Lične priče kao inspiracija:„Voljela bih da sam i tu i tamo, kao ptica da letim“

“HIStory is not HERstory”

Lične priče kao inspiracija:„Voljela bih da sam i tu i tamo, kao ptica da letim“

24.04.2016 - 10:46
Drugi pišu

Glas žene u Bosni i Hercegovini nedovoljno se čuje. Projekat “HIStory is not HERstory” realiziran u okviru programa Young Women's Peace Academy (YWPA), uz finansijsku potporu organizacije Kvinna till Kvinna, imao je za cilj da  stvori  sigurnu zonu za one žene koje trebaju podijeliti svoja iskustva/svoje historije sa onim ženama koje ta iskustva/historije žele upoznati. Autorice projekta su  Lejla Gačanica i Vildana Džekman, aktivistkinja i feministkinja Fondacije CURE.

„Veliki broj žena u BiH su nevidljive kroz bh. javnost i društvo, što se osobito odnosi na zasluge žena koje su bile direktno pogođene ratnim stanjem. Njihovi narativi su iskorišteni i krivo predstavljeni. Nisu im pruženi prostori i vrijeme za prezentaciju njihove historije, narativa i doprinosa u prevenciji konflikata i prevazilaženju sukoba“, smatraju autorice projekta.

Upravo je to je bio jedan od razloga da autorice osmisle projekat prikupljanje ličnih priča žena koje su dale doprinose u izgradnji mira u BiH, a potom i čitalačku sesiju u društvu mladih žena koje su na početku svog aktivističkog djelovanja. Informativni portal BNN.BA u cilju podrške i podsticaja ženama u njihovom aktivizmu odlučio je u cjelosti objaviti priče hrabrih žena, u nadi da prezentiramo i dokučimo važnost žene u mirovnoj misiji. Shodno tome, u tri navrata objavit ćemo po jednu priču koja nas je najviše dojmila. Drugu ličnu priču donosi nam Alisa Teletović i ovo je njen doprinos u izgradnji mirovne misije u BiH...

Alisa: „Voljela bih da sam i tu i tamo, kao ptica da letim“

"Naravno bili smo preumorni, ali nije bilo alternative. Osjećaj izgubljenog identiteta, i pripadnosti uvijek te prati. Nostalgija za familijom, za majkom i bratom. Tu su, a nisu, ne možeš ih zagrliti, podijeliti sa njima niti jedan dio života, jer daljina je daljina, ne može se opisati."

Ja se zovem Alisa Teletović, rođena Bakamović, živjela sam u Mostaru do svoje 18-te godine. Već do tada moje djetinjstvo je bilo turbulentno i nesvakidašnje. Razvod mojih roditelja, dobitnica dvije slikarske nagrade kao snažni i samonikli talenat, selidba iz jedne osnovne škole u drugu u najkritičnijem puberteskom periodu moga života... I onda početak rata. Mamini prognani i protjerani iz Gacka, Bileće i Trebinja, gdje su imali imanja, zemlju, radnje i stanove.  Njih trinaest dolazi kod nas u stan na «desnoj» strani i mi tu svi zajedno bivamo zatvoreni skoro godinu dana. Pljačkanje stanova, izbacivanje ljudi i porodica je bila svakodnevnica i strah od toga je bio stvaran. Jedne noći u 3 ujutru su se vojnici sa ustaškim simbolima i puškama, popeli niz oluk prvog sprata, gdje su im naše komšinice familje B. otvorile prozor i oni su ušli u zgradu i pravac na naša vrata, isto na prvom spratu. Tu su nas opljačkali i uzeli zlato, televiziju i video rekorder. Taj osjećaj je bio i ostao prekretnica moga života.

To jutro sam izašla prvi put nakon dugo vremena da nađem autobus za  Čapljinu, da se sklonim kod mamine prijateljice tete D. Kako je grad bio pust, drveće pogubljeno i razvaljeno, ulice prazne, nije mi bilo nimalo fino kretati se.

Došla sam do Balinovca i tu vidila skup ljudi i pitala za autobus. Neko reče: imaš u 12 sati. Vratim se kući, kažem mami, i tako se spremim na put do Čapljine. Ne smijem nositi ništa puno, da ne posumnjaju, nego samo kesa - dvije. Tad mi je tetka Beba dala neku novčanicu koju je sačuvala da imam za put. Stavila sam je u traku za kosu. Kratko se pozdravila sa mamom i krenusmo. Mama ostade, ne znam ni kako smo se poljubile, pozdravile, ni šta se desilo. Kenet, moj mlađi brat kojem je tad bilo 13 godina, je bio mali da krene sa mnom, ali nismo ni znali da ću ja otići tako daleko i da ćemo se vidjeti tek nakon 3 godine. Sa 18 godina kao i svaka djevojka u to vrijeme, bila sam pošteđena od kuhanja, spremanja, rada, samo sam učila, i to je bio moj posao, i nisam bila spremna na samostalnost. Stigla sam u Čapljinu. Dok sam sjedila i pila kafu sa tetom D. i razgovarale smo šta i kako, saznajem da se tu ne mogu dugo zadržati, jer se sve prati, vidi i ona bi mogla imati probleme zbog mene. Na vrata zakuca njen drug M. koji je bio u vojničkoj uniformi HDZ. Srećom, nekad je upoznao moju mamu, i kaže: fina je Šefika žena, ja ću ti pomoći. Svi su punktovi zatvoreni i provjerava se sve, nema šanse da prođeš... Pitam ja, a šta ti radiš Miro, kaže: ja sam na topu, pucam na Mostar.

