Dr. Ivo Banac i dr. Rusmir Mahmutćehajić za BNN.BA: ŠTA JE ZAPRAVO BOSNA?

Susret dva vrhunska intelektualca

Dr. Ivo Banac i dr. Rusmir Mahmutćehajić za BNN.BA: ŠTA JE ZAPRAVO BOSNA?

03.10.2017 - 10:15
Intervjui

BNN.BA u drugom nastavku ekskluzivno donosi intervju koji je poznati hrvatski historičar, dr. Ivo Banac napravio sa dr. Rusmirom Mahmutćehajićem.

Ivo Banac, Rusmir Mahmutćehajić

Početkom aprila ove godine, susret dva vrhunska intelektualca, profesora Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića, rezultirao je intervjuom koji je Banac napravio sa Mahmutćehajićem povodom izdanja Mahmutćehajićeve knjige „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“. Ova knjiga, koja dovodi u pitanje zloupotrebu  Andrićevog književnog djela u osporavanju Bosne, izazvala je niz polemika u postjugoslavenskom prostoru, zbog čega tokom razgovora nije izostao ni autorov sud o ovoj knjizi i polemici koju je izazvala.

Ivo Banac: Andrićev bosanski i muslimanski svijet nedvojbeno je proizvod piščeve imaginacije. Je li Andrić predvidio političku estetizaciju svoga djela i zašto je ono uopće bilo podobno za izgradnju poslijeratnog jugoslavenskog kulturnog modela?

