VARKE ANDRIĆEVSTVA U OHOLIM I DOSADNIM PONAVLJANJIMA

Rusmir Mahmutćehajić Ivanu Lovrenoviću

VARKE ANDRIĆEVSTVA U OHOLIM I DOSADNIM PONAVLJANJIMA

21.02.2017 - 13:57
Drugi pišu

U Centru za kulturu u Mostaru 11. januara 2017. godine predstavljena je knjiga Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja (Beograd: Clio, 2015). O knjizi su govorili profesori Univerziteta u Sarajevu Senadin Lavić, Sanjin Kodrić, Krsto Mijanović i Vahidin Preljević; profesor Univerziteta u Tuzli Mirsad Kunić i viši asistent Univerziteta u Mostaru Nerin Dizdar. Govori sudionika u izvornom obliku dostupni su na internetskoj stranici: https://www.youtube.com/watch?v=AoXUwYl4viE. Prikazi tog događaja u medijima gotovo posve izobličuju i krivotvore to što je govoreno, kako se svako može uvjeriti pristupom dostupnom videozapisu, upozorava akademik Rusmir Mahmutćehajić. Na događaj se osvrnuo i Ivan Lovrenović na svojoj stranici ivanlovrenovic.com, u tekstu pod naslovom “Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija”.

Piše: Rusmir Mahmutćehajić

Na događaj se osvrnuo i Ivan Lovrenović na svojoj stranici ivanlovrenovic.com, u tekstu pod naslovom “Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija”.

Odmah valja reći da ni u knjizi Andrićevstvo ni u govorima na koje se on pod tim naslovom osvrće nema ničeg čime bi bilo opravdano povezivanje tog sa značenjima pojmova “turkofilija” i “turkofobija”. Ti amebični pojmovi korišteni su radi iskrvljivanja onog što su sudionici mostarskog predstavljanja doista rekli. Tako je taj cijeli osvrt postavljen na izjanđalu podlogu turske magije, a zapravo turske krivice “bosanskog muslimanskog sveta”.

Iako u tome tekstu Ivana Lovrenovića nema ničeg što već nije čitano u njegovim pisanjima, na njega se, ipak, valja osvrnuti. Taj njegov prikaz skupa kojem nije prisustvovao počinje ovako:

Mislilo se do sada da je o Ivi Andriću čaršija “znala” sve: za hrvatsko-katoličku bio je nacionalni prebjeg i vjerski konvertit, posrbica i prodana duša, za građansku srpsku – fra Ivan-beg, politički suncokret koji je iznevjerio kralja i monarhiju a za pun tanjur i miran život prihvatio Tita i komuniste, za bošnjačko-muslimansku mrzitelj islama, Bosne i muslimana. Još koješta se nadodavalo. Neki su mudri hrvatski književni povjesničari pouzdano znali da je fratarsko kopile, bošnjački znalci su ih korigirali: ne, no je begovsko pa mu otuda genijalnost, a osim toga napisao je po naredbi Udbe roman Derviš i smrt, to kukavičje jaje koje je morao potpisati Meša Selimović da bi muslimani lakše progutali prijevaru (vidi ovdje: Lažni pisac Meša Selimović). A u svim čaršijama jednako se “znalo” i da je bio beskrupulozni erotoman, mizantrop, škrtac, itd. Sve se to u toplo-smrdljivim horizontima skučenoga čaršijskoga uma, koji izuzetne duhove mrzi pa ih svlači u vlastito blato a književnost ne razumije niti mu je potrebna, odavno “znalo”, samo se do nekidan nije znalo da je Ivo Andrić bio i – rasist. Sada nas je čaršijski um, napokon, prosvijetlio i tim saznanjem.

Taj pisac već odavno troši ovakve početke u svojim propedeutikama. Zato je to već ishaban i jednostavno prepoznatljiv trik. Javna rasprava o knjizi Andrićevstvo na koju se on osvrće nema baš ničeg što bi bilo moguće dovesti u vezu s tim njegovim kazivanjem, domišljenim kao uvodno odvraćanje pažnje od svega zašto bi ozbiljan čovjek bio odgovoran, kad god odabere predmet svog promatranja. Iako rasprava nema baš ništa s time, autor osvrta očekuje da bi je neupućeni čitatelj upravo tako trebao razumjeti.

