Antimuslimanstvo je dio političkog mišljenja gotovo svih balkanskih političara

Feljton BNN-a: akademik Rusmir Mahmutćehajić

Antimuslimanstvo je dio političkog mišljenja gotovo svih balkanskih političara

05.12.2015 - 11:04
Kolumne

Stanje u Bosni je loše, ali ne postoji nijedno stanje u njenoj savremenoj historiji koje je bilo manje loše od sadašnjeg* Srpski  i hrvatski nacionalisti nastoje predstaviti Bošnjake/Muslimane kao istovjetne s onim “islamom” koji je problem cijelog svijeta* Tumačeći grupi evropskih diplomata savremene prilike, jedan im je političar iz Bosne rekao: “Mi u Bosni nemamo nijedan problem, osim onoga koji imate svi vi, u svakoj evropskoj zemlji. Vi imate problem s islamom – i mi imamo problem s islamom.”* Obrazac Bosne kao Jugoslavije u malom je konstrukcija koja se koristi u nacrtima za razaranje zemlje* 

Rusmir Mahmutćehajić

Piše: akademik Rusmir Mahmutćehajić

Ne treba zanemariti da su brojna izopačenja među muslimanima u oblicima radikalizma, pa i nasilja, bila interes nacionalističkih elita koje su uključene u rat protiv Bosne. Ima puno pokazatelja koji upućuju na to da su te elite i izravno podržavale razvoj takvih pojava. Zato su istraživanja tih anomalija među Bošnjacima/Muslimanima, koje proistječu iz njihove povijesne traume i koje zloupotrebljavaju njihove etnonacionalne i etnoreligijske elite, te raspravljanja o njima, uvjet osvješćenja bosanskog pitanja. Fundamentalizam jeste moderna ideologija. Nije ga moguće svesti ni na jedno tradicijsko naslijeđe jer je on opće obilježje modernog svijeta. Izvorno je nastao u Evropi i Americi, a nositelji te slike uzvraćaju na pothvat apsolutiziranja instrumentalnog razuma, te sekularizacije i ideologizacije svijeta. Usvajanje znanosti kao jedinog pouzdanog izvora znanja, te njeno svođenje na mjerljivi svijet, uz projektiranje ljudskog djelovanja kao pothvata građenja svijeta bez sukoba i tiranije, što pretpostavlja stavljanje čovjeka u središte sveg postojanja i njegovo činjenje neovisnim o Bogu, proizvelo je jednako razumski uzvrat u kojem su i Bog i Objava posve u okviru mjerljivog svijeta. To je ideologija fundamentalizma. I ta slika kao reakcija isključuje mogućnost otvorenog jastva u kojoj sva njegova postignuća transcendira Bog, Koji je istodobno i blizak i dalek.

U posljednjim decenijama dvadesetog stoljeća religijska retorika postaje uzvrat na komunističku antireligioznost. Ali i taj uzvrat, kao i svaki drugi, prima brojne sadržaje i svojstva toga čemu se suprotstavlja i što negira. Zato je shvatljivo da razumske i sentimentalističke projekcije u toj retorici postaju važnije od realnosti. Iz tog slijedi očita neosjetljivost prema ljudskoj patnji, društvenoj nepravdi i svim vrstama nasilja. U današnjem predstavljanju islama, katoličanstva i pravoslavlja, u njihovim fundamentalističkim tumačenjima, moguće je prepoznati razne oblike simbioze sa nacionalizmom i komunizmom. S obzirom na privid kompatibilnosti evropskog kršćanskog naslijeđa s modernom slikom političkog poretka u sekularnoj državi, antimuslimanstvo i antijevrejstvo su gotovo redovan sadržaj evropskih nacionalizama, ali i evropskih fundamentalizama. Tome valja dodati da je antimuslimanstvo uključeno i u komunizam. To je tako, jer nacionalizam, fundamentalizam i komunizam imaju jednu i istu suštinu i pored različitosti njihovih formi. U tim je ideologijama mnoštvo razina bića svedeno samo na jedno, a onostranost je isključena.

