Dame, sretan vam 8. mart: I dok samo neke radnice danas ne rade 'jer ih tako kači', za gospođe iz općine poklon i produženi vikend

Šta bi nam Clara Zetkin rekla da je među nama?

Dame, sretan vam 8. mart: I dok samo neke radnice danas ne rade 'jer ih tako kači', za gospođe iz općine poklon i produženi vikend

08.03.2019 - 01:47
Kolumne

Jučer su radnice trgovačkog centra „Bingo“ cijeli dan vrijedno pakovale poklone koje je općina naručila za gospođe koje rade u ovoj javnoj ustanovi. Uz radnički znoj, žene koje rade u prodaji trgovačkog centra, sve su uredno stigle da završe i tačno dan prije 8. marta – Međunarodnog dana žena, svim gospođama iz općine pokloni su bili uručeni. Za žene koje rade u Bingu, osim što će, možda, dobiti karanfil od finog kolege, sutra je sasvim običan, radni dan. Ne radi se jedino ako te tako 'kači' – 'takva ti je prodaja', reći će. Gospođe koje rade u javnim institucijama Kantona Sarajevo, samim tim i općinama, pored poklona, sutra imaju i slobodan dan. Naravno, i vikend je slobodan, ali to se i tako ne računa, jer je gospođama u javnim ustanovama svaki vikend slobodan. Žene koje rade u trgovačkim centrima, sa druge strane, u sedmici (obično) imaju samo jedan slobodan dan. 

Međunarodni dan žena

Piše: Aldina Rovčanin / BNN.ba 

Razmišljam, da je danas Clara Zetkin živa, šta li bi nam rekla na to, da li tako izgleda pravo i sloboda žena koju je ona zamišljala? Ma sigurna sam da joj nebi bilo pravo i da bi nas u najmanju ruku naružila, ma jok -  sve bi nas digla na noge i rekla da to tako ne ide! Pa i radnica trgovačkog centra trebalo bi da uživa ista radnička prava kao i gospođa iz općine. Možda čak žena iz trgovačkog centra zaslužuje više odmora nego gospođa iz općine?!

A šta li bi tek Clara Zetkin rekla kada bi vidjela da porodilja iz Kantona Sarajevo, nije isto što i porodilja i iz Hercegovačko-neretvanskog kantona, recimo? Šta li bi rekla da se porodilja od kantona do kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine ne tretira isto, kao da su njihovi zahtjevi različiti, kao da porodilji u Kantonu Sarajevu puno više treba, pa joj je samim tim i naknada veća, od porodilje u Hercegovačko-neretvanskom kantonu?! Ma, sasvim sam sigurna da Clara ne bi to nijemo posmatrala. Ustala bi i jasno i glasno nam rekla da to tako ne može! Sasvim sigurna sam da bi tražila da žene iz Kantona Sarajevo daju podršku i stanu u obranu ženama iz Hercegovačko-neretvanskom kantona, pa nisu li naše potrebe bar po ovom pitanju jednake?!

Evo već zamišljam Claru kako nam u određenoj situaciji govori: "Oni koji su se svojom čašću pred licem čovječanstva obavezali na oslobođenje, ne smiju dopustiti da cijela jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne zavisti bude osuđena na ropstvo. Onaj ko želi dopustiti tlačenje radnika od strane kapitalista, dopustiće i tlačenje žene od muškarca, a ona će ostati potlačena sve dok bude ekonomski nezavisna. Jedna od nezaobilaznih uslova za ovo oslobođenje i nezavisnost je rad. Ukoliko je cilj da žena postane slobodno ljudsko biće, onda ženama ne treba oduzimati rad, niti skraćivati njihovo radno vrijeme, a ni ograničavati oblasti u kojima žene mogu raditi, osim u nekim sasvim rijetkim slučajevima!"

I da je tu, da nam može sve to reći, možda bi baš ovaj današnji dan izgledao drugačije. Možda bismo se tad malo trznule, možda bi uspjela u nama probuditi to da imamo puno više suosjećanja jedna prema drugoj, da smo više jedinstvene. Možda bi nam rekla; Drage moje dame, budite dobre majke, dobre supruge, dobre poduzetnice, predane u svemu što radite, ali nikada nemojte zaboraviti sebe. Budite uvijek dostojanstvene i u svakoj situaciji sačuvajte sebi sebe i (što je još važnije) jedna drugu.