Rusmir Mahmutćehajić: Je li ili nije predvidio mogućnosti politizacije svog pripovjedačkog djela nije bitno za posljedice. Kako god na to pitanje odgovorili, to djelo se pokazalo – a sada je to još očitije – izuzetno pogodnim za ideologijska korištenja u nacionalističkim, komunističkim i drugim zloupotrebama nužnim za poricanje i uništavanje Bosne, bosanstva i bošnjaštva. Sa svojim simulakrumskim groteskama činilo se – i još se čini – korisnim u srpskim i hrvatskim emocionalizmima, u onim željama za podjelom Bosne kao nacijskim ciljem. Uvjeren sam da je to pripovjedačko djelo otrovno i razorno u svakom od takvih korištenja. Preovlađujuća slika bosanskog muslimanstva, nastajala tokom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, dobila je u tom pripovjedačkom djelu novu snagu i novu ideologijsku iskoristljivost. Nema sumnje da je Ivo Andrić jasno vidio ko će i zašto to djelo uzdizati do razine kanona. U sva tri njegova ideologijom vremena prožeta romana – Travnička hronika, Gospođica i Na Drini ćuprija, žreci velikosrpskog nacionalizma, a potom i njihovi nasljednici u komunističkoj transformaciji, nalazili su razloge da tu imaginaciju smatraju punom slikom bosanske realnosti. Ako je grubo epsko naslijeđe, prepuno pljački i ubijanja, sve više gubilo na uvjerljivosti, u fikcijskim preinakama Ive Andrića zadobilo je pouzdanu obnovu i opravdanje. Dobrica Ćosić za Ivu Andrića i njegovo djelo kaže: “On ne poznaje Srbiju. On je čovek Bosne i biblioteke.ˮ Ta Bosna koju Ivo Andrić navodno zna potrebna je, prema tome, za nacijske vidike Dobriće Ćosića. Nije potrebna Srbiji kakvu zna taj ocjenitelj, ali potrebna je velikosrpskoj nacijskoj teleologiji i podesna za njeno ozbiljenje. O tome istom Dragan Nedeljković veli: “Ivo Andrić je naš klasik, u najboljem smislu te riječi. Pored njega je Crnjanski, a od mlađih pisaca, sad već ne i mlađih – Dobrica Ćosić. To su ta tri naša klasika.ˮ Na drugome mjestu isti pisac propovijeda: “Tri su vrha srpskog historijskog romana: Miloš Crnjanski, Ivo Andrić i Dobrica Ćosić.ˮ Zašto su to u takvom vidiku vrhovi srpskog historijskog romana? Dragan Nedeljković na to pitanje odgovara ovako: “Duboko prožet osećanjem za tokove istorije, Ivo Andrić je njenoj uzbudljivoj građi pristupao prvenstveno kao umetnik reči, ali sa objektivnošću i savešću, temeljitošću dostojnom strogih naučnika.