Na današnji dan umro je pjesnik Aleksa Šantić

Godišnjica smrti velikana

Na današnji dan umro je pjesnik Aleksa Šantić

02.02.2019 - 14:28
Ostalo

Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. u Mostaru, od oca Rista i majke Mare, gdje je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, nakon čega je živio u porodici strica Miha zvanog „Adža“. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i jednu sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba. Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, potom se vratio u Mostar.

Umro je na današnji dan, 2. februara 1924., u Mostaru. 

Aleksa Šantić

Iz Trsta se vratio u Mostar 1883. godine i tu zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posljedica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“, kako piše o njemu Vladimir Ćorović. Bio je „prvo vrijeme prilično povučen“, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći“. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.

Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Uzori su mu bili pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea.

1887. postao je saradnik „Goluba“, zatim „Bosanske vile“, „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine.“

1888. osnivač je i predsjednik Srpskog pevačkog društva „Gusle“, koje uzima za program negovanje pjesme i razvijanje nacionalne svesti. Zatim je izabran za prvog potpredsednika mostarskog pododbora „Prosvjete“.

1896. kada je pokrenuta „Zora“ bio je jedan od njenih prvih urednika.

1902. otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedelje; u naivnoj pesmi „Ja ne mogu ovdje“ on je prosto srdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu“.

1907. Mostar ga je izabrao „kao jednog od svoja četiri predstavnika“ za prvu skupštinu Narodne organizacije.

1908. je „počeo da ozbiljno poboljevati, najprije od kamena u bubrezima, a poslije, iza Svjetskog rata, od toboparalize.“

U toku Prvog svetskog rata zatvoren je kao talac i „u dva puta ponavljanoj parnici“ optuživan zbog svojih pjesama. 

Za vrijeme njegovog života književna kritika je istakla dva „osnovna i jaka“ osjećanja u njegovoj poeziji. Prvo osećanje je „žarka ljubav prema svome narodu“. Od početka to osećanje javlja se, uglavnom, u tri vida: kao ponos junačkom prošloću, kao protest protiv mučne sadašnjosti i kao vjera u bolju budućnost do koje će se doći kroz borbu i pobjedu koja će predstavljati vaskrsnulu prošlost.

Protest protiv mučne sadašnjosti, kao jedan od vidova u kojima se izražava rodoljubivo osjećanje, nalazi se često u Šantićevim pjesmama. Jedna od njih je ukazivanje na tešku narodnu bijedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem – kao, na primer, u pesmi „O, klasje moje“ iz 1910. godine:

Svu muku tvoju, napor crna roba
poješće silni pri gozbi i piru,
a tebi samo, ko psu u sindžiru,
baciće mrve… O, sram i grdoba!

Tokom života je objavio veliki broj pesama, a od djela se izdvajaju: „Hasanaginica“, „Na starim ognjištima“, „Anđelija“, „Nemanja“ i „Pod maglom“.

Najpoznatije njegove pesme su: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „Mi znamo sudbu (1907), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908). 

BNN.ba / mojahercegovina.com