Priča o Damić kući, nacionalnom spomeniku skrivenom u Radićevoj ulici

"101.MEDIJSKA PRIČA O NACIONALNIM SPOMENICIMA U SARAJEVU"

Priča o Damić kući, nacionalnom spomeniku skrivenom u Radićevoj ulici

09.02.2018 - 13:30
Ostalo

Kuća Damić u ulici Radićeva na broju 10 u centru Sarajeva izvedena je prema projektu iz 1926. godine poznatih projektanata Helena Baldasara i Dušana Smiljanića koji djeluju u Sarajevu tokom prve polovine 20. vijeka. Ova historijska građevina jedna je od prvih građevina izgrađenih u Sarajevu u periodu između dva svjetska rata, koja je pokazala uticaj modernističkih ideja, koje su ovdje kombinovane sa art deco elementima da bi se kreirao prepoznatljiv karakter moderne. Posebnu vrijednost ovom objektu daje činjenica da su oblik i hromatska obrada pročelja originalni, s obzirom da nikada nisu izvršeni konzervatorsko-restauratorski radova. Slično je sa enterijerom objekta, koji je najvećim dijelom originalan i  očuvan...

Najveći broj projekata i izvedbi u periodu između dva svjetska rata pripada arhitekturi stambenih objekata. U ovom periodu u Sarajevu nisu građene nove urbane cjeline ili ulični potezi.

Gradilo se najčešće unutar postojećih gradskih blokova korištenjem neizgrađenog zemljišta i pri tome je korištena postojeća komunalna infrastruktura. Rješenja sarajevskih arhitekata iz tog vremena primjer su uspješnog mirenja interesa investitora i stvaralačkih stremljenja projektanata. I kada se radilo o stambenim zgradama namijenjenim iznajmljivanju ovi arhitekti su ustrajavali na osnovnim principima na kojima su počivala njihova shvatanja arhitekture.

Osunčanost, široki vidici, kontakt sa zelenilom gradskih parkova i ulica, okupljanje prostorija stana u  funkcionalne cjeline, što kraće međusobne veze pojedinih prostorija u stanu, su bili polazni elementi koji su označavali znatan napredak u ovoj graditeljskoj oblasti u Sarajevu i BiH.

U ranom periodu razdoblja između dva svjetska rata, neposredno nakon 1918., većina stambenih objekata građena je na način koji otkriva direktnu vezu sa austrougarskim periodom, sa izvjesnim poboljšanjima u pogledu dispozicije i oblikovanja.

Kasnije, počevši od 1926. godine, osjeća se velika promjena u shvatanju stambene arhitekture, a mlađa generacija arhitekata školovanih na naprednim srednjoevropskim arhitektonskim školama donosi nove stvaralačke ideje. Projektovanje stanova išlo je od unutrašnjosti prema spoljašnjosti, što je bilo posljedica pravilno shvaćene funkcije, kao osnovnog elementa dobre arhitekture kome je likovno rješenje samo odraz.

Kuća Damić jedna je od prvih građevina u Sarajevu iz perioda između dva svjetska rata, koja je pokazala utjecaj modernističkih ideja.

Neposredno nakon završetka građenja objekta, porodica Damić je objekat koristila u stambene, ali i poslovne svrhe. Prvi i drugi sprat služili su za stanovanje porodice, potkrovni dio objekta je služio za smještaj posluge i vešeraj, a prizemlje, podrum i unutrašnje dvorište služilo je kao poslovni prostor.

U unutrašnjem dvorištu, na istočnoj strani nalazio se prizemni poslovni prostor sa potkrovljem gdje se nalazila prodavnica pića dok je na sjevernoj strani dvorišta bio objekat koji je služio kao praonica staklenih boca u koje se točilo piće.

Suteren je služio kao magazin, odnosno podrum pića, a bio je povezan sa unutrašnjim dvorištem, iz kojeg se vršio utovar, odnosno istovar pića.

Neposredno pred II svjetski rat, porodica Damić objekat je dala u zakup obrtnicima Alojzu Cezneru i Milanu Komljenoviću, koji nastavljaju poslovnu djelatnost porodice Damić, odnosno nastavljaju posao skladištenja i prodaje alkoholnih pića. Ortaci Cezner i Komljenović sa porodicama useljavaju u objekat i bave se istom djelatnošću sve do završetka Drugog svjetskog rata.

Ovi poduzetnici nastavljaju sa poslom samo do 1. decembra 1946. godine, kada objekat biva nacionalizovan. Porodica Komljenović nastavlja da živi u istom objektu na prvom spratu, a porodica Cezner na drugom spratu, ali njihovo preduzeće preuzima firma „Župa“ u državnom vlasništvu, koja nastavlja sa istom djelatnošću do sedamdesetih godina 20. vijeka.

Podrum objekta, od sedamdesetih godina XX vijeka izvjesno vrijeme služi kao skladište popularne sarajevske samoposluge „Gradina“, koja se nalazila na uglu Radićeve i Titove ulice. Istovremeno, mijenja se i namjena poslovnog prostora usmjerenog ka Radićevoj ulici, i ovaj prostor se adaptira za potrebe frizersko-kozmetičarskog salona.

Sredinom druge polovine XX vijeka porodica Komljenović je svoj stan na prvom spratu prodala porodici Mujičić, koja se nastanila u ovom prostoru. Nakon zadnjeg rata u BiH, porodica Mujičić je ovaj stambeni prostor  dala u najam, tako da je ovaj stan adaptiran u poslovni prostor koji kasnije koristi privatni advokatski ured. Porodica Komljenović je ostala prisutna u ovom objektu, s obzirom da su potomci ove porodice izvršili adaptaciju dijela potkrovlja u stambeni prostor.

Osamdesetih godina XX vijeka, na mjestu napuštene prodavnice pića u unutrašnjem dvorištu otvorena je ćevabdžinica.

Tokom zadnjeg rata u BiH (period 1992-95) objekat nije doživio značajnija oštećenja. Nakon rata, izvršena je adaptacija suterena, gdje je otvoren ugostiteljski objekat, a nekadašnja praonica flaša u unutrašnjem dvorištu je 1996. godine adaptirana u poslovni prostor – kopirnicu. Poslovni prostor usmjeren ka Radićevoj ulici je nakon zadnjeg rata u BiH promijenio više poslovnih namjena.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH 2009. godine ovu historiju građevinu proglasila je nacionalnim spomenikom.

Ovaj spomenik jedan je od 101. nacionalnog spomenika koji se nalazi na području Sarajeva. Priče o tim spomenicima dio su projekta "101. medijska priča o nacionalnim spomenicima u Sarajevu" kojeg provodi Udruženje "Bosanski stećak" s ciljem promocije kulturno-historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine.

Projekat podržava:

 

A.Zornić

BNN.BA