Ramazan treba biti plod intimnog osluškivanja Božije poruke

Samir Beglerović, docent na Katedri za akaid FIN-a u Sarajevu

Ramazan treba biti plod intimnog osluškivanja Božije poruke

24.06.2015 - 14:39
BiH

'Mjesec ramazan uvijek je prilika iznovnoga otkrivanja sebe i mogućnost još snažnijega približavanja dragome Bogu.Naprosto, spoznajući sebe, čovjek spozanje i svoga Stvoritelja, svoga jedinog Gospodara, jer je punina svekolikoga Božijeg stvaranja položena upravo u čovjeka' -naglasio je tokom razgovora docent Beglerović.

Razgovarala: Medina Delalić/BNN

Koliko zapadni autori razumiju islamsko tradicijsko naslijeđe ili jednostavnije rečeno islam?

Mislim da veoma važan uvod i temeljitu analizu pitanja prvoga iskustva susreta kršćanske Evrope sa islamom pruža iznimno važna studija: „Islam u otkriću kršćanske Evrope“, autora profesora Adnana Silajdžića. Razlog ovoga mog stava je što sadržaj toga djela predstavlja upravo ta prva iskustva jedne nove pseudomitske Evrope, tada u fazi nastanka, sa iskustvom naslijeđa društva nastalog na osnovu događanja spuštanja posljednje Božije objave – časnoga Kur'ana. Ali, pored toga, ono što smatram jednako važnim, rečeno djelo analizira i brojne projekte moderne Evrope, unutar kojih je i razvijana baš takva percepcija muslimanskog intelektulnog naslijeđa. Ovo govorim iz razloga što je sadašnji odnos zapadnoevropskih i američkih autora prema ukupnom muslimanskom naslijeđu u velikoj mjeri naslonjen na ta prva iskustva, drugim riječima, današnje percepcije islama i muslimana njihov su logičan i planski nastavak. Dakako, na osnovu općih društveno-političkih promjena i aktuelni obrasci razumijevanja i tumačenja muslimanske tradicije razlikuju se od ranijih, međutim, njihova osnova, matrica je ostala identična. Može se reći da predstavljanja muslimana u medijima, znanstvenim djelima i kulturi podrazumijeva višestruk odnos. Razumijevanje muslimanskoga naslijeđa naprosto se zadržalo na orijentalističkim i imperijalističkim teorijama, koje islam definiraju kao jednu izmišljenu religiju čiji je utemeljivač blagoslovljeni Muhammed, a sljedbenici izrazito primitivan narod karakteriziran brojnim frustracijama, naročito nemogućnošću prihvatanja tekovina modernih zapadnoevropskih vrijednosti.

Šta je cilj takvog predstavljanja islama, odnosno muslimana?

Ova osnova o kojoj sam govorio danas je prilično prekrivena brojnim javnim, upotrijebio bih pojam – infantilnim predstavljanjem - i islama i muslimana u kojem se, stječe se dojam, nemuslimani podstiču da „razumiju“ tu zajednicu kao inkompatibilnu sa normama evro-atlantske civilizacije. Takav odnos prema muslimanima promoviran je i u obrazovnim ustanovama, te se njegovo širenje bazira na enorminim finansijskim izdacima koji su, treba to otvoreno reći, veoma privlačni i za brojne muslimanske intelektualce. Kreirana je jedna, uslovno rečeno, akademska povlaštena grupa, koja nekada uključuje i dobronamjerne osobe, ali nedovoljno upućene u problem, i koja slijédeći rečeni obrazac veoma lahko dolazi do izvora finansiranja: stipendija, programa usavršavanja, gostujućih profesura itd. Bitno je istaći da ovo nastojanje ne smjera samo na posljednju vjerujuću tradiciju – islam, već na religiju općenito, s ciljem realiziranja, sada već naredne etape: promoviranja novoga koncepta religije, što podrazumijeva interpretiranje religije kao fenomena predisponiranog za stvaranje konstantnoga sukoba i neprijateljstava, a jedino logično rješenje bilo bi ili njeno ukidanje ili, pak, formiranje jedinstvene svjetske religije.

Jesu li i stalno nova krizna žarišta u svijetu posljedica ovog djelovanja? 