ˮ Obraćajući se u Višegradu 1995. godine srpskim vojovnicima u ratu protiv Bosne, Dragan Nedeljković im poručuje: “Vama, koji ste u ognju rata za slobodu podneli i podnosite ogromne, dragocene i neprebolne žrtve, usudiću se, nedostojan, da kažem: Andrićev duh je sa vama jer vas razume; shvatajući duboko da se borite za opstanak, u ratu koji vam je nametnut, on vas blagosilja, kao što bi vas i tvorac ‘Gorskoga vijenca’ vladičanski sa obe ruke, blagoslovio, kao što se svi srpski svetitelji, od Svetog Save i Simeona Mirotočivoga do kosovskog Mučenika Lazara i martira novijih vremena, usrdno mole za vas, žarko želeći da budno bdite nad čistotom naše herojske istorije.ˮ Slijedeći to ideologijsko konstruiranje sklada fikcije i zbilje, umjetničkog pripovijedanja i historije, Đuro Bodrožić u knjizi Srpski identitet piše: “Niko bolje od Andrića nije proniknuo u suštinu srpske istorije, osetio je i prikazao kao dramu. Ukazao na poreklo te drame, odredio joj odlike, ukazao na Gorski vijenac kao na mesto gde je ona dobila uobličenje, a u njegovom autoru iznašao oličenje njenog tragičnog junaka.ˮ U jugoslavensku ideologijsku konstrukciju jedinstva preneseni su, te usvojeni i njegovani, gotovo svi temeljni obrasci nacionalističkog naslijeđa, kojem je osnova ideologijska konstrukcija srbo-hrvatstva. Sima Marković, Moša Pijade, Milovan Đilas i Veselin Masleša, naprimjer, tvrdili su da ne postoji bosanski narod, da Bosanski Muslimani nisu politički osvjestljivi mimo emancipacije u nacijskome srpstvu i/ili hrvatstvu ili ideologijskoj preinaci tog u jugoslavenstvu. Zar pripovjedačko djelo Ive Andrića nije bilo idealno za širenje i jačanje takvog antimuslimanskog i antibosanskog stava?! U tome pripovijedanju nacijska “našost”, a zapravo ideologijsko srbo-hrvatstvo ili jugoslavenstvo kojima Bosna isključivo pripada, zapriječena je prisutnošću Muslimana, teoloških neprijatelja, a zapravo ostatka Turaka, političkih neprijatelja. Da nije njih, srpsko-hrvatska Bosna bila bi odavno riješeno, mirno mjesto razgraničenja onih kojima u ideologijskim fikcijama pripada, oslobođena od opake i fantomske tuđosti. U komunističkim vidicima historijske nacije služile su kao sredstva za izlaženje iz nacionalizama, upravo onako kako je za postteologe kršćanstvo služilo za izlaženje iz religije. Nepostojanje bosanske nacije ne ostavlja Bosanske Muslimane ni u čemu odakle bi izašli iz historije u obećanu zemlju već im se nudi jedino mehanizam jedne od autentično izabranih nacija. Takvim mehanizmom nacionalizam je uključen u komunističko viđenje, pa komunisti i postkomunisti u isto vrijeme mogu biti i internacionalisti i nacionalisti i antinacionalisti.

Ivo Banac: Hoćete li se složiti da bismo i Vašu knjigu “Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja” mogli razumijevati kao uvjetovanu tim dramatičnim zbivanjima?

