Akademik Šerbo Rastoder za BNN kaže: „Njegoš je u 19. vijeku bio vladika i pjesnik, u 20. vijeku je postao parola i bilbord“

Ekskluzivno

Akademik Šerbo Rastoder za BNN kaže: „Njegoš je u 19. vijeku bio vladika i pjesnik, u 20. vijeku je postao parola i bilbord“

07.06.2015 - 09:46
Intervjui

Dr. Šerbo Rastoder, između ostalog, govori o tome kako to da je Ratko Mladić 1995., u Srebrenici „našao” Turke i krvavo im se se osvetio za „bunu protiv dahija”, iako su ove prostore napustili 200 godina ranije; o Njegošu kao vladiki, pjesniku, paroli i bilbordu; kako je teza o nasilnom primanju islama nastala zbog opravdavanja nasilja primjenjenog u procesu deosmanizacije i kako se nasilje u stvarnosti pretvara u nasilje nad istorijom; zašto su muslimani odlazeći u Trebinje, Nikšić ili Bar, govorili da idu u „Tursku“ i kako svi znamo šta nam se desilo u ratovima 90-tih, ali još uvijek nemamo naučno utemljen odgovor i zašto?

Razgovarala: Medina Delalić/BNN.ba

Dr. Šerbo Rastoder je jedan od vodećih historičara u regionu. Član je Odbora za historijske nauke Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, član Upravnog odbora Matice crnogorske,  glavni i odgovorni urednik "Almanaha", časopisa za proučavanje, zaštitu i prezentaciju kulturno-historijskog naslijeđa Bošnjaka Crne Gore. Profesor je na Filozofskom falkultetu u Nikšiću, Pravnom fakultetu u Podgorici i Filozofskom fakultetu u Tuzli. Neka od njegovih djela su: "Životna pitanja Crne Gore 1918.-1929.", "Političke borbe u Crnoj Gori 1918.-1929.", "Skrivana strana istorije: Crnogorska buna i odmetnički pokret 1918. – 1929.", "Crna Gora u egzilu 1918.-1925."...  

Da li je islamizacija na prostorima bivše Jugoslavije izvršena nasilno, o čemu su  generacije obrazovane u zadnjim desetljećima na ovim prostorima, učene kroz obrazovni sistem, a što je na kraju krajeva postao i sastavni dio općeg gledanja na dio historije ovih prostora nakon dolaska Osmanlija?

Razmišljajmo prostom logikom. Da li je svako primanje nove vjere neka vrsta nasilja? Mentalnog, ekonomskog, kulturnog, političkog… Ako je odgovor - da, onda su sve monoteističke religije na ovim prostorima, rezultat nasilja. Zašto se ono vezuje samo za islam? Pa, zato što je to tumačenje nastalo u okvirima druge vjere, koja je na taj način " branila" sebe, jer bi svako drugo tumačenje, osim onog da je to nasilan proces, podrazumijevalo da se odgovori na pitanje: zašto se to desilo? To je među prvima uočio Fernan Brodel, te je ustvrdio "da je primanje islama za evropskog seljaka bila jedna vrsta oslobadjanja". Time je naglašen socijalni aspekt ovoga problema kao primarni. Pogledajmo kako to izgleda u vjerskom učenju: Kur’an izričito zabranjuje svako nasilje u činu primanja vjere – „U vjeri nema prisile“. Rezultat? Samo su na prostorima dominacije islama, očuvane i druge vjerske zajednice. Tačnije, tek sa islamom imamo prostor vjerskog pluralizma. Koji je to prostor? Pogledajte istorijske karte ili kartu savremenog multikulturalizma. I na kraju - suštinski argument. Svaku činjenicu je nužno potkrijepiti dokazom: kako to da još uvijek niko ne ponudi dokaz, istorijski izvor, koji bi jasno ukazivao da se radi o nasilnom procesu. Mišljenje izvedeno iz prakse,  ne može biti dokaz, jer bi u protivnom morali objasniti: šta je to sprječavalo Osmanlije da  godišnje " islamiziraju" samo 1% stanovništva i tako 5-6 puta izvrše konverziju stanovništva na prostorima koje su kontrolisali. Čista logika kaže, sprječavala ih je - organizacije države.

Neko treba da plaća porez?

Otuda, čak i zabrane masovne konverzije na područjima koje su kontrolisale Osmanlije. U savremenom poimanju ove problematike sve to izgleda prenapregnuto, jer je skoro postalo pravilo islam razumjeti izvan pojmova (ne)tolerancije. Suštinski, mišljenje o nasilnom primanju islama nastalo je u vremenu potrebe opravdanja nasilja koje je provodjeno u procesu deosmanizacije na područjima na kojima su vladale Osmanlije. Tako se nasilje u stvarnosti pretvorilo i u nasilje nad istorijom. Naša je uloga da samo to razumijemo, racionalizujemo i da pokušamo rastočiti dogmu, ne novim dogmama, nego logičnim, mjerljivim i provjerljivim dokazima. To znači naučno.