Ekonomski, vojno i politički djelujući - u zemljama Azije i Afrike - projekti, sada neoimperijalizma, neokolonijalizma i uspostave globalnog svjetskog projekta, konstantno stvaraju nova krizna žarišta u svijetu, koristeći društveni haos koji su napravili za regrutiranje i naoružavanje izuzetno ekstremnih vojnih milicija, pa tako i onih muslimanskih. Prethodno izložena digresija bila je neophodna kako bih se jasnije izrazio: današnji odnos zapadnih autora prema muslimanskoj intelektualnosti, u bitnome se ne razlikuje od onoga ranog susreta Evrope i muslimana, ali to naslijeđe u jednakoj mjeri, čak i više, sada ugrožavaju i sâmi muslimani, nekritički prihvatajući brojne projekte i trendove koji im se nude, postajući, tako, mediji i servis vlastitoga uništenja, npr. pitanje autoorijentalizma, o čemu je, na primjer, govorio Rusmir Mahmutćehajić.

Prije jedanaest godina sa dr. Kenanom Čemom priredili ste „Zbirku hikaja tarikatskih prvaka“. Imate li omiljenu poučnu priču?

Kroz iščitavanje tesavvufskih djela shvatili smo koliko valjano ispričana i adekvatno komentirana poučna priča – hikaja može snažnije osvijetlili pitanje o kojem govori. Na primjer u „Kazivanju o istočnoj kraljici“, perzijskom narodnom predanju, predstavljen je razgovor između kraljice Lejle i njenoga vezira, u kojemu vezir, diveći se kraljičinoj mudrosti, Lejli izražava vlastitu dilemu: i pored velikoga blagostanja u kojoj njen narod živi, ipak, moguće je čuti da pojedinci u narodu govore i ružne stvari o kraljici; kako je moguće da se u postojanju nalazi takva suprotnost? Lejla kratko odgovora da je govorenje naroda njegov izbor, te da mudrost zahtijeva da svako ima vlastitu slobodu iz koje misli, i iz koje govori, međutim, kraljičin izbor je da uradi ono što može, da unatoč svemu i dalje čini dobro prema njima. Osim tradicijskog principa konstantnoga činjenja dobra, u ovoj hikaji izražena je - rekao bih – stara dilema o tome da li je moguće da se kroz suprotnosti spozna dragi Bog? S jedne strane, ono što je ugodno i lijepo, u duhovnome uspinjuću prepoznaje se kao svjedočenje Božijega Svojstva prefinjenosti (lutf) a, s druge strane, ono što je neugodno, tumači se kao svjedočenje Božijega Svojstva nadvladavanja (kahr). Upravo je temeljni dar koji je uzvišeni Bog položio u čovjeka, ono po čemu se čovjek razlikuje od ostalih stvorenja, sposobnost spoznaje i svijeta, ali i Božijih Lijepih Imena i Svojstava koji se nalaze u temelju svega stvorenoga. Drugim riječima, čovjek je u mogućnosti spoznati i u sebi prepoznati odraz djelovanja i imena Bîti i Imena Bîtka, odnosno i svojstva Božije Ljepote (Džemâl) i svojstva Božije Veličanstvenosti (Džemâl). Kretanje na tome spoznajnome putu, kako je ranije rečeno – spoznavanje na način kušanja i osvjedočenja u ono spoznato, predstavlja stalnu izmjenu stanjâ: ugode i teškoće, usljed čega se osoba osjeća nekada raspoloženom, a nekada sjetnom. Ali, oba stanja zapravo su odraz djelovanja Jednoga, a njihovo objedinjavanje put je dolaska do maksimalne Božije blizine. Zato je poznati mutesavvuf Ebû Seîd el-Harrâz na pitanje kako je spoznao uzvišenoga Boga, odgovorio: „Njegovim objedinjavanjem suprotnosti.“ Naravno, nije riječ o takvome spoznajnome procesu koji je do kraja logičan već ozbiljnom duhovnom trudu koji iziskuje veliku posvećenost i žrtvu, te zrelog duhovnog učitelja, onoga koji je istinski taj put i sâm ranije prošao.

Kada već pominjete duhovne učitelje, da Vas pitam, budući da smo svjedoci postojanja mnogih osoba koje se predstavljaju ili bivaju prihvaćene kao šejhovi: ko može biti šejh? 