Rusmir Mahmutćehajić: Želio bih u nastavku netom danog odgovora ukazati na taj slijed korištenja pripovjedačkog djela Ive Andrića u estetiziranju politike antibosanstva. U osvitu posljednjeg velikog rata protiv Bosne, kojem je temelj stari mit o srpskoj i/ili hrvatskoj Bosni i o muslimanima kao ometajućoj tuđosti, to pripovjedačko djelo postaje iznova važno i privlačno. Ali, sada je ta važnost reartikulirana u okviru završenosti i u općoj dostupnosti tog djela te njegovoj pogodnosti za nova maskiranja. Ivanu Lovrenoviću učinilo se da je upravo postojeća tragedija Bosne, bosanstva i bošnjaštva zgodna prilika za rekonstruiranje srpske slike Bosne u njenoj hrvatskoj recipročnosti, uz nesuvisla i ružna snaženja stare nacionalističke zamisli o učinkovitosti postupka scapegoating. On piše da se Ivi Andriću bosanski svijet “otvorio kao nikome, u svoj svojoj tamnoj magičnosti i neiscrpnosti ljudskih historijaˮ. Je li mu se taj svijet otvorio u fikcijskim vidicima ili je upravo takav u svojoj faktičnosti? Ta dihotomija je premisa ideologijskog korištenja književnosti. Kad god neko pokaže na fikcijom oblaganu faktičnost, žreci andrićevstva ga otpuže da fikcijski vidici ne mogu biti preispitivani fakcijskim. A kad se prizna estetičnost tih fikcijskih vidika, od svakog se očekuje da mu to bude dokaz o njihovoj faktičkoj neupitnosti, a tako i o neosporivosti pripadajućih slika bosanskog muslimanskog svijeta, i teološki i politički krivog za svoju tragediju. Pri tome su progonitelji uvijek rasno nadmoćni, pravedni i dobri. Evo tog obrasca u tumačenjima Ivana Lovrenovića: “(…) ako su njegovi književni izvještaji u koječemu ‘mračni’ i ‘nepovoljni’ po one koje u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga [Ivu Andrića] zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu – ubiti donositelja loših vijesti.ˮ Prema tome, tu su fikcija i fakcija preklapane i odvajane u skladu s potrebom konstruiranja andrićevstva kao presudnog dokaza protiv Bosne, bosanstva i bošnjaštva. Pisac tih redaka skriva činjenicu da Ivo Andrić u svom pripovijedanju manje okrivljuje vladajući i povlašteni element kojeg u Bosni postavlja i nadzire tuđi osmanski sultanat nego što okrivljuje bosanski muslimanski svijet u cijelosti. Taj svijet je, u pripovijedanjima Ive Andrića, i bijesan i divlji, s turskim počelom u kojem se pokazuje “knez ovog svijeta”. U središtu tog svijeta bosanskog muslimanstva kao bijesne mase su Cigani, dželati, mučitelji i ubice, i to uvijek nedužnih Srba. Teško je naći okrutnije primjere kulturnog rasizma od onih u romanima Travnička hronika, Gospođica i Na Drini ćuprija. Taj bosanski muslimanski svijet, sa svojim Romima, i teološki i politički je uskraćen, bez ljudske srijede, etički prazan te, posljedično, opsjednut zlom. Ako bi takva slika bila samo fikcija, a ne vijest o faktičnosti, sve bi bilo dostojno samo igre i nakaradnog kenčijanja, pa makar i u teorijskim razlaganjima. Ali, nisu li upravo te vijesti, shvaćene u okviru nacionalističkih ideologija, prožimale i pokretale zločince i ubice širom Bosne, i to pred našim očima?! Nisu li tumači tog posezali za pripovjedačkim djelom Ive Andrića kao slikom bosanske faktičnosti?! Ivan Lovrenović nadalje tumači: “Tin Ujević, Ivo Andrić, Miroslav Krleža – poslušajte to suzvučje! Pokušajte imaginirati sve linije značenjâ, vibracija, smislova, koje se uspostavljaju, slute, otvaraju u trokutnome polju označenu s ta tri imena, s te tri poetike, s ta tri književna i biografska iskustva! Je li ikada hrvatska književnost, u poslu samopromatranja, samo izgovorila ta tri imena ovako tijesno zajedno, kao trijadu, a kamoli pokušala pronaći ono mjesto koje toj gigantskoj trijadi pripada u strukturi te književnosti? Nažalost nije! Hrvatska se književnost više trudila da zaboravi takvu mogućnost.ˮ E, vidite, sada je ideologijski utjelovljivana hrvatska književnost podsjećana upravo na taj zaborav. A šta je posljedica otkrivanja tog zaboravljenog? To je jasno viđenje srpsko-hrvatskog odnosa prema Bosni i svemu bosanskome, simetrija i recipročnost u odnosu prema bosanskom muslimanskom svijetu, glavnoj smetnji jasnog razgraničenja svega srpsko-hrvatskog u srpskom i hrvatskom. A pripovjedačko djelo Ive Andrića se nudi i strasno brani kao glavna spojnica srpsko-hrvatskog – istini za volju sada srpskog i hrvatskog – viđenja svega bosanskog s onom opakošću otpornog turčijata. Ni u tome ne bi bilo prevelikog jada kad bi to bile samo vijesti iz fikcijskog svijeta. Ali taj fikcijski svijet je, kako nas podučava Ivan Lovrenović, posve suglasan sa zbiljom bosanskog muslimanskog svijeta. A na to nas podsjećaju i brojni izvođači te fikcije u zbilji mesa i krvi.

