Despića kuća - spoj orijentalne i austrougarske kulture u Sarajevu

"101.MEDIJSKA PRIČA O NACIONALNIM SPOMENICIMA U SARAJEVU"

Despića kuća - spoj orijentalne i austrougarske kulture u Sarajevu

24.10.2017 - 12:56
Ostalo

Sarajevo kroz vijekove prati glas da je "evropski Jerusalem" i fenomen zbog kulturoloških razlika koje su se idealno ispreplitale u ovom gradu. Upravo jednu takvu priču u svojim odajama kroz koje i danas prolazi dah prošlosti čuva Despića kuća - biser sarajevske historije...

Porodica Despić bila je jedna od najuglednijih srpskih pravoslavnih porodica. Rodonačelnik porodice Despić bio je Risto Stijepčević, rodom iz Hercegovine, a porijeklom iz Crne Gore. On se polovinom 18. stoljeća doselio u Sarajevo gdje je završio ćurčijski (krznarski) zanat, a nakon toga se oženio Sarajkom Despom, kćerkom nepoznatog handžije. Risto je s Despom dobio dva sina (Maksima i Nikolu) koje su Sarajlije nazivali Despini sinovi. Tako su, vremenom, Ristini i Despini sinovi, po svom nadimku, dobili prezime – Despić.

Razvojem trgovine u Sarajevu, a posebno ćurčijskom robom, Despići su stekli veliko bogatstvo. Kuća u kojoj su živjeli, na uglu ulice Obala, Kulina bana i Despićeve ulice, izgrađena je u 17. vijeku. Uz trgovačke radnje Despići su dominirali i u kulturno-umjetničkoj sferi pa su neke od prvih pozorišnih predstava u Sarajevu izvedene upravo u njihovoj kući.

Posljedni potomci Despića odselili su iz Sarajeva 1967. godine, a svoju kuću poklonili su Gradu u želji da njihova kuća bude muzej – Despića kuća. Osim ove, gradu su poklonili i kuću u kojoj je danas smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.

Posebnost Despića kuće je u spoju otomanskog i austrougarskog stila uređenja. Dok je prvi sprat namješten u orijentalnom, sobe drugog sprata uređene su prema srednjeoevropskom stilu za šta je zaslužna Vilhemina, Maksina snaha, koja je inače bila Austrijanka. U skoro svim sobama smještene su pravoslavne ikone koje svjedoče o dubokoj religioznosti porodice Despić.

​Prostorije Despića kuće podsjećaju na bečke salone, što je posebno uočljivo po namještaju iz Austrije i Venecije - ukućani su u osmanskom periodu spavali na podu, a sada na krevetima, počinje se sjediti za stolovima, a tu je i klavir uz koji su se ukućani opuštali.

O veličini Maksima Despića govori i testament iz 29. marta 1921. godine koji je ostavio porodici dajući upute o njegovom pogrebu kada umre, temeljene na skromnosti, ali i naglašavajući kako je za života "putujući obišao pola svijeta i nauživo se svake slasti i ljepote". U njemu precizira i koliko novca ostavlja 'srpskoj, rimokatoličkoj, muslimanskoj i jevrejskoj sirotinji'. U želji da se što autentičnije sačuva, Despića kuća je obnovljena više puta, uz autentični namještaj i predmete iz osmanskog i austrougarskog perioda koje je porodica kupovala i koristila.

Danas ovaj muzej, u okviru Muzeja Sarajeva, godišnje posjeti na desetine hiljada turista iz svih dijelova svijeta. 

"Despića kuća predstavlja prvu poznatu zgradu u Sarajevu koja je u prostornom smislu građena izvan tradicija ovdašnjeg načina gradnje. Ona predstavlja jedan od prvih i do danas najbolje očuvanih primjera prodora evropskog stvaralaštva u kulturu ovih prostora".

Ovaj spomenik jedan je od 101. nacionalnog spomenika koji se nalazi na području Sarajeva. Priče o tim spomenicima dio su projekta "101. medijska priča o nacionalnim spomenicima u Sarajevu" kojeg provodi Udruženje "Bosanski stećak" s ciljem promocije kulturno-historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine.

Projekat podržava:

Pripremila: A.Zornić/BNN.BA

BNN.BA