Ali, nije to najgore u tome početku sračunatom radi prijevare. Valja se odmah upitati: Kako to i otkud Ivan Lovrenović zna sve o tome šta priča čaršija? I to baš sve čaršije, i u njima, dakako, “bošnjački znalci” i “muslimani”. Ne kaže koji su to. Eto, valjalo bi podrazumijevati da su to svi, izuzev onih rijetkih koji misle kao on. Ne kaže ko i kada, već nameće podrazumijevanje da on u svome “oni” zna sve o onome “mi” svih čaršija. O svemu što se ikad mislilo. Je li to sve “u toplo-smrdljivim horizontima skučenoga čaršijskoga uma, koji izuzetne duhove mrzi pa ih svlači u vlastito blato a književnost ne razumije niti mu je potrebna” upravo takvo zato što dolazi iz te čaršije? Ili je čaršija takva zato što se u njoj govori samo tako i nikako drukčije?

Za odgovore na ta pitanja, kako se vidi iz tumačenja svega koje daje Ivan Lovrenović, potrebno je samo znanje onih izuzetnih duhova koji se uzdignu iznad smrdljivih horizonata skučenog čaršijskog uma, pa odatle promatraju i presuđuju bez potrebe da i preispituju svoja znanja i na njima utemeljene presude. A među tim duhovima koji se predaju samo svojim žrecima, jest, kako nas to podučava s tih visina uzdignuća, onaj njegov najbosanskiji pisac čiji su opisi čaršije u romanima Gospođica, Travnička hronika i Omer-paša Latas kanonske slike toplo smrdljivih horizonata skučenog čaršijskog uma, pokazanog u razornim bjesovima muslimanske mase.

Ako bi takav iskaz o čaršiji, jezgrenom činitelju svega bosanskog, a uz to i muslimanskog, i to u svim vidicima andrićevstva, bio odmjeren na tezuljama kulturnog rasizma, onda je jasno da Ivan Lovrenović o tom sadržaju kulture govori u tome okviru. On se, ipak, smatra visoko uzdignutim iznad svega u čemu su ti koji se – čuda li?! – usuđuju govoriti o tome svijetu mimo normi koje on postavlja u vidik svoje apsolutne nulte estetike. A uzdizanje nad to blato uvjetovano je pristajanjem uz andrićevstvo, ono tumačenje fikcijskog djela Ive Andrića kao najbosanskije istine. Nije li, u skladu s time, takve čaršije, i kao tvarne i kao društveno psihološke pojave, potrebno razarati i ništiti, jer iz njih dolazi samo to što nam svojim neumjesnim izvješćem pokušava nametnuti Ivan Lovrenović?!

Sličnim trikom taj pisac želi prikazati govorenja sudionika navedene rasprave, temeljno akademske, i možda upravo zato odbojne tom “branitelju” Ive Andrića i samoproglašenome čuvaru i tumaču cijelog njegovog djela “kao najbosanskijeg”. U namjeri da zamagli to što su u spomenutoj raspravi govorili Nerin Dizdar, Senadin Lavić i drugi, Ivan Lovrenović ih naziva adeptima Mahmutćehajićeva umovanja. Ne navodi, kao i obično, nijedan dokaz za to. Ako bi dokaza i moglo biti, onda bi ga trebalo tražiti u akademskim spisima tih ljudi. Ali, za klevetu ne trebaju dokazi.

A zašto bi ti univerzitetski profesori, višegodišnji istraživači pitanja Bosne, bosanstva i bošnjaštva, s mjerodavnim akademskim potvrdama sposobnosti promatranja različitih pojava u propozicijskim sistemima znanosti, trebali bilo kome biti adepti ili apologeti?! Ne sugerira li ta tvrdnja neku strepnju pred nemogućnošću da se razgovori o andrićevstvu vode izvan apologijskih i adeptskih krugova koji decenijama uzurpiraju gotovo sva javna govorenja o tome, prosljeđujući i štiteći ideologijska zaleđa takvih propovijedanja?

