Male priče velikih ljudi: Kako je Srbin Rade ponosno branio svoju mahalu, grad i domovinu RBiH

„Multietnička Republika Bosna i Hercegovina u kojoj će svi narodi biti ravnopravni“

Male priče velikih ljudi: Kako je Srbin Rade ponosno branio svoju mahalu, grad i domovinu RBiH

28.11.2017 - 14:21
Intervjui

Ovo nije priča o nekom moćniku ili političkom lideru koji je imao odlučujuću ulogu u razrješenju određenog političkog pitanja. Ovo je priča o jednostavnom čovjeku, Srbinu iz Bosne, Radomiru Radetu Zoranoviću, koji, kako kaže, za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, nije želio da učestvuje u ubijanju Bošnjaka, te da se pridružio Armiji RBiH, u želji i nastojanju da brani svoju mahalu, svoj grad i svoju domovinu.

Naš sagovornik Radomir Rade Zoranović obukao je svoju najljepšu košulju i stavio omiljenu kravatu u želji da izgleda lijepo u trenutku kada nam bude pričao svoju priču.

Iako u šali za sebe zna reći da je „Srbin sa dna kace“, svoju domovinu je branio časno i pošteno. „Ja jesam Srbin, ali nisam četnik“, kaže za sebe ovaj jednostavni čovjek koji je i u najtežim trenucima ostao uz svoje prijatelje, komšije, saborce – uz svoju domovinu.

U periodu 1992. – 1995. godine, Rade je učestvovao u mnogim bitkama kao što su 'Pofalićka bitka' i 'Bitka za Žuč'. Također, zajedno sa generalom Seferom Halilovićem i Stjepanom Šiberom, Rade je bio i dio pregovaračkog tima ispred Armije RBiH, u povodu mirovnih pregovora koji su se vodili u Ženevi 1993. godine.

Tokom januara 1993. godine američki diplomata Cyrus Vance i britanski diplomata David Owen, nakon 'Cutillerovog plana', predložili su novi mirovni plan. Plan se sastojao o podjeli RBiH na deset regija i to tako da svi narodi dobiju po tri regije dok je područje Sarajeva bilo zajedničko. Skupština RBiH i predstavnici Hrvatske demokratske zajednice podržali su ovaj mirovni plan, ali je ratifikaciju predloženog plana odbila Srpska demokratska stranka. Nakon što su Srbi odbili 'Vance – Owenov plan', međunarodna zajednica odustala je od nastojanja da sačini bilo kakav plan za evenualno rješenje u Bosni koje bi odrazilo bilo integritet države Bosne i Hercegovine, bilo njenu prijeratnu raspodjelu stanovništva.

Naš sagovornik Rade tokom januara 1993. godine učestvovao je u pregovorima u Ženevi. Za pregovaračkim stolom, „oči u oči“, susreo i sa Ratkom Mladićem, sada već doživotnim osuđenikom za udruženi zločinački poduhvat, zločine protiv čovječnosti, te kršenja zakona i običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom agresije na RBiH.

Prije nego će saznati da ide na pregovore u Ženevi, trajale su žestoke borbe na Žuči u cilju deblokade Sarajeva. U toku borbenih dejstava Rade je, kako se prisjeća, ranjen u nogu. Nekoliko dana nakon njegova ranjavanja saopćeno mu je da će zajedno sa generalom Halilovićem i Šiberom ići na pregovore u Ženevi. Na pregovore je, kako kaže, otišao kao običan vojnik iz blatnjavog rova, sa štakom u ruci.

„Da budem iskren, ja nisam ni znao da će biti ti ženevski pregovori, i naravno da sam se začudio i pomislio šta ću ja tu. Međutim, zaista sam bio određen ispred Armije RBIH da budem u sastavu multietničke vojne delegacije“, prisjeća se Rade.

„I pita mene gospodin Halilović tada: 'Hoćeš li ti moći uspješno obaviti taj zadatak? Znaš li da je to ogromno povjerenje? Od tebe tražimo samo da budeš prisutan, kako bismo cijelom svijetu pokazali da je Armija RBiH multietnička.' Ja sam tada rekao da što se tiče bojazni da ću izdati ili napraviti neki incident, mogu biti sigurni da neću. A kako ću se tamo snaći, vidjet ćemo“, za BNN.BA govori Rade.