Neokomunizam i nacionalizam imaju značajne resurse za uobličavanje antimuslimanstva kao sadržaja protivbosanskih programa, što je danas vidljivo na bosanskoj društvenoj pozornici. To je vidljivo u brojnim sadržajima muslimanske kolektivne svijesti, ali i u brojnim sadržajima odnosa drugih prema njima. Kada se u javnim prostorima manifestiraju različiti oblici vjerskih sloboda koje su uskraćivane tokom komunizma, kršćanski sadržaji tog približavaju Bosnu evropskom idealu individualnih i kolektivnih prava. A kada su muslimanski, ti se sadržaji u preovlađujućim predstavama u Evropi doživljavaju kao uznemirujuća anomalija.

Propast komunističkog poretka, koji obilježavaju rušenje Berlinskog zida i disolucija Sovjetskog saveza, u Bosni se odrazio u ratu koji je koordinirano pokrenut i vođen iz Beograda i Zagreba. Taj se ideologijski zasnovan rat odrazio na uspostavljanje barem četiri društvena i politička pokreta u bosanskoj društvenoj cjelini. Dva od ta četiri pokreta su centrifugalna. Unutar njih su etnoreligijske ideologije povezivane s pretpostavljenom etničkom teritorijom. Tako su etnoreligijske elite Srba istakle svoj zahtjev za definiranjem “srpskog” dijela Bosne. To isto učinila je i hrvatska etnoreligijska elita. Uspostavljanje tako zamišljenih etnoreligijskih teritorija shvaćano je kao korak prema ujedinjenju s matičnim cjelinama – novom i pravom Hrvatskom, te novom i pravom Srbijom. U oba ta pokreta Bošnjaci/Muslimani su shvaćani kao smetnja koju nekako treba otkloniti.

Treći od ta četiri ideologijska pokreta koji su uključivali i duboke kolektivne emocionalizme u svojoj je naravi centripetalan. Bošnjaci/Muslimani, koji su svoju etnoreligijsku ideologiju u novije doba imenovali bošnjaštvom, većinu svojih političkih nastojanja uobličuju kao borbu za bosansku cjelovitost. Takva njihova nastojanja često su ideologijski uobličena kao reakcija na navedena centrifugalna djelovanja, pa često emocionalno, politički i kulturno pravdaju nacionalističke centrifugalizme srpskih i hrvatskih nacionalista. Time i oni doprinose slabljenju zajedničkih snaga bosanskog jedinstva u razlikama.

Četvrti politički pokret jest težnja da se bosansko društvo predstavi i sačuva kao cjelina u kojoj je moguć skladan odnos religijskih i kulturnih različitosti, koje je moguće organizirati u skladni politički poredak na osnovi demokratskog počela “jedan čovjek – jedan glas”, a da pri tome ne budu ugrožena ni individualna ni kolektivna prava zasebnosti u tome poretku. Takav program su prva dva pokreta, a često i treći, predstavljali kao nerealan i idealistički. Nositelji prvog i drugog pokreta predstavljaju četvrti kao maskiranje bošnjačkih nacionalnih interesa, a treći taj odnos prema bosanskoj zbilji predstavljaju kao popuštanje hrvatskom i srpskom nacionalizmu i pokušaje restauriranja komunističkog načela o bratstvu i jedinstvu.

