Lične priče kao inspiracija: „Znala sam da izlaz treba tražiti, da bih ga našla“

“HIStory is not HERstory”

Lične priče kao inspiracija: „Znala sam da izlaz treba tražiti, da bih ga našla“

17.04.2016 - 14:21
Drugi pišu

Glas žene u Bosni i Hercegovini nedovoljno se čuje. Projekat “HIStory is not HERstory” realiziran u okviru programa Young Women's Peace Academy (YWPA), uz finansijsku potporu organizacije Kvinna till Kvinna, imao je za cilj da  stvori  sigurnu zonu za one žene koje trebaju podijeliti svoja iskustva/svoje historije sa onim ženama koje ta iskustva/historije žele upoznati. Autorice projekta su  Lejla Gačanica i Vildana Džekman, aktivistkinja i feministkinja Fondacije CURE.

Veliki broj žena u BiH su nevidljive kroz bh. javnost i društvo, što se osobito odnosi na zasluge žena koje su bile direktno pogođene ratnim stanjem. Njihovi narativi su iskorišteni i krivo predstavljeni. Nisu im pruženi prostori i vrijeme za prezentaciju njihove historije, narativa i doprinosa u prevenciji konflikata i prevazilaženju sukoba“, smatraju autorice projekta.

Upravo je to je bio jedan od razloga da autorice osmisle projekat prikupljanje ličnih priča žena koje su dale doprinose u izgradnji mira u BiH, a potom i čitalačku sesiju u društvu mladih žena koje su na početku svog aktivističkog djelovanja. Informativni portal BNN.BA u cilju podrške i podsticaja ženama u njihovom aktivizmu odlučio je u cjelosti objaviti priče hrabrih žena, u nadi da prezentiramo i dokučimo važnost žene u mirovnoj misiji. Shodno tome, u tri navrata objavit ćemo po jednu priču koja nas je najviše dojmila. Prvu ličnu priču donosi nam Hazima Pecirep iz Sarajeva i ovo je njen doprinos u izgradnji mirovne misije u BiH...

Hazima: „Znala sam da izlaz treba tražiti, da bih ga našla“

"Ja sam za nagradu dobila veliko kućno ogledalo i komplet za šivanje i krojenje iz Pariza (ljudi su bili šokirani da se može išta napraviti od ništa). To se desilo. Bilo je i 100 DM, koje nisam imala gdje potrošiti. To sve nisam očekivala, iako sam bila kao i drugi sugrađani ispod dna, očajna, gladna, prilično smrznuta."

Za vrijeme rata 1992.-1995.godine u BiH, živjela sam na teritoriju općine Stari Grad Sarajevo, a radila nakon Vošingtonskog sporazuma u novom dijelu Sarajeva. Prije rata muž i ja smo radili u kinematografiji. Moj muž je zatečen u prodatom Kinu na radnoj obavezi kao logističar (kultura i arhivska građa). Ja sam prve dvije godine ratnog razaranja i opsade Sarajeva, bila „na čekanju“, jer sam imala malo dijete, a tek je započela „Markovićeva privatizacija“ i bila je velika predratna kriza. Rat me zatiče u podstanarskom stanu i u mojoj ulici samo još dvije porodice su ostale sa djecom, sve ostale su izašle iz ratnog vihora, rasuli se diljem svijeta, svi iz nužde, neki sa velikim parama, a neki glavom bez obzira. Ostali su bili taoci u opkoljenom gradu.

Moja priča je iskrena, tačna i provjerljiva, a znakovita je za ohrabrenje onim ženama koje gube nadu u život i koje izlaz trebaju pronalaziti kroz aktivizam i univerzalne vrijednosti u društvu, bez obzira na okolnosti.

Jednoga dana došli su neki stranci na prozor našeg suterenskog stana, sageli se i pitali za mene (po nekoj slučajnoj preporuci), uz obrazloženje da im treba pomoć u kostimografiji!!!Prilično iznenađena uvodim ih u kuću, jer jedan je imao uniformu i znak UNPROFOR-a, što je oduševilo mog sinčića. Nakon ponude da popiju kafu od cikorije (koju sam sama napravila) i tortu od sojinog brašna sa kakaom i biljnim maslom iz Italije, razvili smo priču i dogovor. Obzirom na moje iskustvo i vještine iz poslova prije rata, obećala sam rediteljici iz Pariza da ću sašiti kostime za njenu predstavu “Mala jela i četiri godišnja doba“. Obećano učinjeno, osjećala sam da je glumačka skupina iz Pariza došla da napravi malo radosti za djecu ratom zahvaćenih gradova u Bosni i Hercegovini i nisam imala problem razumjeti to što će planirane predstave se desiti u Sarajevu, potom na Grbavici, Doboju i čini mi se u Mostaru. Moj muž je sa svojom ekipom pružio drugu vrstu logistike - gdje, kako to sve izvesti, kada je pam i pat stalno prijetio po ključnim saobraćajnicama. Urađeni kostimi ručno (struje nije bilo u komadu skoro 2 godine), bili su veliki trud, ali moja posvećenost je otišla dalje, pa smo se preselili da živimo u kinu, kako bismo mogli zajedno sa prijateljima iz Pariza raditi scenografiju. Sve to se dešavalo kroz Projekat Anke Pazur iz Pariza (ne znam šta je s njom) te sa Klovnovima bez granica iz Pariza, također. Znala sam da je uvijek dobro učestvovati i dati od srca svoj doprinos, kroz priliku koju ti ukazuju ljudi.