Tri dana prođoše, ja stupim u kontakt sa mojim tatom, sa kojim nisam baš bila u kontaktu prije i on mi savjetova da dođem do Zagreba i da ostanem kod moje maćehe, tad već bivše maćehe i tu se sklonim, a on je u Klagenfurtu u Austriji i gledao bi da mi pomogne da dođem na sigurno mjesto.  Miro dođe i mi jedno jutro krenemo. Zaustave nas na tri punkta i vrate, dok već nekako na nekom prelazu, ni dan danas ne znam gdje, mi prođosmo barikade i dobih propusnicu za jedan dan. Odemo za Split, kupimo kartu za Zagreb i ja krenem sama prvi put u avion. Pare za kartu sam od M. posudila i te pare sam vratila mnogo godina poslije. U Zagrebu preživljavam sličnu priču...i ubrzo, nakon par dana odlazim za Klagenfurt gdje se smirujem kao izbjeglica u jednom manastiru sa drugih 100 izbjeglica i ostajem skoro 9 mjeseci. Dobila sam svoju sobu u tom manastiru, gdje je nas 100 dijelilo kupatilo i tu su bili šporeti za kuhanje. Tu sam naučila da skuham svoje prvo jelo, satraš.

Pod okriljem Caritasa bila je jedna mlada žena koja mi je pomogla. Analiza Drole, mi je našla da čistim u jednoj familiji i u jednom restoranu i ja sam svaki dan išla i to radila. Nisam znala do kad ni kako, ali sam te pare slala mami i rodbini, pakete i novac. Pokušala sam da učim njemači i da se upišem na faultet, ali su me odbili, i tad je već tata govorio da nije dobro što nemamo status slobodnog čovjeka, i da Australija to daje, možeš studirati, raditi, a kartu uvijek možeš zaraditi i vratiti se. Kad sam sa mamom pričala preko telefona u hodniku manastira, rekla je da u Mostaru nije ništa bolja situacija, i da nema povratka, da idem sa tatom i da pronađem svoj mir i sreću.

Godine 1994. 17. marta slijećemo u Sydney. Vožnja avionom od 2 dana je bila nestvarna - negdje na pola puta shvatam da sam u zraku tolike sate i da me čeka jos toliko. Ta panika i strah se ne može opisati. Daljina, okean, gdje ja ovo letim. Na kraj svijeta.

Veliko razočarenje slijedi, jedna naša porodica koja nam je trebala pomoći, nam uzme novac za dolazak, nije pripremila stan kao što je obećano, 6 mjeseci stan za izbjeglice dok se ne snađemo i ne upoznamo grad. Emotivno nam je ta porodica puno naškodila. Oni su živjeli u Liverpulu, a to je zadnje predgrađe u Sydney-u, skoro dva sata od glavnog centra.