Elite dvaju centrifugalnih nacionalizama, i srpskih i hrvatskih, nastoje cijeli problem bosanskog društva i njegove države svesti na “muslimansko pitanje”. Ukazivanjem na “muslimanski problem” unutar tih elita dovodi se u pitanje gotovo svaki evropski princip preko kojeg bi konsolidiranje bosanske države bilo moguće provesti. Takav odnos Milorad Dodik, sabire ovako: “Mi ovdje ne možemo biti prostor na kojem će se realizirati najinternacionalnije ideje, makar i bile prihvatljive sa stanovišta principa – ne možemo, naprimjer, prihvatiti da se u Bosnu uvede izborni sistem ‘jedan čovjek, jedan glas’. To bi omogućilo da Bošnjaci, kao relativna većina, postanu politička.” Prema tome, opredmećenje Islama kao opće suprotstavljenosti demokratskome principu jeste temeljni interes onih koji žele očuvati sadašnju zapriječenost bosanskog društva i koji žele očuvati ratom postignutu razorenost i tog društva i njegove države. Za nositelje takve ideologijske konstrukcije devijantno ponašanje pojedinaca i grupa među Bošnjacima/Muslimanima, koje je moguće predstaviti kao “islamske”, i poželjno je i potrebno. Navedeno razlučenje bosanskog društva prema političkim ideologijama i korištenju religijskih i etničkih pripadanja dobilo je oblik u nametnutome ustavnom poretku. Postignuća rata u kojima svoje udjele imaju nositelji četiri spomenute političke ideologije i s njima povezana četiri poretka legalizirana su u oktroiranom ustavu. Republika Srpska je rezultat rata protiv Bosne, ali to je na vrlo sličan način i Federacija Bosne i Hercegovine. U političkim okvirima ta dva administrativno-državna poretka nastavlja se djelovanje koje je neodvojivo od supstance rata protiv Bosne. Njegovi su oblici i implicitni i eksplicitni. I nije ih teško fenomenološki razlučiti i prikazati. Komunitarizmi su duboko prožeti navedenim ideologijskim sadržajima, ali i suprotstavljenim emocionalizmima, koji su uobličeni u osjećanje patnje za koju su krivi drugi. I Hrvati i Srbi i Bošnjaci govore o svojim patnjama kao najvećim i neusporedivim s patnjama drugih. Svi oni u svojim etnoreligijskim ideologijama traže oslonce za političko artikuliranje tog osjećanja prioriteta na patnju i njeno uključivanje u javni politički diskurs. Na toj su osnovi izgrađeni partikularni politički programi za svako područje u kojem postoji vlast etnoreligijske politike.

U takvim prilikama odnosi prema Bošnjacima/Muslimanima redovno su dovođeni u vezu s evropskim i američkim diskursom o “islamskom fundamentalizmu”, “islamskom terorizmu”, “islamskom radikalizmu” i tome slično. Govornici u okviru srpskog i hrvatskog nacionalizma nastoje predstaviti Bošnjake/Muslimane kao istovjetne s onim “islamom” koji je problem cijelog svijeta. Tumačeći grupi evropskih diplomata savremene evropske prilike, jedan im je srpski nacionalistički političar iz Bosne rekao: “Mi u Bosni nemamo nijedan problem, osim onoga koji imate svi vi, u svakoj evropskoj zemlji. Vi imate problem s islamom – i mi imamo problem s islamom.”

Jasno je prepoznatljiv pothvat da se ideologijsko utjelovljenje ideologijskog tumačenja svijeta preko odnosa Zapad – Islam preuzme i ojača u izgradnji slike Bošnjaka/Muslimana, slike koja nije odvojiva od (a) cjeline globalnog “islama”; (b) radikalizma i demokratske nekompatibilnosti “islama” s demokratskim idealima; (c) radikalizma i političkog totalitarizma u muslimanskim zemljama; i (d) društvenih devijacija koje nastaju u evropskim društvima usljed prisutnosti imigranata iz zemalja sa muslimanskom većinom.

Gledajući sa strane Bošnjaka/Muslimana, spektar društvenih, političkih i kulturnih pojava, koje je moguće tako imenovati, obuhvata različitosti svih vrsta, od radikalnih ponašanja saudijskog vehabizma do istinskog misticizma s prosvijetljenom tradicijskom intelektualnošću. Ne postoje tradicijske slike te razlučenosti, iako danas u Bosni ima više nego ikada ranije muslimanskih intelektualaca sposobnih da vode javnu raspravu o tim fenomenima. Emocionalistička prožetost traumatiziranog bosanskog društva ustrajava na prednosti političkog diskursa nad svakim drugim.

