Vatrogasna kasarna u Sarajevu, nacionalni spomenik BiH i djelo arhitekte Josipa Pospišila

"101.MEDIJSKA PRIČA O NACIONALNIM SPOMENICIMA U SARAJEVU"

Vatrogasna kasarna u Sarajevu, nacionalni spomenik BiH i djelo arhitekte Josipa Pospišila

16.03.2018 - 12:51
Ostalo

Povijesna građevina Vatrogasne kasarne u Sarajevu smještena je u centralnom dijelu grada poznatom po nazivu Skenderija, u južnom nizu Ulice Hamdije Kreševljakovića na uglu sa Ulicom Fehima efendije Čurčića. Ova zgrada sagrađena  prije 105 godina urađena je po uzoru na vatrogasnu kasarnu u Beču...

Vatrogasna kasarna jedno je od najznačajnijih ostvarenja arhitekte Josipa Pospišila u Sarajevu. Ova povijesna građevina je projektovana 1912. godine, a realizovana 1913. godine.

Autor projekta u članku pod nazivom "Aus bosnischer Praxis", objavljenom 5. januara 1912. godine u stručnom časopisu Der Bautechniker, XXXII, u Beču, objavljuje više svojih projekata, i među njima, prvi put, perspektivni prikaz buduće zgrade Vatrogasne kasarne u Sarajevu. 

Projektni program je formiran na temelju srednjoevropskog iskustva u projektovanju ovakve vrste zgrada, a realizovan je u vrlo kratkom vremenskom roku.

Radi prikupljanja podataka o modernim vatrogasnim kasarnama, tadašnji zapovjednik vatrogasne čete Alija efendija Lutvo, prije izgradnje samog objekta, putovao je  po velikim gradovima Monarhije.

Izgradnji objekta Vatrogasne kasarne prethodilo je formiranje Stalne vatrogasne čete za grad Sarajevo, koja je formirana 8. marta 1883. godine. Za prvog komandanta je izabran Huršid Terzinski. Nakon njega dužnost preuzima dotadašnji podzapovjednik Gradske vatrogasne čete u Mostaru, Alija Lutvo.

Kada je 30. januara 1884. godine na Bistriku izgorjela zgrada u kojoj je bila smještena Finansijska uprava, sačuvana građa je poslužila Stalnoj vatrogasnoj četi za grad Sarajevo da, uz spremište u Tereziji ulici (današnja Ulica Hamdije Kreševljakovića) dozida privremenu Vatrogasnu kasarnu za smještaj ljudstva, a uz nju i požarnu kulu za osmatranje požara. 

Od tada, Sarajevo je imalo dvije požarne kule: jednu na vojnoj kasarni i drugu na Tereziji.

Ubrzo se pokazalo da privremena Vatrogasna kasarna ne može biti trajno rješenje.

Provizorna zgrada nije predstavljala adekvatan odgovor za smještanje ljudstva i materijala, pa je sve to predstavljalo smetnju za uspješan rad vatrogasaca. 

Međutim, tek uoči Prvog svjetskog rata, gradnja moderne vatrogasne kasarne je ušla u plan velikih općinskih investicija. U istoj ulici otkupljeno je građevinsko zemljište na kojem će se kasnije izgraditi Vatrogasna kasarna. Poslije raspisanog konkursa od strane općine, izvođenje građevinskih radova je povjereno poduzeću „Union Baugersellschaft“. Vodovodne instalacije je izvelo građevinsko odjeljenje Općine, a uređaje za centralno grijanje jedno bečko društvo.

 

Projekt Josipa Pospišila je na kraju urađen po uzoru na jednu vatrogasnu kasarnu u bečkom kotaru, i predviđao je spremište za sprave i materijale, spavaonice i druge prostorije.

Istočno od objekta stvoren je prostor namijenjen vatrogasnim vježbama.

Između Terezije ulice i Mutnog potoka, za potrebe građenja objekta probijena je i poprečna ulica, danas Ulica Fehima efendije Čurčića, a ukupna cijena investicije je iznosila 444.617 kruna.