Spremimo se tata i ja, sjednemo u voz, kupimo mapu i krenemo prema centru. Tu izađemo prvi put da vidimo grad, Opera house, the Harbour bridge i uvidimo gdje smo. Počnemo tražiti socijalnu pomoć koja se inače daje ako tražiš posao, i stacioniramo se negdje na pola puta od Liverpula do centra i smjestimo par mjeseci. Godinu dana poslije selim se u Melbourn gdje je živio Adnan, moj muž, sa kojim sam u braku 20 godina, i imam dva sina, 13 i 11 godina. U Melbournu smo imali jako mnogo prijatelja, završili studije, on je završio za mašinskog inžinjera i kao najbolji u svojoj klasi dobio stipendiju, pa zatim doktorirao. Ja sam završila likovnu akademiju i magistrirala grafički dizajn, a svo to vrijeme smo se izdržavali, radili sve i svašta da bi plaćali kiriju, troškove, gas, struju, život, hranu. Nije bilo nikoga na koga se možeš osloniti, pitati daj mi markicu, niti se vratiti u topao majčin zagrljaj koja ti je skuhala supu, napravila paprike i nahranila te, oprala ti veš, složila garderobu. Čak i dobar savjet čuti, poneku starinsku...Ja sam sve to morala sama da radim i da održavam u ranim godinama našu vezu zdravom, da pravim dom i kuću u kojoj ću biti sretna, sigurna i u kojoj ću se osjećati kao kod kuće. Moje razmišljanje i rezonovanje tada je bilo ispravno, ali i rizično. Rano sam se upustila u bračnu vezu, jer smo oboje bili djeca. Nakon mnogo godina preživljavanja, škole i učenja, započinje i fin zivot, Adnan nalazi dobar posao, ja također, i napokon se osjećamo kao da pripadamo, da je Melbourn naš drugi dom. Ubrzo dolaze djeca, jedno drugom do uha, i nastaje jedan težak i izgarajući period, jer nismo imali sa kim da ih ostavljamo, već smo zajedno sve morali da naučimo, biti majka i otac, je nešto što te niko ne može naučiti. Moraš imati u sebi odgoj, tradiciju i biti pošten čovjek i pokušati sve to sažvakati na pravi način. Bili smo iscrpljeni, posao, biznis, sve što ide sa obavezama i odgovornošću...Ja u svemu tome slikam, izlažem po galerijama, dobijam nagrade, priznanja, i svi me pitaju kako stigneš. Djecu smo stavljali na spavanju do 8 naveče, i onda sam ja radila. Naravno bili smo preumorni, ali nije bilo alternative. Osjećaj izgubljenog identiteta, i pripadnosti uvijek te prati. Nostalgija za familijom, za majkom i bratom. Tu su, a nisu, ne možeš ih zagrliti, podijeliti sa njima niti jedan dio života, jer daljina je daljina, ne može se opisati. Selimo se sa tako malom djecom po Australiji za Adnanovim poslom, kako se selimo tako ja inspiraciju pronalazim u pejzažima divne Australije, unosim svoj bosanski duh i korijene a zavoljeh njihova prostranstva, ptice i ljude. Moje slike krase mnogo domova, od Perta, Adelaida, Sydneya, Melbourna. Ja sam umjetnica koja je svojim osjećanjima, slikajući našu priču, naše putovanje kroz slike spajala te svjetove, te ljude. Ja volim Australiju, ona je moj drugi dom. Tamo sam imala jedan sneni, ali na drugi način stvaran život. Prije 4 godine smo se odlučili na veliki korak, i nakon 17 godina u Australiji vratimo se u Bosnu i Hercegovinu, jer što je duži period ostanka, teže se vratiti. Teže je krenuti ispočetka. Ostavljamo sve što smo znali, sve za što smo se tako boritli i izborili da dođemo da budemo još malo sa roditeljima od kojih smo tako otrgnuti ni ne znajući zašto ni kako. Sad smo tu, u Sarajevu.  Ovdje se borimo kao i što smo u dalekoj Australiji, idemo istom brzinom 300 na sat, bez pomoći, bez veza, bez finansija. Naravno, ljubav naših roditelja koju pokazuju djeci, i naš mentalitet, dobrota, stari savjeti, ništa se ne može porediti sa super životom tamo negdje daleko, a gdje si sam. Balans u životu i ravnoteža proističe iz onog unutrašnjeg ko si i šta želiš biti kad odrasteš. To nam nevidljivo utka u nas porodica, tradicija, korijeni koji dosežu daleko..i to nas okreće i vrti dok nas ne pretvori u čovjeka. Mogu da poredim dvije strane svijeta, mogu da kažem i upitam, mogu da se iznenadim i da budem tiha, ali sve u svemu gledam na ovo kao neko divno otkrovljenje i moju sudbinu, koja je bila prekrasna, bajkovita, snena, realna i na svoj način teška. Svi mi imamo breme koje nosimo.

Novo saznanje i nova odrastanja su me dočekala ovdje u Bosni i Hercegovini, njih slikam, osjećam, preživljavam i pišem moju istinitu priču. Ona se može vidjeti u mojim slikama, razgovaram sama sa sobom, procesuiram osjećanja, ljude i konačno tako radim na sebi. Mislim da je u svoj ovoj teškoj istoriji koja nas je zadesila, ipak veličina da sam ostala ok, normalna majka i žena, supruga, umjetnica koja džonglira nemoguće, živjeti sa dobrotom, poštenjem i integritetom, u vremenu tehnologije i stresa gdje su komunikacije ljudskosti pa pomalo i izgubljene. Zasigurno mogu reći da sam bila kao neka zvijezda vodilja mnogim ženama, čak su i stari učili od mene, jer je moja naivnost, iskrenost i spontanost ta koja ih inspiriše da budu bolji, da postignu što mogu i da daju sve od sebe. Svojom kreativnošću, umjetnošću i odlukama donesenim kroz sve ove godine, prati me kroz život ovaj stih od Maka Dizdara koji sam nekad davno recitovala svom profesoru Safetu Sariću u Gimanziji u Mostaru i dobila 5:

Rastvorio sam se i potekao, potocima, jezerima morima, rijekama. Sad sam tu bez sebe, kako svom IZVORU da se vratim..

I zamislite baš tako moj život krene, i evo sad u povratu u moje korijenje i u Bosnu i Hercegovinu, žudim za domom Australije, i čini mi se ako bi bi samo bila bliža, voljela bih da sam i tu i tamo, kao ptica da letim, posjećujem onu ljepotu i ovu ljepotu, različite u svojoj postojanosti, obje su na mene uticale i od mene napravile čovjeka.  Zahvalna sam za sve sto sam morala proći, i za sve što me slijeduje, a samo želim da to bude dobro, da bude pozitivno i tako sama sa sobom idem dalje.

 

 

Alisa Teletović, Mostar

Izvor: 
BNN.BA