Ma sigurna sam da bi ta hrabra žena rekla da današnji dan iskoristimo da na sva zvona govorimo o ljudskim pravima uopšteno, ali i o potrebama žena. I to ne samo danas, nego svaki dan u toku godine, a mjesec mart da bude posvećen isključivo pravu žena – eto, ne znam što, ali baš mislim da bi nam tako savjetovala.

A ne ovako, svi znamo kako kompleksna struktura Bosne i Hercegovine kao države čini da trenutno postoji 12 režima naknade plate porodilje (10 kantona FBiH, RS i BDBiH), a mi opet skoro ništa. Znamo da je neophodno da se donese zakonsko rješenje koje će na jedinstven način urediti pitanje porodiljskih naknada, a mi opet o ovim pitanjima jako malo govorimo. Pa zar nije potrebno da recimo zaposlene žene imaju minimum 66 posto prosječne plate koju je porodilja imala prije odlaska na porodiljsko odsustvo te da ona mora biti zagarantovana najmanje šest mjeseci, kako međunarodni standardi obavezuju našu zemlju?! Naravno, isto je i sa nezaposlenim ženama, jer potrbe žene porodilje koja je zaposlena i žene porodilje koja je nezaposlena su iste. Pa jasno je da onda, shodno potrebama, ove naknade moraju biti ujednačene. Evo ja prva, da sam gospođa iz općine, odrekla bih se svoga poklona koji općina želi da mi kupi u povodu 8. marta, zarad povećanja naknade porodilja. Znam da je to minimum, ali sasvim sigurno postoji i X drugih načina da se ova prava i ostvare.

Znam da će se sve žene složiti sa tim, sigurna sam da bi i Clara isto, ali nećemo naše pravo dobiti dok se njega ne ozborimo! Pa ni 8. mart ne bi se obilježavao kao Dan žena, da se Clara sa svojim ženama nije za to izborila.

Pa šta mislite, da je inicijativa Clare Zetkin, koja je 1910. godine odobrena u Kopenhagenu od strane 100 žena iz 17 zemalja, sama desila? Naravno da nije. Mnogo prije toga, brojne žene su vodile borbu koja se prvenstveno odnosi na borbu za ostvarenje ljudskih prava i sloboda, pa tek onda o tome da su se ta prava ticala prava žena. Žena je tada bila ta koja je preuzela odgovornost i uspješno se izborila sa problemima sa kojim su se suočavali radnici/radnice. Borba za ostvarenje ljudskih prava i sloboda je borba koja ne prestaje. Današnji dan sam nam treba biti podstrek tome da žena itekako može i zna doprinijeti toj borbi.

Drage moje dame, zamislite samo šta bi nam Clara rekla da nas vidi da se 8. mart sveo na to da gospođe dobiju slobodan dan i poklon, a radnica u trgovačkom centru ništa ili možda samo cvjetić. Vjerovatno bi je najviše naljutilo kada bi vidjela da se za Međunarodni dan žena, ponajmanje o pravima žena govori. 

Sasvim sam sigurno, Clara bi nas podsjetila:

Ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se početkom 20. vijeka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših uslova rada. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila javno su protestovale prvi put 8. marta 1857. godine u New Yorku zbog loših uslova rada i niskih plata. Demonstracije je rastjerala policija, a žene su dva mjeseca kasnije osnovale sindikat. Osmomartovski protesti postali su narednih godina tradicija, a najmasovniji su bili 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo ulicama New Yorka tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa.  Prva međunarodna ženska konferencija bila je održana 1910. godine u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke internacionale, kada je ustanovljen Međunarodni dan žena, na prijedlog Klare Cetkin, koja je bila član Njemačke socijalističke partije. Naredne godine Međunarodni dan žena obilježen je u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj. Dakle, suština je borba za ljudska prava - zajednička i uzajamna. Clara bi sigurno rekla kako nije uredu da se zadovoljimo parcijalnom pravdom, jer je u ovoj situaciji parcijalna pravda gora i od same nepravde. I dok jedne žene uživaju puna prava, druge ne uživaju ni dio tih prava. Kod nas je to vidljivo čak, ne samo od radnog mjesta do radnog mjesta, nego i po osnovu toga gdje živimo – jedna država – drugi kanton  - jednake potrebe - različita prava.

U želji da će priča o Clari Zetkin u svakoj od nas probuditi bar djelić Clare, i da ćemo biti istrajnije u borbi za ostvarenju ljudskih prava, prije svega, pa onda i prava i potrebe žena, na kraju balade, podsjetimo se ko je bila čuvena Clara Zetkin.