Raskošna kultura bosanskog jedinstva u razlikama, koja svoje kontinuitete ima prije svega u neopredmećenim i različitim oblicima odnosa čovjeka s Bogom, ostaje i dalje nepoznata većini i podvrgnuta ideologijskim i emocionalističkim tumačenjima nacionalističkih propagandista. To je razlog zašto su govornici s religijskim insignijama gotovo redovno prožeti političkim i ideologijskim mobilizmom. To je razlog zašto se brojni sekularni govornici licemjerno dodvoravaju pretpostavljenim religijskim prvacima i sentimentalizmom prožetoj javnosti.

U takvim okolnostima moguće je reći da u Bosni nedostaje ozbiljan intelektualni razgovor među nositeljima različitih slika čovjeka i svijeta. Još uvijek preovladava jednostrano saopćavanje svojih ideologijskih slika, uz nespremnost da se sasluša njihovo preispitivanje s druge strane. Nerijetko se može čuti da je današnje stanje Bosne vrlo slično stanju njenog društva i politike 1990–1991. godine, kojim je započeo rat. Za takvo se stanje dokazi traže u žurnalističkim slikama muslimana u svijetu, u razlozima i ciljevima antiterorističke koalicije, u brojnim devijantnim iskazima u društvu koji se mogu dovesti u vezu s muslimanima.

Na takva tumačenja ne postoje jasni uzvrati u kojima bi bilo napravljeno razlučenje između realnih slika pojava u društvu i njihovih ideologijskih predstavljanja. Brojni su uzvrati koje nije teško označiti kao “muslimanski” ili “islamski”. Među njima su različite veze političkih i religijskih elita, te politička retorika muslimanskih religijskih prvaka. Takva ponašanja religijskih prvaka u javnom prostoru nositelji antibosanskih programa smatraju dokazima koji opravdavaju njihovo suprotstavljanje konsolidiranju bosanske države i otklanjanju postignuća ratom i zločinima.

Postoji konsenzus da je stanje društva i politike u današnjoj Bosni loše. Ali opravdano je postaviti i drukčiju tezu: ne postoji nijedno stanje Bosne u savremenoj historiji koje je bilo manje loše od sadašnjeg. Samo takva teza može biti podsticajna za traženje razloga kojima bi bio otkriven smisao bosanstva kao uključivog okvira za sve različitosti razumskih i osjećajnih artikuliranja individualnih i kolektivnih pripadanja. Slobodno iskazivanje pripadanja ili nepripadanja, religijskog i političkog jednako, ne vodi direktno ni u privilegiranost ni u disprivilegiranost. Sređivanje odnosa države i kolektivnih identiteta je pothvat koji zahtijeva vrijeme i pomoć. Četiri religijske zajednice u Bosni različito su i doktrinarno i povijesno uobličene. Na Bošnjacima/Muslimanima je da nađu put usklađivanja svojih posebnosti u bosanskoj društvenoj i političkoj cjelini. Sadašnje stanje poistovjećivanja etnonacionalnog i religijskog pripadanja nije interes ni Bošnjaka/Muslimana ni Bosne. Organiziranje vjerujućih je i njihova potreba i njihovo pravo, ali takvo organiziranje nije i ne može biti poistovjećeno s etnonacionalnom cjelinom niti s bilo kojim oblikom političkog organiziranja u demokratskoj državi. Ta nemogućnost je opasno invertirana. Većina artikulacija religijskih pitanja direktno ili indirektno isključuje potrebu razlučenja općeg pripadanja od njegovih svjesno opredjeljujućih sadržaja.

Ako Bošnjaci/Muslimani nasljeđuju kulturna dobra kojima je u prošlosti upravljano preko ustanova osmanskog teokratskog sultanata, to ne može značiti da oni politički nasljeđuju taj nestali sultanat. Naročito su za njihovo društveno konsolidiranje i njihovo harmoniziranje odnosa s drugima u cjelini bosanskog društva opasne pojave poistovjećivanja tog osmanskog naslijeđa s njihovom vjerskom organizacijom i njenim vjerskim vodstvom.

