Begić za BNN: Popularnost mi ne treba da me poznaju na ulici nego zbog angažmana

Dobitnik priznanja National Geographica

Begić za BNN: Popularnost mi ne treba da me poznaju na ulici nego zbog angažmana

19.06.2015 - 12:36
Showbiz

Fotografija mladog bh. fotografa Harisa Begića nedavno je izabrana za jednu od najboljih fotografija u selekciji National Geographica. U razgovoru za naš portal govori o svojim počecima i kako je nastala ljubav prema fotografiji. Kada je kupio prvi aparat nije proveo trenutak svog života bez njega. Idući putem do škole fotkao je ulične motive. Kako zaista želi postati pravi profesionalac odlučio je da obrazovanje nastavi na Royal Academy of Art, Photograpy sector u Den Hagu u Holandiji. Trenutno je u fazi pripreme za prijemni ispit.

Razgovarao: J. KORJENIĆ

Rođen je u Holandiji 1995. godine, a kao četverogodišnjak se seli u Sarajevo, gdje završava Prvu gimnaziju, jezički smjer. Trenutno studira na Političkim naukama na Univerzitetu u Sarajevu, smjer Komunikologija (Žurnalistika) u kombinaciji sa fotografijom.

Kojom prilikom si dobio veliko priznanje od National Geographic?

Prošle godine sam odlučio posjetiti tradicionalne Mostarske skokove i sa svojim prijateljem i kolegom Harisom Dedovićem napraviti priču o životnoj priči osmerostrukog prvaka Lorensa Liste. Priču smo napravili kako smo i planirali, ali u jednoj fotografiji sam prepoznao potencijal. Nakon nekog vremena sam je postavio na YourShot, fotografski community u organizaciji National Geographica, te sam osvojio foto dana. Prije par dana mi stiže mail da je fotografija izabrana za print u National Geographicovoj knjizi najboljih fotografija 2014. godine.

Otkud ljubav prema fotografiji?

Fotografija se u mom životu pojavila kada su se pojavili mobiteli sa kamerama. Hodao sam i fotografisao različite motive, nakon nekog vremena odlučio sam da kupim skromni fotoaparat jer mi se svidjelo to što sve što znam, čujem, osjetim i volim mogu spakovati u jednu fotografiju, to je moja ekspresija. Strast je evoluirala u ljubav.

Kako si se dalje usavršavao? Šta je sve bilo potrebno da se izgradiš kao fotograf?

Kada sam kupio aparat nisam proveo trenutak svog života bez njega. Nosio sam ga u školu, išao sat vremena prije, vraćao se dva sata poslije škole,  fotkao ulične motive. Najbitnija je volja.

Kako sebe vidiš u budućnosti? Obzirom da studiraš novinarstvo, da li imaš ambicije da radiš kao fotoreporter za medije?

Najnoviji plan je da svoje obrazovanje nastavim na Royal Academy of Art, Photograpy sector u Den Hagu u Holandiji. Trenutno sam u fazi pripreme za prijemni ispit, to mi je apsolutni životni prioritet, nakon toga ću razmišljati šta dalje. Dugo nisam znao kojoj se vrsti fotografije posvetiti i najzad sam se definisao, radi se o storytelling formama sa elementima art fotografije.

To je svakako za pohvalu. Međutim, smatraš li da je za današnju generaciju mladih spas u odlasku iz Bosne i Hercegovine, bez obzira radi li se o studiju ili drugim prilikama?

Fotografski posao je posao koji zahtijeva kako umnu, tako i fizičku širinu i raznolikost jer mu treba inspiracija. Iskreno smatram da se fotografska karijera ne može napraviti između Čaršije i Ilidže. Iako volim svoje Sarajevo, treba proširiti vidike i stvoriti nove šanse. Spas kao spas za mlade ljude je samo volja i fokusirani rad, ako neko ode u Njemačku i ne zna šta radi, to je ravno samoubistvu.

Ko su ti uzori? Možeš li nam navesti fotografe koji te podržavaju od tvojih početaka i na šta su ti najviše skretali pažnju?

Sve je krenulo od Fotografske sekcije u Prvoj gimnaziji i profesora Oskara Prebanića koji me je prvi počeo gurati prema naprijed. Sada su to svijetski poznati fotografi tipa Irwinga Penna, a od danas poznatih fotografa to su Jan Grarup, Ron Haviv, James Nachtwey i slični. Danas me podržavaju Damir Šagolj, šef fotograf Rojtera, Armin Smailović, najbolji fotograf Njemačke 2014. te Almin Zrno, renomirani bosanskohercegovački umjetnik. Neizmijerno sam im zahvalan za sve.

Obzirom da si veoma mlad, već si stekao veliku popularnost putem medija i samopromocije preko društvenih mreža. Kako ti prija popularnost i da li smatraš da se danas previše forsira eksponiranje putem medija, bez podloge koja predstavlja nečiji kvalitet i karijeru, koju u ovom slučaju ti posjeduješ?

Samopromocija je broj jedan u ovom poslu, a kada se dogode ovakva priznanja koja prenose i mediji to je ono što niko ne može osporiti. Popularnost dolazi predanim radom i zalaganjem. Danas se susrećemo sa izrevoltiranom sredinom koja sa ljestvice popularnosti ne mogu ukloniti one koji to nisu zaslužili. Ali popularnost nije toliko bitna zbog prepoznavanja na ulici nego zbog anganžmana koje dobiješ jer te se ljudi u momentu sjete kao dobrog fotografa, to je bit moje 'popularnosti'.

Sigurno da praviš kolekciju vlastitih fotografija, koje ćeš kasnije izlagati. Kako zamišljaš svoju prvu ozbiljnu izložbu?

Naravno da već posjedujem dobru kolekciju fotografija sa kojom bih mogao napraviti kvalitetnu izložbu, ali to me trenutno ne interesuje. Još sam uvijek jako mlad, i bez obzira na sve još sam uvijek ponizan pred starijim kolegama koji prave izložbe. Sebe ne matram znalcem pa ne bih da se petljam u posao znalaca. To je nešto što tek treba da dođe, a prije svega ide dobra škola i mnogo pari poderanih tena na terenima.

Gdje si do sada najviše 'poderao' tene?

Tene se ne poderu za jedan dan. Potrebno je biti redovan u želji za znanjem i novim iskustvima, to je 'najbolje' deranje tena.

Pošto ćeš nam ovom prilikom predstaviti svojih najboljih ili najdražih deset fotografija, opiši nam iz vlastitog ugla, šta si želio istim da preneseš javnosti?

Svaka od fotografija koje se nalaze u galeriji ima jaku priču u pozadini. Ja lično smatram da je fotograf svjedok koji napravi fotografiju da bi priču predočio narodnoj masi, a ljudi su ti koji iz fotografija izvlače pouke, donose zaključke i sl. Smatram da je misija svakog konflikt fotografa, branša koja mene strašno interesuje, da prikaže priču ljudima koji mogu zaustaviti konflikte. Tako da su konflikt fotografi ustvari anti - konflikt fotografi.

Izvor: 
BNN