Kada su stigli tamo, Rade nam dalje otkriva da se osjećao kao na balu vampira. U tom trenutku pitao se, da li su ti ljudi koji tu sjede, zasta, svjesni onoga što se radi po Bosni. Također, prisjetio se kako se sjeća da je jedina delegacija koja je bila multietnička bila je delegacija RBiH.

„I drugo što mi je palo u oči je da su svi sastavi i vojnih i političkih delegacija bili monoetnički. Znači, kod Tuđmana su bili sve Hrvati, kod Miloševića sve Srbi, kod Radovana Karadžića i Ratka Mladića (njih nikako ne razdvajam, meni su jednaki zločinci) su sve bili Srbi. Kod predstavnika tzv. Herceg - Bosne bili su sve Hrvati. Znači, Milivoje Petković i onaj njihov politički vođa (ne znam kako se zvao), sve su bili Hrvati. Jedina delegacija koja je bila multietnička bila je delegacija RBiH. Podsjećanja radi, tamo su bili Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Miro Lazović, dok su u vojnoj delegaciji bili generali Sefer Halilović, Stjepan Šiber i ja. Dakle, opet ponavljam, jedina multietnička delegacija smo bili mi, što nam jasno govori da smo se mi od samog početka, od Platforme ratnog Predsjedništva RBiH borili za multietničku državu RBiH u kojoj će svi narodi i narodnosti biti ravnopravni“, govori Rade za BNN.BA.

Prisjeća se kako se nije mogao suzdržati na riječi koje su upućivali Karadžić i Mladić, govoreći da „moraju tako“, jer na taj način „tobože štite interese srpskog naroda“. Tada se, kaže, i prvi put javio za riječ.

„Onda sam se ja prvi put javio za riječ. I ja sam rekao ovako: 'Gospodine Karadžiću i gospodine Mladiću, ovo gospodine vam kažem samo zato što to nalažu običaji i skup je visokog nivoa. Međutim, vi ste za mene obični ratni zločinci. Nemojte sebi uzimati za pravo da vi štitite sve Srbe u Bosni. Dakle, vi štitite one koji rade na štetu RBiH, ruše RBiH, koje stvaraju lebensraum („životni prostor”), ali samo za srpski narod. Opkolili ste glavni grad RBiH i rušite ga nemilosrdno. Prema tome, za te vaše postupke i za te vaše zločine, vi i vaše vojne falange ćete prije ili kasnije odgovarati. A što se tiče predstavljanja Srba, na vašu nesreću, ipak u Armiji RBiH i u gradu Sarajevu ima Srba koji RBiH smatraju svojom domovinom i koji je brane'“, prisjeća se Rade šta je rekao kada se prvi put javio za riječ.

Posebno, ali i svakidašnje radoznali bili su tada novinari koji su ga pitali da li je bio plaćen da tako govori. Prisjetio se kako je u odgovoru na novinarsko pitanje tada rekao kako pripadnici Armije RBiH nisu ni mogli biti plaćeni, jer im je često zadovoljstvo znalo priuštiti i samo jedna kutija cigareta.

„Mi smo dobijali kutiju cigareta dnevno i to ako smo bili aktivni, ako nismo neopravdano izostali. I to je bila sva naša plata. Naglasio sam im da sam ja član Patriotske lige i da bio dobrovoljac u organizaciji otpora. Znači, angažovan sam znatno prije nego što su počela borbena dejstva u aprilu 1992. godine“, kazao je Rade u razgovoru za BNN.BA.

 

Kad bi se samo oni koji imaju moć istinski mogli zagledati u oči ljudi koji su svakodnevno smrt gledali u oči, rata više nikad ne bi ni bilo. Kad bi samo jednu njihovu riječ saslušali, vječno bi se zaklinjali u mir.

Rat je najbesmislenija stvar na svijetu koja iza sebe ostavlja gorčinu i neprevaziđenu prazninu. Valja to nekako i naučiti. Razumna smo bića koja žele učiti.

Nadati se...  

Piše: Aldina Rovčanin/BNN.BA

Izvor: 
BNN.BA