Kako su pojave takvog poistovjećivanja brojne, česta su paradržavna nastojanja i djelovanja unutar vjerske organizacije. Distanciranje od takvog emocionalnog naslijeđa značilo bi da muslimani prihvaćaju da oni ne mogu imati nikakvu privilegiju koja bi bila drukčija od privilegija drugih religijskih zajednica. To znači da oni, kao i svi ostali, svoja prava ostvaruju na jednak način na cijeloj državnoj teritoriji, te da su ta prava uređena zakonom, principijelno govoreći, jednaka za sve. Shvaćanje i primjenjivanje te činjenice jeste jedan od bitnih uvjeta za političko sređivanje bosanske države i onemogućavanje razornih djelovanja, čije je nestajanje teško prognozirati. To jeste jedan od bitnih uvjeta. Ali i drugih bitnih uvjeta je mnogo. Nema ni individualnih niti kolektivnih slika svijeta za koje bi bilo opravdano reći da posve odgovaraju realnosti. Ljudska je sreća u nemogućnosti da usvojene slike budu tako učvršćene da ih nikada nije moguće promijeniti, te da ostaju nepromjenljive. Takve slike realnost neprestano potkopava i pokazuje kao svoje odraze u svome nestišljivom toku. Svaku ideologiju moguće je zamisliti kao nastojanje da konstruirana slika zbilje bude usvojena kao važnija i moćnija i od same zbilje. Tako nastaju groteskne pojave u kojima se ne zna šta je zbilja a šta njena slika.

Čovječanstvo iskušava najgore oblike nasilja koji nastaju kada ideologijska elita, koristeći raspoložive moći, nastoji svom ideologijskom programu potčiniti realnost. Pojedinci koji su svjesni relativnosti i svojih i tuđih slika svijeta u odnosu sa zbiljom, te stalne mogućnosti popravljanja i sebe i svojih slika svijeta, ustrajno nastoje preispitivati apsolutizirane ideologijske predstave o čovjeku, svijetu i Bogu. Prisutnost i djelovanje takvih pojedinaca u svim ideologijskim programima smatrana je smetnjom i opasnošću za realiziranje zamišljenog ideologijskog poretka. Zato neki pojedinci, grupe i narodi u ideologijskoj slici moraju postati anomalije te unutarnji ili vanjski neprijatelji od kojih valja spašavati ljude i svijet.

U svim balkanskim nacionalnim ideologijama antimuslimanstvo je njihov konstitutivni i prožimljujući sadržaj. Uništavanja sveg muslimanstva unutar ideologijski postuliranih nacija je, kako se jednostavno može vidjeti, uvjet svake balkanske etnonacionalne teleologije. Ideologijski obrasci antimuslimanstva se mijenjaju u obliku, ali im suština preživljava kroz stoljeća. U današnjoj etnopolitičkoj retorici nekoliko je obrazaca koji su suštinski antimuslimanski, pa je njihovo dekonstruiranje preduvjet mogućeg političkog djelovanja koji vodi kulturi dijaloga. Ovdje će biti varirani najčešći oblici etnopolitičke retorike koji su ideologijske forme antimuslimanstva.

Osmansko carstvo je istovjetno s perenijalnim predstavama islama kao esencijom prokletog i pokvarenog agarjanstva, kako je to navođeno u brojnim spominjanjima Muslimana, pa je borba protiv njih jednaka borbi za oslobođenje i političku emancipaciju evropskih kršćanskih naroda. Zato je ideologijski torzo islama, u kojem je moguće predvidjeti svaku vrstu opasnosti, nečistoće i prijetnje, najbolji način pretvaranja zbilje živih ljudi u ideologijsku sliku. Kada je ta slika napadana, napadani su oni koji zagovaraju slobodu i demokraciju, pravdu i ujedinjenje, kršćanske vrijednosti i tome slično. U antibosanskom pothvatu dugog trajanja konstruirani su brojni obrasci kojima je pravdano osporavanje i razaranje svega bosanskog. Prva konstrukcija je uspoređivanje Bosne s Jugoslavijom, a druga je isticanje nemogućnosti Bosne kao “unitarne zemlje”. U obje te konstrukcije je moguće otkriti antimuslimanstvo kao njihov bitan sadržaj.