Većina Crnogoraca, napamet zna većinu stihova iz „Gorskog vijenca“ Petra Petrovića Njegoša, koji je za Crnogorce ono što je Šekspir za Britance. Zbog toga se i „propitivanje“ Njegoša čini kao pokušaj skidanja tabua, demistificiranje, koje je uvijek zahtijevan posao. Pisali ste i govorili na ovu temu - suštinsko pitanje: je li Njegoš antiislamista?

Ne bih nagađao oko toga da li je Njegoš ili nije antiislamista, ali sam više  puta javno ukazao na to da u njegovom djelu ima previše vidljivog i teško prihvatljivog antiislamizma. Naime, spletom  istorijskih okolnosti se desilo da se u vrijeme romantizma skicira jedno shvatanje koje je u djelu jednog nacionalnog velikana, kakav je Njegoš, poprimilo  obilježje "vječnih i kanonizovanih istina". Misleći da je svrha   umjetnosti da  promoviše univerzalnu istinu kao vrijednost, postavio sam sebi i drugima pitanje "univerzalnosti Njegoševog djela"  čije je "istine" svaka ideologija, od nacionalnih do socijalnih, prihvatala kao "svoje" i pretvarala ih u "parolu". Time sam htio  da pokažem da se  "univerzalnost" Njegoša reducira u ideološkoj ravni na " protiv" što dovodi u pitanje  "etiku" njegovog djela i njen umjetnički karakter. Ni tada, bojim se ni danas,  se ne shvata da Njegoša nema potrebe  "napadati",  jer ilustracije radi, bibliografija o njegovom djelu na svim svjetskim jezicima već prelazi cifru od 5.000 bibliografskih jedinica.  Ali, nepotrebno ga je i " braniti" jer se valjda univerzalne i umjetničke "istine" ne dovode u pitanje. Sve u svemu, razlika izmedju Njegoševe etike i estetike njegovog djela je prema mom mišljenju toliko očigledna da on može biti i "štetan proizvod hemije uma", sa čijom se slikom iz nekog razloga ide u ratne pohode. Suština, mojih kritičkih opservacija nije Njegoš pjesnik, nego Njegoš "parola" i " bilbord". Odnosno, pitanje kako to da se desilo da spjev romantičara XIX vijeka postane "savremenik" svih modernih ideologija?

I, kako se to desilo?

Za potpun odgovor na ovo  pitanje nije dovoljan intervju, jer je suviše kompleksan i zaslužuje knjigu.

Koji događaj tačno, prema Vašem mišljenju, Njegoš opisuje u „Gorskom vijencu“: je li to istraga „poturica“, je li to fiktivni događaj, odnosno, kako je Matija Bećković jednom napisao opis borbe sa „domaćim Turcima“ u XX vijeku, napisan u XIX vijeku ili je nešto treće u pitanju?

Zanimljivo je da i oni koji diviniziraju, kao i oni  koji satanizuju Njegoša teško prihvataju lako  dokazivu činjenicu: da istrage poturica tipa Bartolomejske noći nije bilo! Na to, da je " Vladika sve  izmislio" ukazivali su još njegovi savremenici. Uostalom, o tome je objavljena i jedna knjiga. Suština priče je u potrebi Njegoša smatrati savremenikom i pokazati da su njegovi ideali "borbe protiv Turaka" vječni. Otuda je general Ratko Mladić, po ulasku u Srebrenicu tamo našao "Turke", iako su oni sa tih prostora otišli prije više od dva vijeka. Mislim, da je Njegoš iz nacionalno-političkih potreba opisao proces potiskivanja muslimana sa područja Stare Crne Gore. Iako je to bio proces koji je trajao više decenija, zbog potrebe dramatizacije teksta, smjestio ga je u jednu noć - Badnje veče - i tako mu dao primarno vjersko obilježje. Naravno, ništa neobično od strane jednog duhovnika.

Kada počinje i koje su faze iseljavanja Bošnjaka iz Crne Gore?