Valjalo bi, Bog zna koji put, podsjetiti Ivana Lovrenovića i njemu slične da su zbiljna akademska prijateljstva temeljena na njegovanju prava na razliku kao jedini izvor usmjeravanja prema višem znanju. Ako su takva, lijek su potkupljivim i samouzdizućim presuđivanjima u znanosti i kulturi, a tako i književnosti. U tome nema dugova mimo onih istini i metodi u kojoj ona presuđuje. Za takve istraživače andrićevstvo je nasilje nad znanošću i kulturom. A nasilje je, jer se estetizacije političkih ideologija i politizacije ideologiziranih estetika, što jest ideologijsko andrićevstvo, razumijevaju kao dubinska poricanja ljudskosti, a tako i onih obzorja Bosne, bosanstva i bošnjaštva kojih ima i mora biti u čaršijama.

Kad god su ta pitanja uvedena u okvir akademskih provjeravanja, za što su potrebni javno dostupno djelo, njegovo znanstveno preispitivanje i pravo autora na odgovor kritičarima, uzburkaju se strasti branitelja učvršćenih tabua i kanona ideologijskih poredaka. Iako su istraživači koje spominje u svome osvrtu sudjelovali u mjerodavnoj javnoj raspravi, Ivan Lovrenović, poričući tome skupu to što on provjerljivo jest, poseže za pojmom kojem je u dodijeljenome mu značenju moguće naći izvor jedino u riznicama kulturnog rasizma. Taj skup on naziva sijelom, očekujući da će time potvrditi svoju nakanu smještanja svih tamo viđenih u domaštane “toplo smrdljive horizonte skučenog čaršijskog uma”.

Sijelo jest pojam svojstven bosanskoj kulturi. U njemu i njime bosansko muslimanstvo, nemajući nikakve ustrojene nositelje sakramenata, a budući okrutno prokazivano i progonjeno, sačuvalo je ljubav prema onim teološkim počelima koja ga određuju. Nezamisliva je bosanska muslimanska kuća bez otvorenosti za sijela, susretanja i razgovore rođaka i susjeda, ali i svih koji imaju šta reći o čovjeku, svijetu i Bogu. U tim intimnostima sijela tražena su utočišta pred užasima poricanja, progonjenja i zatiranja svega muslimanskog.

U spomenutome prikazu viđeno “vandaliziranje” bosanskog muslimanskog naslijeđa jest onaj bitni sadržaj andrićevstva u kojem su orijentaliziranja svega iz te kulture potrebna antibosanskim ideologijama. Ali, uvjeren da njegova ideologijska camera obscura daje slike u koje se mora vjerovati kao kanonske, Ivan Lovrenović se ne usteže u promicanju svojih znanja o apsolutno nultim estetskim vrijednostima, postignutim u onom uzdignuću izuzetnih duhova koje niko ne uspijeva svući u čaršijsko blato. Zato ostaju jedini koji znaju sve o svim čaršijama i svima u njima. A upravo tu, na toj visini, nije moguće razlučiti pozitivnu klevetu od negativne niti klevetu općenito od logički zasnovanog govorenja.

Ponavlja Ivan Lovrenović i svoje ranije tvrdnje o “perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome”. I to je njegovo prepoznatljivo klevetanje onih na koje podiže svoj presuditeljski prst. Za njega mu je jedini dokaz on sam kao sudac. Ne navodi nijedan primjer kao dokaz istinitosti te svoje tvrdnje. Ne kaže zašto bi, recimo, bilo sporno korištenje ovog ili onog sadržaja misaonih naslijeđa svijeta. Ne kaže ni zašto je neka teologija to što jest, a druga kvazi. Ni za tu tvrdnju ne daje nijedan navod kao dokaz. Njemu nisu potrebni dokazi, jer očekuje da mu drugi trebaju vjerovati. I ne samo to. I ta njegova tvrdnja je faktički netačna.

Kad god su pojmovi “philosophia perennis” i “teologija”, kao i ono što njihovi sadržaji nude, korišteni u tekstovima na koje se osvrće, valja istaknuti da nemaju nikakve veze s tim što im Ivan Lovrenović pridijeva. I njemu, kao i svima drugim koji se bave pitanjima o Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu u njihovim identitetskim pluralnostima, koristili bi ozbiljniji uvidi u ta područja teologije i filozofije. Neznanje je manje štetno od površnih znanja kad se promiču kao osnove za presuđivanja. Ako misli da mu treba vjerovati zato što se neprestano svijetu nudi kao znalac svega, ovaj njegov tekst bio bi dovoljan dokaz protiv tog.