Mnogi Muslimani zalažu se, zajedno s mnogim drugim sudionicima bosanske pluralnosti, za opstanak bosanske političke, kulturne i ekonomske cjelovitosti u kojoj bi i oni i Srbi i Hrvati, kao i svi ostali, mogli realizirati svoje poželjne budućnosti. Ali to nije moguće, ističu govornici spomenutih elita. Nije, jer se raspala Jugoslavija. A kako bi onda bila moguća Bosna. Iz raspada Jugoslavije nastale su dvije homogene države – Srbija i Hrvatska, a Bosna to ne može biti jer ima Muslimane, pa se mora raspasti da bi od nje postala neka muslimanska teritorija koja je, zapravo, to čime se potkopava mogućnost bosanskog pluralnog društva. Ako se ona ne bi raspala, to bi značilo da bi mogla biti muslimanska na sličan način kako je to Srbija srpska a Hrvatska hrvatska. Tako je anitimuslimanstvo gradivni činitelj antibosanstva i zagovaranja etnonacionalnog homogeniziranja na teritorijama koje će biti određene raspodjelom političke moći. Među antibosanskim mantrama je i ta koju u Bruxellesu ponavljao bivši predsjednik Tadić, a to je da Bosna i Hercegovina predstavlja Jugoslaviju u malom i da je Jugoslavija bila komplikovana zemlja. U toj tvrdnji Boris Tadić namjerno, u skladu s ideologijski konstruiranom slikom Bosne u velikosrpskim programima, zanemaruje činjenicu da je bosansko pluralno društvo preživjelo kroz gotovo tisuću godina – u prvoj polovini tog vremena kao ekleziološki i kristološki pluralno, a u drugoj i kao religijski pluralno. Tako i Boris Tadić ponavlja mantru gotovo svih ideologa antibosanstva. Njegov prijatelj i mentor Dobrica Ćosić piše: “U svesti Hrvata i Srba zasnovalo se uverenje: ako nije mogla da opstane multietnička Jugoslavija, ne postoje uslovi, ni razlozi, da postoji multietnička Bosna.”

Među zemljama koje su 1918. godine ušle u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, od koje je potom nastala Kraljevina Jugoslavija, Bosna je toj Kraljevini, kao i komunističkoj Jugoslaviji, najmanje slična. Jugoslaviji je, zapravo, najsličnija Srbija u svim njenim historijskim oblicima. Shvatljivo je da je Jugoslavija i smatrana konstrukcijom koja utjelovljuje historijsku ideju Srbije kao srpske nacionalne države, koja bi, kad-tad, trebala, prema mišljenju njenih ideologa, obuhvatiti i brojne teritorije izvan granica svake ikad postojeće Srbije. Bosna je u cijelom svom trajanju jedinstvena zemlja – jednog jezika, jedne teritorije, jedne etnogeneze i tako dalje. Nikada u sebe nije uključivala ni nebosanske teritorije niti nebosanske etnose. Srbija, za koju historičarka Latinka Perović kaže da ni danas ne zna gdje su joj granice, uključuje u svoju cjelinu teritorije na kojima žive Albanci, Mađari, Bošnjaci, Hrvati, Vlasi/Rumuni. Nijedan od tih naroda nije na te teritorije došao u neko kasnije doba u odnosu na Srbe, pa mu ne može biti osporavano ni historijsko ni prirodno pravo da tu bude. Uz to, u srpskom nacionalnom programu pretpostavljeno je uključivanje i brojnih drugih teritorija – Makedonije i Crne Gore, Bosne i Hrvatske, naprimjer. U slučaju Jugoslavije ona je sastavljena od različitih teritorija, nacija i etnosa koji uključuju i posve drukčije etnogeneze, iskustva, jezike i tome slično. Zato je obrazac “Bosne kao Jugoslavije u malom” konstrukcija koja se koristi u nacrtima za razaranje te zemlje.