To je proces koji kao i u drugim krajevima traje od kraja XVII vijeka. Prva veća seoba zbila se nakon 1687., pošto je Mletačka republika potisnula Osmanlije sa područja Boke Kotorske, Herceg Novi, Risan. Suština ovih migracija je bila u tome što je muslimansko stanovništvo odlazilo stalno u "Tursku". Tako su, na primjer, iz Herceg Novog odlazili prema Trebinju, Nikšiću , Baru, odnosno u "Tursku".  Kako se područje "Turske" smanjivalo usljed slabljenja Osmanskog carstva tako se muhadžirska drama uvećavala i, naravno, postala posebno dramatična početkom XX vijeka, konačnim potiskivanjem Osmanskog carstva sa Balkana. No, ni tada ne prestaje ovaj proces jer su, na primjer, obje Jugoslavije, Kraljevina i Titova Jugoslavija imale ugovore sa Turskom o seobi ovoga stanovništva. Taj proces je zaustavljen tek krajem 60-tih godina XX vijeka, ali se tada samo promijenjen pravac – išlo se na Zapad - ali ne i suština migracija. Nažalost, to traje do naših dana, nekad manjom, nekad većom dinamikom.

Kakav je, da kažem, rezultat?

Danas na području od istoka do krajnjeg zapada imate očuvane male bošnjačke enklave koje, teško objašnjivo, nose velike emocije u odnosu na nekadašnji zavičaj. Istovremeno, u bivšem zavičaju se prema njima ponašaju, uglavnom, kao prema otuđenoj i nekoj stranoj zajednici.

Da li su i u Crnoj Gori, kakav je bio slučaj na drugim prostorima odakle su muslimani protjerivani nakon poraza Osmanlija i njihovog povlačenja iz Evrope, zatirani tragovi muslimanske arhitekture, kulture, čak i nazivi koji bi mogli aludurati na islam?

Naravno da je bilo i toga... Ali, suština ovoga pitanja je paradoksalno u stalnoj dilemi: čija je naša baština? Naime, da bi očuvali baštinu morate je smatrati "svojom". Islamsko-orjentalna baština je dugo smatrana "tuđom", "okupatorskom ", zato što nije bilo onih koji bi je prepoznali kao "svoju". Dakle, suština ovoga pitanja nije u tome zašto je ta baština na mnogim prostorima devastirana, zatrta, uništena, već mnogo više u pitanju koji su razlozi da je niko nije prepoznao kao "svoju"? U tom smislu se desio paradoks da je tek opasnost od totalnog uništenja mnoge podstakla da o toj baštini razmišljaju kao o svojoj. Tome je značajno pomoglo i savremeno opredjeljenje zvanične Turske da na ovim prostorima bude neko ko će pružiti ruku onima koji "kulturno dobro" prepoznaju kao nešto što nema granicu i na što se ne plaća carina.

Bili ste član ste ekspertskog tima UN na projektu "Dissolution of Yugoslavia", sekcije "Indepedendence & the Fate of Minorities". Do kakvih ste saznanja došli radeći na ovom projektu? 

Da,  bio sam član ekspertskog tima koji je predvodio američki istoričar Charles Ingrao, koji je okupio stručnjake sa područja bivše Jugoslavije, koji su trebali da izvrše analizu uzroka raspada bivše Jugoslavije. Kako je jedan od vidljivih problema te države bio i taj "što niko nije htio da bude manjina", bio sam angažovan u izučavanju tog pitanja. Moj doprinos je bio simboličan iz opravdanih razloga, ali je kao rezultat projekta nastala respektabilna i interesatna diskusija i literatura, koja će svakako biti od značaja u izučavanju ovog i drugih pitanja od interesa za istoriju jedne države koje više nema.

Da li se neki Tim u sklopu ovog UN-ovog projekta posebno bavio pitanjem statusa Bošnjaka i onog što se dešavalo sa njima tokom raspada Jugoslavije?

Pitanjem Bošnjaka se bavio drugi tim i svakako je interesantan i njihov doprinos izučavanju ove problematike. U cjelini, vrijednost ovih radova je u tome, što je o svakom, predhodno vođena diskusija u kojoj su učestvovali intelektualci sa čitavog područja bivše jugoslovenske federacije. Međutim, bilo je uočljivo da među njima ima veoma mali broj Bošnjaka. Ali, upravo ovih dana Beogradski helsinški komitet pokreće sličan projekat, koji vodi Latinka Perović, oko kojeg se okupilo dvadesetak mlađih i perspektivnih stručnjaka sa jugoslovenskog prostora koji je postavio ambiciozne ciljeve u smislu odgovora na brojna nedorečena i neizučena pitanja. Suština je u tome što manje-više svi znamo šta nam se desilo u ratovima devedesetih, ali oko toga zašto nam se to desilo još uvijek nemamo naučno prihvatljiv odgovor izvan vizura dnevnopolitičkog, ideološkog i nacionalnog.   

Izvor: 
BNN.ba