Ovo je pitanje veoma aktuelno danas, ali smatram da konačan odgovor na njega, na sve izazove na koje nailaze savremene derviške zajednice, trebaju pružiti sâmi derviši. U tome nastojanju mi im iskreno stojimo na usluzi. Referirao bih se ovdje na izuzetno važan intervju Fejzulaha Hadžibajrića koji je dao još 1989. godine u „Islamskoj misli“, broj 129. U njemu, između ostaloga, Hadžibajrić navodi tri temeljna uslova koja treba ispunjavati svako ko želi djelovati kao duhovni starješina – šejh. Prvi uslov je da osoba bude istinski šejh (muhakkak) u smislu da je i sâma prošla sve one etape duhovnoga uzdizanja prema maksimalnoj Božijoj blizni (kurb). Dakako, ni njeno putovanje nije završeno, ono ne prestaje sve do smrti, ali je prešla, rekli bismo, glavne dionice toga puta pa tako, na osnovu vlastitoga iskustva i spoznaje, može i druge predvoditi. Drugi uslov je da je osoba vezana za nekog šejha koji je, opet, vezan za svoga učitelja, ovaj za svoga i tako redom sve do sâmoga blagoslovljenog poslanika Muhammeda (muselsel). Pitanje uvezanoga niza (silsila) je nešto na čemu počiva svako tradicijsko društvo. Konačno, treći uslov je da osoba ima napisanu diplomu, svjedočanstvo kojim ga neki ranije ovlašteni šejh imenuje za šejha (musedždžel). Na ovaj način je uveden red u javno djelovanje derviških redova i njihovih predvodnika.

Razlikuju li se šejhovi među sobom, po svojim sposobnostima ili zadaćama?

Mislim da je važno naglasiti da se i šejhovi međusobno razlikuju. Stepen koji je nužno postići kako bi se moglo biti proizvedeno u šejha ne znači da je riječ o jednostavnim i uskim duhovnim stepenima. Svako duhovno stanište (mekâm) može se porediti sa velikim prostranstvom kroz koje prolaze različita stvorenja, u kojem se nalaze brojni predmeti i vide mnoge panorame. Tako bîvanje na istome duhovnom staništu ne znači da su i te osobe istih sposobnosti, niti da imaju istu zadeću. U tarikatu je prihvaćena podjela na učitelje koje vode novaka (murîd) kroz procese spoznavanja i duhovnoga obrazovanja (šejh-i ilm), učitelje koje odgajaju dušu novaka (šejh-i terbije), i učitelje koji pomažu u uzdizanju na veće duhovne stepene (šejh-i terekki). Naravno, najpotpuniji su oni učitelji koji objedine sve tri sposobnosti, međutim, to se rijetko događa.

Bosanski muslimani nisu zadovoljni ni svojom vlašću, ni stanjem u kojem se nalaze. Kako se ta situacija može protumačiti sa vjerskog/islamskog aspekta?

Volio bih izbjeći simplificiran odgovor, ali ne zato što smatram da taj odgovor nije moguće izraziti u jednostavnoj formi već stoga što podrazumijeva i brojne druge aspekte. Sigurno da je nemoguće očekivati promjenu društva dok ne dođe do promjene svakoga pojedinca, budući da i dragi Bog kao uslov promjene stanja jednoga naroda postavlja pitanje promjene sâmih pojedinaca koji pripadaju tome narodu (Kur'an, 13:11). Pred bosanskim muslimanima, i bosanskim društvom uopće, nalazi se proces ozbiljnog i izuzetno zahtjevnog oslovljavanja pitanja identiteta pojedinca i zajednice, kako je to formulirao profesor Adnan Silajdžić, te iznalaženja odgovora na izazove moderne i savremene kulture okultnoga. U tome procesu važan je angažman svakoga pojedinca ali i vjerskih, kulturnih i političkih institucija bosanskoga društva. Mislim da upravo na tom dvostrukom angažmanu: radu na sebi i na dodatnom profiliranju društvenih i državnih institucija, počiva i iznalaženje izlaza iz objektivno teške situacije u kojoj se nalazi naše društvo.

Je li potrebna transformacija i Islamske zajednice u BiH?