Konstruiranjem Jugoslavije Bosni je oduzet njen subjektivitet. Ona je u toj državi nestala, pa su njeni narod, teritorija i kultura fragmentirani radi uključivanja u pretpostavljene cjeline. Kada ponavlja taj antibosanski stav, predsjednik Tadić samo napominje da državna politika Republike Srbije ostaje i dalje jednaka onoj koju je uobličio Ilija Garašanin. Jasno je da malo ljudi voli čuti tu tvrdnju. Ako se raspravlja o principima, onda je njena tačnost neosporiva. Mijenjaju se oblici, a pojava ostaje jednaka. Jugoslavija je ideologijski projekt. Ona je izvorno konstruirana u ideologijskoj slici zbilje. Potom je ta slika nametana geografskoj, kulturnoj i religijskoj realnosti prostora koji su određivale jugoslavenske granice. Bosna je posve obrnuta pojava. Ona je realnost koju je ideologijska slika Jugoslavije negirala, pa joj je nametano ideologijsko dijeljenje i razdvajanje. Da je tako, jasno svjedoči i činjenica da se koheziona energija Bosne pokazala moćnijom i od zajedničkog vojnog djelovanja dviju državnih struktura na njenom razbijanju.

U cijelom trajanju Jugoslavije postojala je napetost između njenih dijelova i središta. Gotovo svi ti dijelovi nastali su u dugom historijskom trajanju, pa su njihove cjelovitosti nadlazile Jugoslaviju kao sastavljevinu. Srbija i srpski nacionalni program bili su središnja pojava tog nastajanja. Beograd, kraljevska dinastija, srpska vojska i srpska nacionalna ideologija smatrani su među Srbima samom jezgrom Jugoslavije. Otpori tome pokazivani su kao težnja očuvanja slovenačkog, hrvatskog, makedonskog, crnogorskog, albanskog te bosanskog subjektiviteta. Postupno je otpor Jugoslaviji prerastao u mjeru štićenja subjektiviteta koji su je sačinjavali. Jugoslavija je postala za sve, osim za Srbe, srpski program.

Za unitarnu Jugoslaviju zalagali su se samo srpski nacionalisti i njihovi saveznici. Takvoj državi opirali su se svi koji su u Jugoslaviji gledali poredak koji omogućuje opstanak i razvoj njihovih historijskih, kulturnih i političkih subjektiviteta. Zato je razaranje bosanskog subjektiviteta za velikosrpske nacionaliste bio preduvjet realiziranja Jugoslavije kao srpskog programa. Nijedan prostor bivše Jugoslavije nije bio izložen takvom osporavanju kakav je Bosna trpjela u cijeloj svojoj jugoslavenskoj historiji. Iako je tu riječ o cjelovitom i jedinstvenom društvu, nastalom u neprekinutom historijskom trajanju, te kulturi i jeziku unutar kojih su trajale i male i velike razlike, ali nikad tako da tu cjelinu razore u fizički rastavljive dijelove, svako nastojanje da takva cjelovitost bude artikulirana predstavljano je kao “bosanski unitarizam”, a njegovo razaranje predstavljano je kao nastojanje na postizanju ravnopravnosti i konstitutivnosti. Kada god neko kaže da je normaliziranje bosanskog državnog poretka moguće samo preko baznih pretpostavki – dva entiteta i tri konstitutivna naroda, pozivajući se pri tome na Dejtonski sporazum, time potvrđuje svoje razarateljsko gledanje na bosansku cjelovitost.