Tvrdnje o nečijim pisanjima ili govorenjima, za što nisu navedeni dokazi, uz pretpostavku da će ih drugi prihvatiti kao istinite, zapravo su klevete. Ni za jednu od svojih tvrdnji u vezi s knjigom Andrićevstvo i govorenjima o njoj Ivan Lovrenović nije naveo tekst na koji upućuje i kojim se bavi. Ponekad će se pozvati na pisanja drugih, iako su ona bez ikakve važnosti za raspravljano pitanje. Sve to je, nažalost, u okviru klevetanja i trača kojima se zgušnjavaju pometenosti i osjećanje da kritiku i odgovaranja na nju mogu zamijeniti tabuiziranja i kanoniziranja nečijih egoizama.

Kad bi i bilo tačno da su, kako tvrdi Ivan Lovrenović, obuhvatne mogućnosti koje pruža philosophia perennis u tumačenjima religijske pluralnosti uključene u knjige koje spominje, valjalo bi ga posavjetovati da se time ozbiljnije pozabavi, jer je uzrok nepravednih presuđivanja uvijek u nedovoljnome znanju. Da je on apologeta sebe samog ne otkrivaju samo njegova česta presuđivanja na osnovi malo znanja, koja su zapravo klevete, o svemu i svakome. Razumijevanje bosanske tragedije nije moguće bez savremenih filozofijskih vidika konstruiranja teološkog i političkog neprijatelja. Taj neprijatelj u nacionalističkim teleologijama srpstva i hrvatstva prvenstveno su Bošnjaci, i to u onim njihovim identitetskim sadržajima koje je opravdano povezivati s muslimanstvom, svedivim na turčijat.

Kada su ti neprijatelji samo politički, to su Turci, bez počelnog utemeljenja ljudskosti. S njima se ratuje, pregovara i postiže mir. Kad su teološki, to su sljedbenici “lažnog proroka”, kako to među mnogim ističe fra Ivan Frano Jukić. Budući da su takvi, nemaju i ne mogu imati teologiju, pa je svaka njihova tvrdnja o nečemu drukčijem nužno kvaziteologija, a posljedično i kvazifilozofija i kvazihistorija. U odnosu s njima nema i ne može biti ni mira ni povjerenja.

Ako se o tome sudi na osnovi svega što je objavio, Ivan Lovrenović nema ni pasusa o teologijama. A govorenje o bilo čijoj mjerodavnosti za akademska presuđivanja opravdano je jedino oslanjanjem na to što je dostupno toj javnosti. Kada, ipak, presuđuje da je nešto u objavljenim djelima kvaziteologija, opravdano je to prihvatiti kao isticanje nužnosti da svaka muslimanska teologija mora biti kvazi, to jeste “navodna” ili “hinjena”. Mora, jer je muslimanstvo, kako se u tim vidicima vjeruje, bez transcendentnog utemeljenja. A takva tvrdnja je bitna za andrićevstvo, koje on gorljivo zagovara i promiče.

Što se tiče tvrdnje Ivana Lovrenovića da je u knjizi Andrićevstvo ukazano na njegovu “suglasnost s Emirom Kusturicom i Dobricom Ćosićem”, i tu je riječ o pokušaju prijevare čitatelja. To što su o pripovjedačkom djelu Ive Andrića kao neupitnoj istini o Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu napisala spomenuta dvojica iz vidika srpskog nacionalizma jest i formalno i sadržajno istovjetno s onim što je o tome napisao Ivan Lovrenović u vidiku svog nacionalizma. Tako su Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo postavljeni, korištenjem andrićevstva, u značenje crtice između srpstva i hrvatstva. Gotovo sve što je u osvrtu na skup u Mostaru kazano može biti shvaćeno kao pretpostavka njegovog pisca da korišteni trikovi, ipak, nekako i negdje prolaze.

