Sedam godina od smrti akademika Nedžada Ibrišimovića

Društvo pisaca BiH ga kandidiralo za Nobelovu nagradu

Sedam godina od smrti akademika Nedžada Ibrišimovića

15.09.2018 - 18:45
Izložbe

Danas se navršava sedam godina od smrti akademika Nedžada Ibrišimovića...

Ibrišimović je bio urednik u listovima "Naši dani" i "Oslobođenje", ali je uglavnom bio profesionalni književnik. Bio je i član Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1982. godine, te je do 2000. imao deset samostalnih izložbi. Također, bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, od 1993. do 2001. godine, a od 1995. do 1998. glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost "Život". Njegova djela prevođena su na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski.

Nakon izlaska iz štampe remek djela "Vječnik" (2005), Društvo pisaca BiH ga je kandidiralo za Nobelovu nagradu.

Jedno od najpoznatijih njegovih djela je roman "Ugursuz", za koji je dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva 1969. godine. Među drugim njegovim istaknutim djelima su "Karabeg", "Braća i veziri", "Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem", "Woland u Sarajevu"... Posljednje Ibrišimovićevo djelo je "El-Hidrova knjiga", koja je nastavak romana "Vječnik".

Preminuo je 15. septembra 2011. u Sarajevu u 71. godini.

Povodom godišnjice smrti akademika Ibrišimovića BNN objavljuje dio njegovog posljednjeg intervjua datog časopisu za kulturu "Behar".

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ: Šta bi bilo dostojnije od mog krajnjeg zanimanja osim smrti.

Odmah, od samoga početka, ideja Vječnika (roman op. a.) je bila, dakako, smrt. Šta bi drugo bilo dostojnije mog krajnjeg zanimanja? I to čovjek koji je umro, pa oživjevši – živio. Zanimalo me je kako se vidi ovo što čovjek živi iz vizure onoga koji je iskusio smrt, pa sve ponovo gleda. Trebao mi je samo jedan malo drugačiji, ali potpun ugao gledanja; činilo mi se da se tu nalazi nešto otkrivalačko, nešto što nam je nadohvat ruke, a što ne vidimo, jer je možda preblizu. Odmah se, naravno, ukazao Lazar koga je iz mrtvih uskrsnuo Isus Krist. I u prvi mah mi se činilo da je to – to. Lazar je uistinu imao to iskustvo umrlog. Ali to iskustvo Lazarovo bilo je pod mojim perom teško iskustvo i nekako ograničeno, suviše lično, kratkotrajno. Onda se Lazar ugasio sasvim, jer smrt je nešto s čim se nije igrati, smrt je definitivna, ako se umre, zaista se umre, nema se kud! Moći jednog Božijeg Po­sla­nika, u ovom slučaju Isaa, alejhisselam, i uskrsli La­zar nisu mi mogli biti od pomoći, to što se dogodilo Lazaru je čudo, a meni je bio potreban samo malo drugačiji, ali iskustven, iskušan, odživljen pogled na ljudsku svakodnevicu, ljudske odnose. Ovdje, s uskrslim Lazarem, sam imao samo ekskluzivan fenomen. A ja sam želio da moj junak, osim što ima iskustvo s onu stranu života, bude i živ, da ponovo uistinu živi. A to ne može mrtav. Kada je Lazar uskrsnuo, svi su mogli vidjeti i uvjeriti se da je u njegovim očima zaista bilo usađeno mračno i strašno iskustvo smrti, više nikakve vedrine i radosti nije bilo u njegovom pogledu. A ja nisam htio to. Zapravo, i sada kada pomislim na Vječnika koji je, eno, za sada, barem u dvije knjige, zgo­tovljen (Vječnik i El-Hidrova knji­ga), meni se čini kao da sam jagodicom svo­ga prs­ta trebao do­dirnuti jed­nu je­di­nu ta­čku na ne­bes­kom svodu i ta­da bi se vra­ta otvorila za Vječnika i ja bih ga ugledao. Ali koja je to ta­čka na ogromnom ne­bu ponad me­ne, a mogao sam je po­tra­ži­ti i darnuti samo jednom? Oni koji igraju Bingo mogu okušati svoju sreću svake sedmice, a ja sam imao samo jednu priliku za cio svoj život. I rekao sam, ako sve stavljam na jednu kartu, pa merak je i propasti. I ja sam tu tačku na­šao i – darnuo je! Du­go, dugo gledao u ne­bo, ispružio ru­ku i prstom do­takao nebeski svod..

(Integralni intervju posthumno je objavljen u časopisu za kulturu "Behar").

BNN.BA