Isticanje nemogućnosti bosanske države ili, u relativiziranoj varijanti tog stava, njene nemogućnosti na temeljima evropskih demokracija, redovito postulira “muslimansko pitanje” kao uzrok tog. Taj stav je uobličen u tvrdnjama o nemogućnosti primjene principa “jedan čovjek – jedan glas”, o opasnosti unitarizma, o građanskoj državi i tome slično. U jezgri svih tih iskaza je antimuslimanski stav o nespojivosti evropskih, shvaćenih kao kršćanskih, predstava o demokratskoj državi s prisutnošću Muslimana. Nije moguće objasniti ni narav posljednjeg rata protiv Bosne bez uzimanja u obzir te činjenice. Nije, jer nema i ne može biti realizacije genocida bez ideologijskog pozicioniranja cijelog naroda ili njegove većine u zločinački pothvat.

Svaka evropska država je organizirana u skladu sa svojim posebnostima, ali nikad mimo principa koji bi joj omogućavali opstanak i političku koherentnost. Na taj način svaka od njih je “unitarna” u značenju da njen opstanak nije moguć bez okupljenosti svih različitosti oko nekog zajedničkog principa. Nema države koja može opstati bez jasnog definiranja središta u odnosu na koje se osigurava njegova kohezija. Na pitanje o načinu povezivanja pojedinih dijelova sa središtem mogu biti dani različiti odgovori. Ali, ako te povezanosti nema, ako u svom konceptu nije u dovoljnoj mjeri unitarna, država je osuđena na raspad. Osporavanje unitarnosti je, prema tome, razumljiv i prepoznatljiv sadržaj antibosanskih programa. Okrivljavati zagovornike i branitelje bosanske cjelovitosti za unitarizam je isto što i zagovarati raspad te države.

Kako god bila organizirana ustavna razglobljenost nekog državnog poretka, od pojedinca do najviših organa zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, povezanost političke strukture pretpostavlja postojanje središta iz kojeg je politička moć razdijeljena do krajnjih rubova državnog poretka. Kada tog središta i povezanosti s njime nema, raspad države je nužan. Uz to, djelovanje veza s vanjskim središtima, za koja se vidljivo ili nevidljivo vežu državne strukture, podstiče i snaži taj raspad. Prisutnosti i utjecaji tih vanjskih središta, među kojima su Beograd i Zagreb najpresudniji, pravdani su kao ideologijske nužnosti srpskog i hrvatskog nacionalnog integrizma, te odgovornosti za položaje Srba i Hrvata u susjedstvu. Takav odnos prema Srbima i Hrvatima u Bosni uključuje direktno i/ili indirektno njihovo štićenje od onih činitelja koji ih ugrožavaju. A ti ne mogu biti nikoji drugi do Bošnjaci/Muslimani, jer u Bosni nema drugih koji su u odnosu sa Srbima i Hrvatima. Iz tog nastaju konstrukcije o izvorima te opasnosti – muslimanski radikalizam, brojčanost, unitarizam i tome slično.

Iako mnogima mogu izgledati benigne dvije tvrdnje koje će ovdje biti navedene, njihova je suština opasno prosljeđivanje antimuslimanstva kao prikrivenog, ali politički razornog negativnog stava prema Bosni. U poznatoj i široko raspravljanoj izjavi Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske, koja je dana Reutersu, istaknuto je kako u Bosni “ima puno Muslimana.” Josipović nije nikada objasnio kako ih to ima puno i od kuda njegova saglasnost s mnoštvom onih koji su govorili i djelovali protiv Bosne, obrazlažući to stavom o opasnosti od velikog broja Muslimana u Bosni. Nije li ta tvrdnja u korijenu sve tragedije balkanskih Muslimana?! Svejedno je da li je izjava Ive Josipovića rezultat njegove nedovoljne osviještenosti o pitanjima o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti geopolitičkog prostora u kojem je i Republika Hrvatska, kojoj je on bio predsjednik, ili ona odražava njegovu sliku bosanske pluralnosti. Jasno je da antimuslimanstvo implicitno i eksplicitno prožima politička osjećanja, mišljenja i djelovanja gotovo svih balkanskih političara.

 

Izvor: 
BNN.ba