Ivo Banac: Ima li u tome, prema Vašem mišljenju, ičeg posebnog u odnosu na poznata iskustva s politizacijama umjetnosti u svijetu?

Rusmir Mahmutćehajić: Uvjeren sam da je suština andrićevstva ona ista varka kojom su konstruirane nevinosti “naših” i krivice drugih u svim ideologijskim razlučivanjima ljudi. Ogromna je literatura o tom pitanju. U modernim se vidicima zlu pripisuje počelnost. A kad se suoči s njegovim izvršiteljima, nemoćnim pred sudom da objasne i obrane zločine koje su zagovarali i izvršili, jasno se vidi ontološka plitkost i banalnost zla. Zlo nema metafizički temelj. Njega ima dobro. Ali, dobro se može obznaniti jedino u dvojini u odnosu na svoju odsutnost. Iako se dobro i zlo javljaju u simetriji, prednost ili nadmoć uvijek ima dobro. Na to podsjeća sveta predaja vjesnika Hvala u kojoj Bog kaže: “Moja milost pretječe Moj gnjev.” U odnosu s tom dihotomijom dobra i zla, te lijepog i ružnog, umjetnik se bavi svim domislivim iskazima njihovih nikad stišljivih pokazanja. Jesu li umjetnik i svi koji su u odnosu s njegovim djelom samo učesnici neobvezive estetske igre izvan njenih uzajamnosti s etičnošću? Ako je umjetnost, ipak, neodvojiva od čovjekovog iskušavanja istine, može li ona ikad ostati nevina u saopćavanju te istine? I slučaj s andrićevstvom opravdava stav da ne može. To umjetničko djelo nikad nije bilo – a teško je pretpostaviti da će i biti – odvojivo od nacijskih strasti i njima poticanih odnosa prema drugim, u ovome slučaju prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu. Istina je da se pisac tog djela u svojim fikcijskim vidicima bavi odnosima dobra i zla. Ali, gotovo sve to postavljeno je u okvir zbiljne Bosne i njenih ljudi. Neosporivo je da ta fikcijska preinaka bosanske zbilje jest laž o njoj predstavljana istinom. Obuzetost tom laži je takva da zaljubljenici u nju ne prepoznaju ni zlo niti zločin, već i njih smatraju dobrom i dobročinstvom. Zato jedini izlaz, na koji mnogi podsjećaju u pothvatima izbavljenja tog djela iz njegove političke zloupotrebe, može biti u potvrđivanju prava pisca na umjetničku imaginaciju, čime njegova Bosna i pričanje o njoj prestaju biti zbiljni. Tu bi onda, kako se može čuti i pročitati, bila riječ o meta-Bosni, fikcijskom svijetu nesvedivom na zbilju. U takvoj fikcijskoj meta-Bosni bosanski muslimanski svijet u cijelosti prestaje biti to kako ga vidi većina čitatelja. Ali, to prestaju biti i svi drugi u bosanskoj panoptici. I kao što se vidi, to je ključni razlog panike pred drukčijim i neuobičajenim čitanjima tog djela. Kad bi takav vidik bio i prihvaćen, time nije razriješeno pitanje o neetičkoj igri pisca i čitatelja s estetikom u službi antibosanstva s najopakijim sadržajima. Prate li se odnosi prema toj umjetnosti u sadašnjim viđenjima Bosne kao nemogućnosti u prisutnim tumačenjima, gotovo svaki dan se može naći primjer kako je upravo to djelo iskaz i potvrda istine o svemu bosanskome u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Gradimir Aničić, uz objavljivanje prijevoda doktorske disertacije Ive Andrića Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem Turske vladavine, ističe u ovoj godini da je taj, sad već stari spis i dalje ključan za razumijevanje cijelog djela tog pisca. On kaže: “Neizmerno dragocen kao dokument koji pomaže u analizi književnog opusa našeg jedinog nobelovca, gotovo u celini posvećenog životu Bosne pod turskim jarmom, ovaj spis u dobroj meri rasvetljava autorove poglede na period koji ga je literarno opsedao i predstavlja vredan doprinos istorijskoj nauci o osmanskoj vladavini na Balkanu. U njemu su nagoveštene skoro sve teme kojima će se pisac u svojim proznim delima baviti, ono je ključ za otključavanje čitavog Andrićevog stvaralaštva.” I, vidite, evo kako se tim ključem otvaraju imaginacijski vidici potrebni ideologijskim lažima. Koristeći ga, Gradimir Aničić zaključuje: “Sa jednakom pažnjom pratio je istorijsku sudbinu sve četiri nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini, Srba, Hrvata, Turaka i Jevreja, i objektivno sagledavao osobenosti i odnose među njima.” Prema tome, nisu nacionalne zajednice koje spominje samo esencijski utemeljene u svoja trajanja. Među njima možete domaštavati šta god želite, pa čak i nacionalnu zajednicu Turaka u Bosni. Možda ta zajednica nije ni rasna ni etnička, već upravo onakva kakva je u svojim demonskim pokazanjima uobičajena od davnina?! Tako uvijek može biti onakva kakva se želi u nacijskim strastima.

Ivo Banac: Možete li nam predočiti ideologijsko korištenje Andrićeva djela u postkomunističkom antibosanstvu i antimuslimanstvu srpskog nacionalističkog kruga?

