Katedrala Srca Isusova, simbol Sarajeva sa korijenom iz srednjeg vijeka

"101. MEDIJSKA PRIČA O NACIONALNIM SPOMENICIMA U SARAJEVU"

Katedrala Srca Isusova, simbol Sarajeva sa korijenom iz srednjeg vijeka

19.11.2017 - 14:48
Ostalo

Katedrala Srca Isusova u Sarajevu pravi je simbol glavnog grada Bosne i Hercegovine. Gotovo da ne postoji osoba koja dođe u Sarajevo, a ne posjeti  katedralu koja ima svoj korijen koji datira iz čak srednjeg vijeka. Katedrala Srca Isusova u Sarajevu povezana je s katedralom sv. Petra sredinom trinaestog stoljeća u Vrhbosni na području od današnje Skenderije do Marin Dvora. Od te katedrale sačuvan je oltarni kamen s natpisom: “Apostoll Petri Vrbos” koji se danas čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.   

Katedrala Srca Isusova je stolna crkva Vrhbosanske nadbiskupije, te ujedno župna crkva istoimene župe. Nalazi se u sarajevskoj općini Stari Grad, na atraktivnoj lokaciji do koje vode glavne gradske šetnice. Od 1889., kad je blagoslovljena, stožer je duhovnog života katoličkog puka u Sarajevu. Posvećena je Srcu Isusovom, čiji naziv i nosi. Izgrađena je na inicijativu nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je još 1882., dvije godine prije početka graditeljskih radova, počeo tražiti pogodno mjesto na kojemu će podići katedralnu crkvu.

Nadbiskup Josip Stadler i arhitekt Josip Vancaš najzaslužniji za podizanje katedrale

U periodu koji je neposredno prethodio izgradnji današnje Katedrale broj kršćanskog stanovništva naglo se povećavao, navodi se to u elaboratu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine u kojem se opisuje nacionalni spomenik. Godine 1882. izgradnja katedrale bila je ponuđena Heinrichu Ferstelu, koji je iste godine u Beču izradio projekt i predložio da se izgradi crkva u romaničkom stilu. Taj projekt, međutim, bio je prevelik  i suviše skup za sarajevske prilike. Ferstel je zgradu locirao na mjestu koje je u međuvremenu zaposjela vojska da bi tu izgradila svoj oficirski kasino, tako da je ta ideja propala.

Rješenje se tražilo na novoj lokaciji, a nadbiskup Stadler obratio se Zemaljskoj vladi i tadašnjem bosanskom ministru Kallayu za pomoć pri izgradnji ovog objekta. Ministar Kallay obratio se građevinskom nadsavjetniku Friedrichu von Schmidtu, profesoru Akademije primijenjenih umjetnosti u Beču, čiju je specijalnu školu upravo pohađao Josip pl. Vancaš. Schmidt je preporučio Vancaša ministru uz obećanje da će pomoći pri projektiranju tako značajnog objekta kao što je katedrala.

Ministar Kallay to je smatrao prihvatljivim, te je poslao Vancaša u Sarajevo da podnese prijedlog o gradilištu i da se istovremeno raspita o građevinskom programu u vezi sa palačom Zemaljske vlade, koju je, također, trebalo da projektira. Gradilište je odabrano 1883. godine, a tokom iste godine Vancaš je samostalno izradio projekt za crkvu koji je Schmidt pregledao i odobrio uz neznatne preinake.

Nadbiskup Josip Stadler (1843.-1918.), kao naručilac i inicijator gradnje katedrale, i arhitekt Josip Vancaš (1859. - 1937.), kao projektant, svakako su najzaslužniji za podizanje nove katedrale u Sarajevu. Po dolasku u Sarajevo Vancaš je pregledao pogodna i raspoloživa mjesta na kojima bi se mogla izgraditi Katedrala. On se tada prvo odlučio za prostor na uglu tadašnje Ferhadije i Ćemaluše ulice, pa se s tim prijedlogom i vratio u Beč. Međutim, budući da to mjesto nije prihvatila gradska uprava, on se u septembru 1883. ponovno vraća u Sarajevo, u pratnji ministra Kallaya, koji konačno rješava to pitanje: izabran je trg koji je ubrzo potom nazvan Crkveni trg. Danas je to Trg fra Grge Martića. Mjesto je, inače, prvobitno bilo namijenjeno za gradsku tržnicu. U skladu sa prostorom i ambijentom, Vancaš je na svoju ruku načinio skicu s obzirom na to da je stari profesor u ljeto i ranu jesen bio teško bolestan.