Ključna stvar je bila obezbijediti da predstave gledaju djeca iz različitih rubnih područja opkoljenog grada, što smo mi majke dogovarale od usta do usta, zbog pucanja. Pomogao je UNPROFOR, ali valjalo je stisnuti pa vjerovati u dobru volju svih učesnika u organizaciji, samih izvođača i domaćina. Uspjeli smo. To prvo ratno kino (danas ne postoji) vrvilo je od djece uzrasta do 15 godina. Po licima roditelja i radosti kod djece, vidjeli smo da su kolači i sokići važni, ali da je naročito važno bilo što su skupa uživali u kulturnom programu posebno kreiranom za povezivanje djece različitih životnih miljea. Njih je povezivala dječija čežnja za maštovitim zabavama, uz veliki broj djece, kao bijeg od ratne stvarnosti.

Ja sam za nagradu dobila veliko kućno ogledalo i komplet za šivanje i krojenje iz Pariza (ljudi su bili šokirani da se može išta napraviti od ništa). To se desilo. Bilo je i 100 DM, koje nisam imala gdje potrošiti. To sve nisam očekivala, iako sam bila kao i drugi sugrađani ispod dna, očajna, gladna, prilično smrznuta.

Sad znam da sam dala doprinos u jednoj sjajnoj aktivnosti, za koju sam sposobna, radila sam ono što volim, vjerovala sam ljudima bez granica i povukla još neke moje prijateljice da se uključe.

Također se sjećam da sam se uključila u edukaciju kompjutera i vodila svoje dijete na predavanja. Tu sam dobila prijekor, da tako ne može, animirala sam žene kod gradske tržnice da tražimo da se ta praksa prilagođava prema našim potrebama i uspjele smo. Nećete vjerovati da su djeca brže učila informatiku od nas majki, ali bili smo skupa, prilično gladni, iscrpljeni od rata, ali zadovoljni što učimo zajedno sa svojom djecom. Znala sam da izlaz treba tražiti, da bi ga našla.

Kako sam u miješanom braku (muž muškarac, a ja žena-HA,HA,HA), zapravo on Hrvat, a ja Bošnjakinja, nismo nimalo bili popularni, a ni danas Bogami, valjalo je biti mudar da uopšte preživiš i daš šansu mostovima između djece i porodica. To sam činila uz kriterije znanja, dobrote i kvaliteta, kroz školovanje djeteta u KŠC Sarajevo, tokom svih zajedničkih aktivnosti, pa i onih posebnih, iako je posvuda bilo diskriminacije (moj sin je odgovarao da govori maternji jezik, a to je sarajevski). Taj lajtmotiv ga drži i danas kao školovanog, nezaposlenog profesora. Očito je da je nacionalnost postala zanimanje od kojeg se dobro živi, još ako spadate u političke elite, krug je zatvoren. Biti to što jesi, dijeliti i napredovati s drugima, ne zaboraviti roditelje, porodicu, rodnu grudu i društvo koje te napravilo čovjekom zapravo za mene je formula za mir.

Iskreno govoreći, ne žalim što sam zadržala svoj identitet (korektna susjeda, koleginica, majka, prijateljica, supruga, ekspertica) i to s ponosom unaprjeđujem kroz procese cjeloživotnog učenja, formalnog i neformalnog. Biti dio dobrog uvijek je dobro.

Tako sam stalno u programima prenosa znanja i vještina, kroz posao, uključenje u aktivnosti organizacija civilnog društva razvijala solidarnost, zagovarala zajedno, a ne jedan pored drugoga. Trebalo je puno raditi, biti požrtvovan, hrabar i samopouzdan da biste dobili šanse za bolji status, za druženje sa boljim ljudima. Vođena ključnim ciljem: mir, stabilnost, sigurnost-osnova su napretka i razumjela sam da se moram uključiti, pomoći drugim ženama da artikulišu svoje interese i potrebe, srednjom mjerom između prijeratnog pretjeranog kolektiviteta do današnje sebičnosti i egoizma. Pronaći mjeru, raditi tako da razumijem različitost, izbor, da moj izbor ne guši druge oko mene, već stvara sinergiju dobrote i napretka.

Tako sam nakon rata inicirala rad neformalne grupe žena-šefica odjela u komunama Sarajeva i Istočnog Sarajeva-Lokalna inicijativa žena. Lično sam išla u prve redove pred porodice koje su bile taoci podjele naselja Dobrinje I i Dobrinje IV, zajedno sa još jednom koleginicom. Zajedno smo rješavale komunalne i životne probleme fizički se spajajući bez međunarodnih monitora. Ovo su neispričane priče koje svakako doprinose suočavanju s prošlošću i učenju kroz iskustvo. Obični ljudi su uvijek žrtve i taoci užasnih politika, ali se pitam da li iko više misli. Da li nam je tehnološki razvoj donio samouništenje.

Nažalost, naše društvo, u širem okruženju, osim ratne destrukcije, doživjelo je raspad ljudskog resursa, uništenje vrijednosnih kriterija i potpunu letargiju u pogledu odogovornosti, razumnog ponašanja i međusobne solidarnosti. Cijela jedna generacija je stradala nepovratno, što kroz tragični fizički nestanak i dramu, tako isto kroz preuzimanje tereta na svoja leđa, a zapravo smo svi i žrtve i taoci.

Kako se ne živi od prošlosti, na bazi naučenih lekcija i ličnih primjera, danas mogu reći neke preporuke:

1.            Uključena, obrazovana, informirana žena je dokazan akcelerator pozitivnih promjena

2.            Osim snage, znanja, razuma, novca, ponekad su osjećanja presudna za popravljanje ljudskosti

3.            Svaki čovjek je akter mira i ako pođe od svoje lične pozitivne promjene, sinergija će učiniti čudo i taj mir ima šansu da bude stabilan

Hazima Pecirep, Sarajevo

Izvor: 
BNN.BA