Građevinski radovi su završeni početkom maja 1913. godine, za vrijeme načelnikovanja Fehima efendije Čurčića, dr. Nikole Mandića i Riste H. Damjanovića, a zgrada je ubrzo puštena  u normalan rad. Od 1. juna 1913. godine u upotrebu su pušteni javno-požarni automati, koji su bili tako podešeni da je požar objavljivan pritiskom na dugme koje se nalazilo pod staklom automata. Tada su se u Vatrogasnoj kasarni otvarala sva vrata na električni pogon, zazvonila bi sva zvona na uzbunu i upalile bi se sve svjetiljke.

Iz spavaonice sa prvog sprata bi se spuštali vatrogasci u spremište povezano sa štalom za deset konja. Troškovi izrade sistema požarnih automata stajali su općinu 50.000 kruna.

Gradska vatrogasna četa, koja je bila smještena u Vatrogasnoj kasarni, je djelovala po novim pravilima, ustanovljenim 16. maja 1912. godine od strane Zemaljske vlade. Vatrogasna četa je tretirana kao družina sa vojnim ustrojstvom i disciplinom. Četa se nalazila u sastavu Gradskog poglavarstva i s njom su upravljali zapovjednik i podzapovjednik.

Tokom Prvog svjetskog rata, Vatrogasna četa se gotovo raspala, a objekat je zapušten.

U periodu između dva svjetska rata, vlasti Kraljevine SHS/Jugoslavije su zanemarile ovu službu i održavanje samog objekta. Prihodi vatrogasaca su bili vrlo mali, a njihov status je bio nezavidan.

Objekt nije redovno održavan, a vlast se nije brinula o tehničkom unaprjeđenju ili barem održavanju objekta i službe. Za potvrdu ove teze može poslužiti podatak da je tek 1930. godine Vatrogasna četa dobila svoje prvo vatrogasno motorno vozilo, koje je garažirano u remizi Vatrogasne kasarne.

Sve do 1948. godine u sastavu Vatrogasne čete u Sarajevu nalazila su se samo dva motorna vozila, a okosnicu su predstavljala kola sa konjskom vučom. Konjska vuča i štale u okviru Vatrogasne kasarne su definitivno izbačeni iz upotrebe tek 1948. godine.

Tokom druge polovice 20. stoljeća, tehnička razina opremljenosti je rasla, i u Vatrogasnoj kasarni je 1979. godine bilo smješteno ukupno 29 vatrogasnih motornih vozila, prethodno su štale adaptirane u garderobe za vatrogasce, a unutrašnje dvorište i sama zgrada su korišteni za vatrogasne vježbe. 

Vatrogasna kasarna je opremljena sa dispečerskom službom povezanom sa repetitorom na Trebeviću. Sve ove okolnosti su utjecale na to da Vatrogasna kasarna i Vatrogasna brigada smještena u njoj zauzmu istaknuto mjesto u gradu i osiguraju zavidnu protivpožarnu zaštitu.

Kako je rasla razina tehničke opremljenosti, rastao je i broj samih vatrogasaca. Stoga je, šezdesetih godina 20. stoljeća, donesena odluka o proširenju Vatrogasne kasarne. Duž Ulice Hamdije Kreševljakovića, istočno od povijesne građevine, podignuta su dva suvremena objekta, gdje su se na katovima nalazile stambene jedinice, a u prizemlju su smještene vatrogasne garaže.

Tokom rata u BiH (period 1992.-1995.), Vatrogasna kasarna je bila izložena artiljerijskoj paljbi, ali izuzev ograničenih oštećenja pokrova i fasada, nisu zabilježena teža oštećenja objekta. U ovim složenim okolnostima, Vatrogasna kasarna je pružala sve neophodne preduvjete za rad vatrogasaca.

U periodu nakon 1995. godine, izvršeni su radovi redovnog održavanja i ograničeni restauratorsko-konzervatorski radovi na objektu Vatrogasne kasarne u režiji samih vatrogasaca, i stvoreni su tehnički uvjeti za nesmetan rad vatrogasne brigade.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je ovu povijesnu građevinu 2008. godine proglasila nacionalnim spomenikom.

Ovaj spomenik jedan je od 101. nacionalnog spomenika koji se nalazi na području Sarajeva. Priče o tim spomenicima dio su projekta "101. medijska priča o nacionalnim spomenicima u Sarajevu" kojeg provodi Udruženje "Bosanski stećak" s ciljem promocije kulturno-historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine.

Projekat podržava:

BNN.BA