Rusmir Mahmutćehajić: Od svojih prvih pojava, a naročito od njegove programske najave 1924. godine, sadržane u doktorskoj disertaciji i prvoj knjizi priča, pripovjedačko djelo Ive Andrića je shvaćano i prihvaćano kao potpora onoj viziji kraljevstva Srba i Hrvata ozbiljivanoj u simulakrumu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali, to je djelo uglavnom zaokruženo u Beogradu u vremenu nacističke okupacije i nedićevske kolaboracije. U njemu je prepoznatljivo već spomenuto obrtanje realnosti progona: progonitelji postaju progonjeni, i obrnuto. Bijeg Ive Andrića u historijski roman maskira njegov neetični stav prema zbivanjima u njegovoj zemlji. Gotovo svi Jevreji i Romi Srbije su u koncentracijskim logorima te sustavno ubijani. Ali, njegova fikcija tu realnost obrće, i to u skladu s potrebom i onih koji vladaju i koji će uskoro zavladati. (Važno bi bilo, smatram, čitati romane Ive Andrića nastale tokom Drugog svjetskog rata u historiografskim okvirima koje artikuliraju Olivera Milosavljević u knjizi Potisnuta istina i Jovan Byford u knjizi Potiskivanje i poricanje antisemitizma. Takvom će se prijedlogu odmah suprotstaviti mnogi, pozivajući se na odvojivost književne fikcije od društvene zbilje i njenu autonomiju. Ali, takvo odvajanje je samo ideologijska mogućnost. Sve na njoj građeno ima slab epistemološki temelj. Zato i neobranjiv.) Da su 1945. godine romani Travnička hronika, Gospođica i Na Drini ćuprija ponuđeni bilo kojoj vlasti, nacionalističkoj, lenjinističko-staljinističkoj ili liberalnoj, pa čak i nacističkoj, bili bi prihvatljivi kao uvjerljiva transfiguracija usvojenih kategorija orijentalizma i kulturnog rasizma, ugrađenih u temelj reificiranja bosanskog muslimanskog svijeta kao nesposobnog za interakciju sa svojim drugim. Taj svijet je u takvome nametanju smatran nesposobnim da se sam predstavi u tome što jest te sudjeluje u općem priznanju zasebnosti u ustavnome poretku, priznanju bez kojeg država postaje sredstvo nasilja jednih nad drugim. A sve to je u komunističkome razdoblju prevođeno u estetizirane oblike maskirane brige za stara uvjerenja u nacionalističkim antibosanskim obrascima imenovanim napretkom, emancipacijom, ulogom komunističke avangarde, oslobođenjem i tome slično. Kako je to postulirano u svem odnosu komunističkih ideologija, Bosna je samo teritorija na kojoj se prepliću dvije nacije, srpska i hrvatska. Bosanski Muslimani su, kako je krajem 1948. godine tvrdio Moša Pijade, govoreći na osnivačkom kongresu Komunističke partije Bosne i Hercegovine, “deo stanovništva (...) koji su primili islam i koji sebe obeležavaju po verskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredeljeni”. Tada on kaže da u Bosni i Hercegovini žive dijelovi dviju nacija, srpske i hrvatske, a da su muslimani nacionalno neopredijeljeni, plod “one teške zaostalosti i velikog stagniranja, koje karakteriše skučenost turskog feudalizma”. Za takvo stanje Moša Pijade kaže: “Mi smo nacionalno pitanje rešili.” I potom ističe: “Ne smemo se uspavljivati time što je nacionalno pitanje rešeno i ne smemo zbog zaoštravanja klasne borbe u periodu socijalističke izgradnje zaboravljati na nacionalno pitanje, zauzimati stav kao da ga više nema ili padati u pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju neke nove, bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda koja ne znači nikakav napredak, već naprotiv nazadak prema postignutom rešenju nacionalnog pitanja u ovim oblastima.” U Komunističkoj partiji Jugoslavije, a potom u njenom bosanskom dijelu, odlučno je zagovarano nacionalno opredjeljivanje muslimanskog dijela bosanskog stanovništva u nametanome mu srpstvu i/ili hrvatstvu. Njemu je tako dodijeljen ideologijski izlaz iz stanja zaostalosti u nacijsko uzdizanje do osviješćenog srpstva i/ili hrvatstva kao zauvijek učvršćenih, ali mimo svake mogućnosti fantomizirane bosanske nacije. Kad se pokazalo da većina bosanskog muslimanskog svijeta ne prihvata nametano opredjeljivanje, 1968. godine komunistička elita priznala je da je takva politika bila pogrešna. Pri tome je, oslanjajući se na postupak scapegoating, prešutjela ko je kriv za to. Dakako, niko se nije usuđivao pokazati prstom na tu elitu. Nudeći navodni izlaz iz te pogrešne politike, ponovno je nametnula rješenje kojim su ti ljudi odvojeni od svog bosanskog