Nacionalni spomenik kojeg više nema: Bila jednom jedna Hastahana, prva bosanska bolnica smještena u Sarajevu...

"101.MEDIJSKA PRIČA O NACIONALNIM SPOMENICIMA U SARAJEVU"

Nacionalni spomenik kojeg više nema: Bila jednom jedna Hastahana, prva bosanska bolnica smještena u Sarajevu...

13.01.2018 - 18:22
Izložbe

Graditeljska cjelina Hastahana još 2008. godine proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, dok je nadležnost i obaveza Vlade FBiH bila da osigura mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju ovog nacionalnog spomenika. Kako se dalje aktivnosti nisu realizovale, ostataka Hastahane na Kovačima, prve bolnice u Sarajevu gotovo da više i nema. Umjesto nacionalnog spomenika samo ruševina koje čeka da bude uklonjena... 

Graditeljska cjelina - Hastahana (zgrada Vakufske bolnice) smještena je u istočnom dijelu Sarajeva, u starom dijelu grada, u cjelini Baščaršije, na križanju ulica Halilbašića i Nadmlini. Zgrada Vakufske bolnice, danas ruševina, izgrađena je 1866. godine iz sredstava Gazi Husrev-begova vakufa namjenski za bolnicu. To je bila zgrada prve bolnice na području Bosne i Hercegovine i sa svoja 32 ležaja je predstavljala suvremeni zdravstveno-zaštitni objekt. Vakufska bolnica u Sarajevu je do dolaska austrougarske uprave bila jedini bolnički objekt u gradu Sarajevu.

Nakon Gazi Husrev-begove smrti, u vrijeme mutevelije hadži Asim-bega Mutevelića (1855.-1885.), ustanovljena je muvekithana, Gazijina biblioteka, izgrađena i puštena u funkciju Vakufska bolnica, i uvedeno mjesto mudželita Begove džamije.

Na utemeljenje prve bolnice u Bosni i Hercegovini, iz sredstava Gazi Husrev-begovog vakufa, muteveliju hadži Asim-bega nagovorio je tadašnji valija Bosne, Topal Osman-paša (1861.-1869.), kojeg je opet na to ponukao njegov osobni liječnik i biograf dr. Jozef Kečet. Za otkup zemljišta, Vakuf je izdvojio 8.000 groša, a za samu gradnju 30.000 groša. Porta je, po prijedlogu vilajetske vlade, za izdržavanje prve bosanske bolnice odobrila godišnji iznos od 42.000 groša.

Gradnja bolnice nije dugo trajala, pa je svečano otvorena 8. oktobra 1866. godine. Imala je 38 postelja. Godinu dana kasnije, dozidan je dio zgrade za žene, pa je tada bolnica imala ukupno 40 postelja. Povodom otvaranja, priređena je velika svečanost, navodi se u elaboratu Komisije za očuvunje nacionalnih spomenika u Bosni i Hercegovini.

Istog dana kada je i otvorena, bolnica je primila prve pacijente, jer je u to doba Sarajevom harala velika kuga. Bolesnici su primani bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Liječenje je bilo potpuno besplatno za sve bolesnike, sve do 1879. godine, kada se uvode prve naknade za liječenje, ali samo za one koji mogu platiti.

„U bolnici je bolesnik po prijemu dobijao čisto rublje kao i išaranu bakrenu čašu. Osvjetljenje soba bilo je kandiljima ili staklenim čašama u kojima se nalazio fitilj i zejtin. Svako jutro bolesnici su dobijali zejtin i supu koju im je kuhao aščija.“

Gazi Husrev-begov vakuf izdržavao je ovu bolnicu, prvu zvaničnu bolnicu u Bosni i Hercegovini, sve do 1879. godine. Početkom 1882. godine, brigu o Vakufskoj bolnici preuzela je Zemaljska vlada, a Vakuf ipak nije prestajao sa subvencijama (8.000 kruna godišnje) sve do 1894. godine. Od osoblja u Vakufskoj bolnici ordinirao je jedan liječnik, jedan ljekarnik, upravitelj i više poslužitelja. Od utemeljenja je glavni liječnik bio dr. Kečet, a ljekarnici Jako Sarajlija i neki Sumbul. Prema potrebi, dolazili su i liječnici Vojne bolnice koja je građena u isto vrijeme, ali je otvorena dvije godine kasnije. Od vojnih liječnika, koji su radili u bolnici, poznati su dr. Džemal-efendija i hirurg dr. Nuri-efendija, a kraće je vrijeme radio i dr. Zarif Skender. Naime, Topal-paša je u to vrijeme poslao dvojicu Bošnjaka na studij medicine u Istanbul, Mehmeda Šerbića i Zarifa Skendera, koji se, nakon završenih studija 1874. godine, vraćaju u Bosnu. Skender je upućen u Novi Pazar, gdje je nakon kraćeg službovanja umro, a Mehmed-efendija Šerbić služio je kao liječnik u Tuzli preko 40 godina. Za njega je u Tuzli bila otvorena bolnica sa deset kreveta.