Tako je načinjen nacrt koji je naknadno stavljen na uvid Schmidtu, a ovaj ga je odobrio sa iznimkom što je znatno snizio krovove na tornjevima. „Primijetio je samo da jednoj stolnoj crkva ne pristaje 'gizdavi izgled' i savjetovao mi je da sve izvedem u kamenu tucancu pošto je jedna crkva određena za vječnost“, sjećao se Vancaš u svom članku u „Večernjoj pošti“.

 Prvobitnim planom glavni portal trebalo je da bude uvučen među tornjeve, pa je predvorje s horskom galerijom produženo do polovice prvog traveja. U baptisterij i na kor ulazilo se iz sporednih lađa. Pokraj zapadnog tornja bio je pređviden sporedni ulaz, a propovjedaonica, mnogo manja od današnje, bila je prislonjena uz treći stub. Svetište je bilo kraće, a sakristija uža. Riznica nije prelazila širinu pobočne lađe.

Tokom gradnje Stadler se morao snažno boriti da mu Zemaljska vlada dopusti da se svetište produži. On je to pravdao svečanim obredima za koje je potreban veći prostor od onoga koji je u prvobitnom planu bio naznačen. I izgradnja grobnice za nadbiskupe kasnije je bila predmet pregovaranja sa Građevinskim uredom Zemaljske vlade, jer Vancaš u svom planu nije predvidio i taj detalj.

Tokom zime 1883./84. godine u novoformiranom ateljeu Josipa  Vancaša načinjeni su svi izvedbeni nacrti. Vancaš je postao samostalan preduzetnik. Katedrala je zamišljena kao građevina s prostorom koji bi primio 1.200 ljudi i vrlo jednostavnog vanjskog izgleda, „od golog kamena“, kako se i Vancaš na jednom mjestu izrazio. Na temelju tih planova bio je raspisan natječaj za gradnju na kojemu se kao najbolji ponuđač javio bečki preduzetnik Karl baron Schwarz.

Gradilište je predano preduzetniku 19. augusta 1884. godine, a 25. augusta obavljen je svečani čin početka radova, prije nego što su otpočeli zemljani radovi na izgradnji crkve. Mjesec dana kasnije, 23. septembra 1884., povjerenstvo je ustanovilo da su temelji dosta duboko iskopani. Dvadesetog novembra, u 9 sati, uz skromnu ceremoniju, u jednom uglu uzidan je temeljni kamen sa urezanim natpisom: A D MDCCCLXXXIV 20. XI. Tokom 1885. godine zidanje je toliko napredovalo da se u septembru 1886. moglo svoditi u sve tri lađe. U martu 1887. radilo se na zapadnom tornju, a u aprilu je počelo žbukanje srednje lađe. U stom mjesecu skinute su vanjske skele oko svetišta. Građevinski radovi završeni su 9. novembra 1887. godine u onoj mjeri kako je to bilo ugovoreno s preduzetnikom Schwarzom. Naime, u unutrašnjosti zidovi su bili samo okrečeni, a prozori zatvoreni običnim staklom. Predstojao je još veliki posao u vezi sa umjetničkim opremanjem zgrade, a on je potrajao pune dvije godine.

Objekt je završen i konsekriran 1889. godine.

Ovaj spomenik jedan je od 101. nacionalnog spomenika koji se nalazi na području Sarajeva. Priče o tim spomenicima dio su projekta "101. medijska priča o nacionalnim spomenicima u Sarajevu" kojeg provodi Udruženje "Bosanski stećak" s ciljem promocije kulturno-historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine.

Projekat podržava:

BNN.BA