Mislim da jeste, i već ranije je trebalo pristupiti tom procesu. Sa usvajanjem amandmana na Ustav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini načinjene su značajne promjene, međutim, mislim da je riječ o izmjenama uglavnom formalne naravi, novinama koje se odnose na ustrojstvo Zajednice, ali ne i na suštinske preinake. U nekoliko navrata o ovome je govorio profesor Adnan Silajdžić te i ja uz njega, a srž tih kritika odnosio se na izostanak osjećaja da danas Islamska zajednica djeluje u bitno izmijenjenim društvenim i kulturalnim okolnostima, te posljedično sadržaji koje razmatra i nudi, naročito mladima, moraju te promjene uvažavati. Na jednoj strani, svaka naredna temeljna promjena trebali bi polaziti - ne od potreba ljudi unutar Zajednice - već od potreba savremenog bosanskog društva i bosanskih muslimana. Čini se da je osnovni problem u razumijevanju svrhe postojanja Islamske zajednice, koja je u shvatanju nekih njenih pripadnika identificirana sa potrebama njih sâmih. Nasuprot tome, jedini opravdani razlog postojanja Zajednice odnosi se na zadaću servisiranja vjernika, drugim riječima, smjernice razvoja Islamske zajednice trebale bi se crpiti iz objektivnih potreba društva: duhovnih, intelektualnih i slično. Tako dolazimo do sljedećeg ozbiljnog problema, a to je primjetno relativiziranje značaja odgojno-obrazovnih ustanova Islamske zajednice, ustanova čiji je zadatak upravo znanstveno oslovljavanje svih aktuelnih problema našega društva. Sadašnja birokratska stuktura je do te mjere razvijena da su iz najvišeg upravnog tijela Rijaseta isključeni predstavnici odgojno-obrazovnih ustanova, prije svega mislim na dekana Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i direktora Gazi Husrev-begove medrese, kao najstarijih ustanova ove vrste, ali i vjerski službenici, mislim na muftije i predsjednika Udruženja Ilmije. Štaviše Ustav ni u jednome djelu ne posvećuje zasebne članove pojmovima: „imam“/“hodža“, „vjeroučitelj“, „muderris“ i slično, dok upravnim pozicijama posvećuje preveliku pažnju. Mislimo da je ovaj propust, mada velik, načinjen nehotično, ali nas na neki način može demantirati činjenica da se i nakon ukazivanja na ovaj problem ništa nije promijenilo. Konačno, u posljednjim amandmanima te, ubrzo nakon toga, izborom čelnih ljudi Zajednice, prvenstveno u Rijasetu i Saboru, Islamska zajednica kao da je, na neki način, predata jednoj političkoj opciji, te time u dobroj mjeri zatvorena pred širim bosansko-muslimanskim društvom. Ova tendencija razvijana je zapravo još u periodu dezintegracije tadašnje Islamske zajednice u SFRJ na uže nacionalne zajednice, a koja je u Bosni tekla pod vodstvom jedne nacionalne stranke – SDA, koju su podržavala manje-više sva tada postojeća bošnjačka udruženja. Na taj način Islamska zajednica je strukturalno razvijana na način koji je osiguravao izvanjski utjecaj i to samo jedne političke partije. Da je ovo stvarno tako, pokazao je slučaj posljednjega mandata prethodnoga rukovodstva Zajednice. Iz razloga za koje mislim da nisu ove naravi o kojima govorim kao nužnim, već kao posljedica, vjerovatno ličnih nesuglasica, nastojano je da se Islamska zajednica oslobodi od izravnoga utjecaja SDA, ali je i tada zapravo vezana opet za samo jednu političku opciju – SBiH odnosno SBB.

Koliko ovo vezivanje struktura Islamske zajednice uz neku, bez obzira koju političku stranku, automatski sužava opseg njenog djelovanja na šire društvo?

Mislim da svi ovi propusti utječu na gomilanje problema u radu i znatno otežavaju i odnose Islamske zajednice prema širem društvu – u pitanju je nedostatak otvorenosti - ali i usložnjavaju međuljudske odnose unutar nje. Na primjer, od početnoga prepuštanje Zajednice SDA sve osobe koje se nisu slagale sa takvim razvojem označene su kao „neprijatelji Bošnjaka“, izdajice, saradnici UDB-e i slično, i doslovno se do danas nalaze na udaru nacionalnih ideologa, dočim oni koji su podržavali to sjedinjenje i dan danas uživaju brojne, ničim drugim zaslužene privilegije. Međutim, mislim da je i ovo važno naglasiti, Islamska zajednica je nakon posljednjih promjena uspjela, u određenome smislu, povratiti povjerenje širega kruga vjernika, zapravo, uspjela ih je uključiti u svoje aktivnosti. Ovo se prvenstveno odnosi na humanitarni aspekt njenoga djelovanja. Nemam egzaktnih podataka, ali prateći reakcije naročito mlađih vjernika na internetu, Zajednica je uspjela isprofilirati jedan novi i za omladinu, u tome dijelu njenoga angažmana, primamljiv imidž na kojemu treba i dalje raditi.

Konačno: neka poruka, uz ovaj ramazan?

Mjesec ramazan uvijek je prilika iznovnoga otkrivanja sebe i mogućnost još snažnijega približavanja dragome Bogu. Nadovezujući se, na neki način, na početak našega razgovora, ponovio bih da unatoč javnome profiliranju, mjesec ramazan ipak treba biti plod intimnoga „osluškivanja“ Božije poruke, jedinstvena prilika upoznavanja sa sâmim sobom: svim svojim nedostacima, ali i objektivnim mogućnostima. Naprosto, spoznajući sebe, čovjek spozanje i svoga Stvoritelja, svoga jedinog Gospodara, jer je punina svekolikoga Božijeg stvaranja položena upravo u čovjeka.

Izvor: 
Redakcija / BNN