Gavro Vučković 1870. godine opisuje Vakufsku bolnicu u kojoj se i sam liječio: „Na ulazu prvih velikih dvokrilnih vrata u bolnicu imaju dvije četverougaone bašče sa vodom i kamenitim koritom. Obje su pregrađene, jedna za muške, a jedna za ženske bolesnike. Kad koji bolesnik hoće da stupi u bolnicu mora mu liječnik najprije izdati uputnicu. U bolnici se građansko odijelo zamjenjuje bolesničkim: košulju, gaće, dugačku haljinu, kapu sa pamukom, pojas i papuče, a zatim čarape. Svi kreveti imaju slamnjače od zobene slame, čaršaf, jastuk i dušek. Svaki dobiva bakrenu čašu na kojoj je urezano ime bolnice. U svim sobama gori noću kandilo. Svakog jutra dolazio je liječnik, pregledavao bolesnike i određivao hranu za pojedine slučajeve bolesti. U bolnici ima apoteka i ambulanta kojom se služe mnogi građani kojima bolnica nije stalno potrebna.“

Dr. Kečet i dr. Makanec su 1879. godine poveli inicijativu za dogradnju i proširenje Vakufske bolnice. Odlučeno je da se u tu svrhu „kupe dobrovoljni prilozi po Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj monarhiji, kao i to da se u tu svrhu smiju koncerti i teatri održati.“

U to doba je upravnik bolnice bio Esad-efendija Uzunić. Vakuf je za izdržavanje bolnice davao 3.000 forinti godišnje, a za dogradnju osigurao 2.000 forinti. 1882. godine, Vakuf i Zemaljska vlada vrše preuređenje Vakufske bolnice, pri čemu Zemaljska vlada izdvaja 9.000 kruna, a Vakuf povećava godišnju pomoć od 8.000 forinti. Nakon preuređenja, ustanovljava se mjesto šefa konzilija liječnika, a pravo javnosti ova bolnica stječe 1884. godine.

Kada je Vakufska bolnica postala pretijesna i nije mogla primati sve pacijente rastućeg Sarajeva i okolice, pokrenuta je inicijativa za izgradnju Zemaljske bolnice, sadašnjeg Kliničkog centra na Koševu, koja je kasnije izgrađena i svečano otvorena 9. lipnja 1894. godine, čime Vakufska bolnica gubi pravo javnosti.

U tom periodu dr. Kečet je predložio da se Vakufska bolnica pretvori u bolnicu za siromašne. U svom elaboratu on iznosi ideju za utemeljenje Zavoda za smještaj siromaha i staraca, tako da ova ideja predstavlja prvu inicijativu za osnivanje Doma za stare i iznemogle osobe u Bosni i Hercegovini.  Ipak, nakon utemeljenja Zemaljske bolnice na Koševu, Vakufska bolnica se 1894. godine pretvara u Zavod za duševne bolesnike (do tada su duševni bolesnici upućivani na liječenje u Peštu ili Stenjevac kod Zagreba) i tako djeluje sve do podizanja posebne zgrade za umobolne u sklopu Koševske bolnice, do 1909. godine. Od te godine zgrada Vakufske bolnice bit će pretvorena u stambeni objekat do 1920. godine, a zatim od 1920. do 1941. godine u učenički konvikt „Gajreta“. Poslije Drugog svjetskog rata u ovu se zgradu useljava Škola učenika u privredi, a nešto kasnije se pretvara u čisto stambeni objekt, u kojoj je bila smještena gradska sirotinja (ukupno 10 stanara).

Na inicijativu Društva ljekara Bosne i Hercegovine, a na prijedlog posebnog Povjerenstva za zaštitu i uređenje spomenika, zgrada Vakufske bolnice će 1970. godine biti stavljena pod zaštitu države, kao spomenik kulture.

U toku rata 1992.-1995. godine, objekat bolnice Gazi Husrev-begovog vakufa sa više granata je bio pogođen i znatno oštećen. JU Zavod za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo je pokrenuo proceduru (kao nositelj investicije) za traženje podrške za realizaciju projekta rekonstrukcije, obnove i izgradnje Prve bosanske bolnice Hastahane u Sarajevu.

Nažalost, ovaj objekat nije renoviran, te danas na mjesto prve bosanke bolnice imamo same stare zidine, ruševinu koja čeka da bude uklonjena, nacionalni spomenik kojeg više nema...

 

Pripremila: Aldina Rovčanin/BNN.BA 

Ovaj spomenik jedan je od 101. nacionalnog spomenika koji se nalazi na području Sarajeva. Priče o tim spomenicima dio su projekta "101. medijska priča o nacionalnim spomenicima u Sarajevu" kojeg provodi Udruženje "Bosanski stećak" s ciljem promocije kulturno-historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine.

Projekat podržava:

BNN.BA