Zahvaljujući vezama svoje majke Clara Zetkin obrazovala se za učiteljicu. Nastavu je pohađala u Lajpcigu, u klasi gospođe Auguste Šmit, koja se također borila za ženska prava. U tom gradu se upoznala i sa krugom ruskih studenata, gdje je i srela svog prvog životnog saputnika Ossipa Zetkina. U tom krugu su se čitali socijaldemokratski članci i posjećivali kongresi, to će i uticati da se Clara priključi ideji socijalističke partije (SAP) Njemačke. U doba njenih prvih angažmana, zabranjeno je bilo djelovanje socijalnih organizacija i sindikata, sloboda izvještavanja socijaldemokratske štampe. Clara je u periodu od 1878-1882. radila kao učiteljica u Saskoj i Austriji. Zbog svoje urođene energične strasti i beskompromisnog stava zapadala je u konflikte i davala otkaze. Ova hrabra mlada žena bila je svjesna i tada rizika i posljedica. Ni u najtežim životnim okolnostima nije klonula, sačuvala je dostojanstvo i nesalomljivu volju borbe za život. Njen suprug bio je uhapšen nakon policijske racije na tajnom kongresu socijaldemokrata, a ubrzo je i protjeran iz zemlje. Godine 1883. Clara odlazi u Pariz kako bi bila sa Ossipom. Ona jeste uzela njegovo prezime, ali se nikada nije udala za njega, kako ne bi izgubila njemačko državljanstvo. Kada su živjeli na rubu egzistencije i Clara i Ossip su se borili za svoju djecu: Maxima i Kostju. 

Nesalomljiva Clara je opet iznova učila. U Parizu je naučila posao novinarke i prevodioca. Proširila je svoje horizonte, upoznala se sa vođama međunarodnog pokreta radnika. Majčinski se brinula za djecu, egzistencijalno izdržavala porodicu i njegovala skoro nepokretnog Ossipa. Nakon Ossipove smrti 1889. godine, ništa je više ne veže za tuđinu. Ova godina je pored tragedije, upamćena po Clarinom govoru i referatu o pravima žena na II Internacionali, održanoj u Parizu. Ostavila je sjajan utisak i motivisala žene za veće angažovanje u socijaldemokratskom pokretu. U knjizi Pitanje prava žena i radnica, Clara zastupa tezu da su socijalizam i feminizam usko povezani. Veoma je strastveno i oštro branila pravo žene na rad i pred muškim kolegama, jer su oni zagovarali tezu da se rad žena mora ukinuti, jer to umanjuje platu njima - muškarcima.

Nakon ukinuća zakona o zabrani socijalista, Clara se 1890. vraća u Njemačku. Godinu dana poslije, udaje se za 18 godina mlađeg Georga Friedricha Zundela, pjesnika i slikara. Dokazala se kao plodan pisac, radeći od 1891. do 1917. godine za ženski časopis Die Gleichheit (Jednakost). Godine 1907. postala je vođa novoformirane Ženske kancelarije u SPD-u.

Naizad, na kongresu Socijalističke internacionale u Kopenhagenu  predložila  da žene svih zemalja jednom godišnje 8. marta, slave svoj dan, kao simbol borbe za jednako pravo glasa, zaštitu žena na radu, ukidanje trgovine bijelim robljem i zaštitu djece.

Clara je zastupala njemačku Komunističku partiju u Reichstagu od 1920. do 1933. godine. Već 1920. održala je govor u Reichstagu, u kojem se poziva na solidarnost sa Sovjetskim Savezom. Sprijateljila se sa Vladimirom Lenjinom na svom prvom putovanju u Sovjetski Savez.

Od 1921. do 1925. godine uređuje magazin Kominterna žena, dok od 1924. živi u Moskvi i vodi Sekreterijat žena Treće internacionale.

Na svoj 70. rođendan dobila je brojne nacionalne i međunarodne nagrade. Bila je predsjednica Međunarodne crvene pomoći (1925-1933.). Godine 1932. (30. avgusta) otvorila je sjednicu njemačkog Reichstaga i kao najstarija članica parlamenta održala je govor, gdje je najavila raspad kapitalizma i pozvala je na jedinstvenost protiv opasnosti od fašizma.

Clara je bila i ostala „miljenica i duša“ radnika/ca, aktivistica sve do svoje smrti. Nakon duge bolesti, umrla je 20. juna 1933. godine u dvorcu Archangelskoje u blizini Moskve. Njena urna pokopana je u blizini Kremlja.

Izvor: 
BNN.ba