temelja. Odlučno im je zapriječena bilo kakva mogućnost političkoga osvješćenja u njihovome bosanstvu i bošnjaštvu. Nametnuto im je ono ime kojim su identificirani u pothvatu njihovog nacionaliziranja u srpstvu i/ili hrvatstvu, te svođeni na skučeni turski feudalizam kao temelj svog postojanja. Bosanski muslimanski svijet je uspostavljanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojem su ideologijski i administrativno Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo bili izbrisani, uglavnom doživio kao uključenje u Srbiju. Opirući se tome, mnogi od njih su se opredjeljivali za političko hrvatstvo. Ali, za komuniste tog svijeta nacijsko opredjeljivanje bilo je dokaz zahtijevanog klasnog osvješćenja. Zato su se oni gotovo u pravilu opredjeljivali – a zapravo na to su nagonjeni – kao Srbi, jer drugo nisu mogli izabrati a da ne budu u direktnome sukobu s usvojenom ideologijom. Nakon 1945. godine nije bilo nacijski neopredijeljenih komunista iz bosanskog muslimanskog svijeta. Ali, većina naroda se tome odupirala. Odbijala je takvo opredjeljenje, smatrajući ga ravnim moralnoj propasti. Komunisti iz tog svijeta dokazivali su svoju emancipiranost javnim ispovijedanjem istina andrićevstva, u najširem značenju tog pojma. Progonili su često i najbliže srodnike, te vodili akcije uništavanja bosanskog muslimanskog naslijeđa i odbacivanja tipičnih oblika kulture svog svijeta. Tako su nastali zanimljivi oblici antimuslimanskog muslimanstva, ateističkog muslimanstva, muslimanske mržnje svega muslimanskog, izigravanja svega što ljudi jesu da bi igrali ono što nisu, policijskih instalacija među hodžama i tome slično. A sve to uokvirivala je borba protiv bauka bosanstva koji prijeti svoj “našosti”. Nakon dvadeset godina nagonjenja tih ljudi, te pristajanja komunista na njeg, seljaci, radnici i gradska sirotinja bosanskog muslimanskog svijeta narugali su se svima, namećući totalitarnoj vlasti svojim neopredjeljivanjem odlučnu opredijeljenost za Bosnu, bosanstvo i bošnjaštvo kao intuitivna obzorja svog identiteta. Što je to opiranje postajalo jače, pripovjedačko djelo Ive Andrića pokazivalo se važnijim i potrebnijim u vidicima komunističkim sistemom maskiranog srpskog nacionalizma. Ono se činilo uvjerljivim dokazom nepostojanja bosanskog muslimanskog svijeta izvan njegove veze s turčijatom, a zapravo s onim što priječi nacijske teleologije. U raspadu Jugoslavije Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo ponovno su dospjeli u središte starog srpsko-hrvatskog spora. Ideologijsko određenje te zemlje kao prostora na kojem se sastavljaju i rastavljaju opće srpstvo i opće hrvatstvo vodilo je obnovi “sporazuma o podjeli” između Srbije i Hrvatske. Takvome sporazumu najveća prepreka, i prije i sada, a najvjerovatnije i zauvijek, jest onaj neopredijeljenošću i neopredjeljivošću opredijeljeni dio bosanskog naroda koji takve sporazume ne prihvata i ne može prihvatiti. Takav je taj bosanski muslimanski svijet u preovlađujućim uvjerenjima svoje većine, jer se niko ne može opredijeliti za ono što nije, a da tako ne porekne to što jest. Zato u okolnostima novih dogovaranja o podjeli Bosne i pohoda protiv nje, uz žrtvovanje bosanskog muslimanskog svijeta radi ozbiljenja tog starog mita, slika muslimanstva artikulirana u fikcijama Ive Andrića i učvršćivana u različitim oblicima andrićevstva vaskrsava na obje strane antibosanskog sporazumijevanja. Čuvana i štićena tokom komunističkog razdoblja dobila je aktualnost u velikosrpskim i velikohrvatskim odnosima prema Bosni. Pogledajmo ko se sve pozivao na pripovjedačko djelo Ive Andrića dokazujući nemogućnost Bosne! S teorijskog stanovišta nije nezanimljiva očitost ideologijske prihvatljivosti pripovjedačkog djela Ive Andrića među okorjelim nacionalistima i još okorjelijim komunistima. To može biti zanimljiv dokaz o istoj suštini svih modernih ideologija, ma koliko se razlikovale u formi i pragmatičkim potrebama. Još jednom valja podsjetiti da se ovdje govori o nametanim ideologijskim tumačenjima tog djela u administrativnim propisivanjima i pretvaranjima njega u sredstvo za estetiziranje politika. U široj javnosti teško je govoriti o nemogućnosti istraživanja tog djela u akademskoj autonomnosti. Ono je gotovo posve prevedeno u nacijska korištenja, iza predstavljanja sebe sebi i sebe drugima.