U knjizi Andrićevstvo nije razmatrano ništa od pisanja Ivana Lovrenovića, osim njegovog eseja “Ivo Andrić – paradoks o šutnji”. U toj knjizi u vezi s njime raspravljano je samo o onome što je u tome njegovom tekstu i onome što slijedi iz tih njegovih pokušaja da andrićevstvo, a to znači ideologiziranje estetike i estetiziranje ideologije u različitim oblicima antibosanstva, nametne kao istinu o svemu bosanskome. Zato su i neumjesna i njegova upućivanja na neka ranija govorenja koja nemaju nikakve veze sa spomenutim esejom i raspravom u Mostaru.

U tim usmjeravanjima svog kažiprsta na nešto posve drugo, on podsjeća čitatelja na svoju ulogu branitelja svijeta od svakog govorenja u kategorijama mi. A, zapravo, riječ je o onim pojavama u intelektualnim razviđanjima starih i novih tragedija u kojima nije moguće izbjeći opću odgovornost za društvene pometnje, i pored tog što su krivice uvijek pojedinačne. Nije moguće ljudsku pojedinačnost iskinuti iz njenih uzajamnosti s drugima, iz onog što se u savremenim govorenjima naziva referencijalnošću u sociologiji, lingvistici, antropologiji i tako dalje. U protivnom, uloge elita, ideologija i organizacija uključenih u užase ovog i drugih doba bile bi jednostavno previđene i amnestirane. Koliko li je evropskih mislilaca o tome pisalo?! Za početna istraživanja u vezi s time valjalo bi uputiti barem na tekstove Karla Jaspersa, Erica Vogelina i Renéa Girarda.

I potom, pisac osvrta podsjeća na svoja pozivanja na smisao “izvornog Saida”. Ah, ah?! Koji je to izvorni smisao poznat njemu, a ne drugima? Ni za tu tvrdnju nema nikakvog dokaza. Kao i na drugim mjestima, općenita tvrdnja, iznijeta bez dokaza, nema i ne može imati značenje. Upućivanje na taj smisao, nekako okultno dostupan njemu mimo drugih, jest problem u kojem je, općenito govoreći, riječ o nastojanjima da bez ustezanja govori o svojim znanjima najdubljih predjela ljudske duše. U spomenutome eseju on tvrdi da zna šta je u onoj “beloj duši Ive Andrića”. Živi čovjek je u neizbježnosti odnosa s drugim, u mi, ali uvijek u nedostižnosti dubine i svakog drugog ja, svake duše. Kad god neko pretpostavi da može znati tu dubinu, poriče i svoju i tuđu ljudskost, pa svoje ja uzdiže na razinu Apsolutnog.

Nema opakije pojave od te u kojoj pojedinac, pripisujući sebi izuzetni duh, uzdiže umišljenoga pantokratorskog sebe nad svijetom i drugim ljudima. Odatle, iz tih umišljenih visina, presuđuje svima, bez mogućnosti da se preispituje u neizbježnim uskraćenostima, ali i potrebama da ih se oslobađa. Ako Ivan Lovrenović doseže do izvornog Saida, slijedi da mu je, prema njegovoj vjeri, na raspolaganju i izvorni Ivo Andrić. I više od tog. On neprestano govori kao da zna izvornu historiju, a drugi su dužni prihvatiti to znanje ili se izložiti njegovome presuditeljskom prstu. Kad je tako, jasno je da su problematična sva čitanja i tumačenja koja nisu u skladu s njegovim učiteljstvom. A temelj andrićevstvu je upravo to uzdizanje i preziranje drugih u njihovome pravu na čitanja u skladu s mogućnostima svojih pojedinačnosti.

Valja se, naposljetku, vratiti naslovu osvrta Ivana Lovrenovića na raspravu u Mostaru. Dihotomija turkofilije i turkofobije, koju on konstruira i nameće kao dogmu gotovo svih svojih tumačenja, nema ništa zajedničko ni s jednim od govorenja na koja se osvrće. Potrebna mu je za maskiranje andrićevstva, neodrživog u svakom ozbiljnom pokušaju razumijevanja Bosne, bosanstva i bošnjaštva naspram nacijskih ideologija. A takve nacijske ideologije nisu moguće bez orijentalizma i kulturnog rasizma, ideologijskih sredstava u konstruiranju teološkog i političkog neprijatelja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Bosnian National Network (BNN.BA).

Izvor: 
BNN.BA