Ivo Banac: Ko se, zapravo, želi predstaviti sebi imaginacijskim slikama u tom pripovjedačkom djelu, a potom i drugima?

Rusmir Mahmutćehajić: Kako je već isticano, cijelo pripovjedačko djelo Ive Andrića prožeto je agonijskom dihotomijom Turaka i “naših”. Turski princip, a zapravo sušto zlo, jest druga strana nacijske našosti, a zapravo dobra. Sve što je povezivo s tim principom tumačeno je prodorom tuđosti u tijelo nacijske našosti. Tako se u nacijskom osvješćenju istovremeno događaju dva čišćenja. Prvo je ono odstranjivanja političkog neprijatelja i zbiljnog svijeta “s naše zemlje”. A drugo je ono “iz naše krvi”, iz svega što onemogućuje “našost” da se predstavi u svojoj nevinosti naspram turske opakosti s kojom se bori. Zato se pripovjedačko djelo Ive Andrića nudi kao dokaz historijske istine o dihotomiji Turaka i “naših”. Svijet je u tim ponudama upozoravan na svoja neshvatanja tog što se, zapravo, zbiva u Bosni te na posljedičnu odgovornost prema “našosti” koja se bori za etički princip svijeta. Već spomenuti Gradimir Aničić ponavlja taj neizbrojivo puta čut poziv: “Niko bolje od njega nije razumeo i opisao svu vekovnu nesreću Bosne i njenog stanovništva u sudaru islama i hrišćanstva na hrišćanskom tlu (...) Bilo bi dobro da Andrića čitaju i svetski moćnici i domaći mislioci koji danas hoće da kroje sliku sveta, kako bi zaista shvatili šta se ovde vekovima događalo, šta se danas događa i koje rešenje je za nemirni Balkan duže održivo bez štete po zemlju i stanovništvo.”

Ivo Banac: Je li učinak tog poziva vidljiv u kolebanjima nekih od činitelja međunarodnog poretka u odnosima prema Bosni?

Rusmir Mahmutćehajić: U agoniji slavenskog juga Bosna je, uvjeren sam, središnje pitanje. Ona je to danas kao što je bila i u minula dva stoljeća. Zar na to ne podsjeća i Svetozar Pribičević kad 1919. godine, uvjeren da su Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo zauvijek nestali u unitarnom srbo-hrvatstvu, programski ističe u Sarajevu: “U teškim danima naše davne prošlosti, kada je uništen suverenitet stare bosanske države, bila je to velika sreća naroda, jer da je ostala suverena Bosna i Hercegovina, veliko je pitanje ne bi li naš narod imao i četvrto ime (osim srpskog, hrvatskog i slovenskog). Padom stare bosanske feudalne suverene države, uništen je i nosilac jednog posebnog suvereniteta u narodu, koji je u državi mogao da stvori posebno narodno ime. Znajte da smo stajali pred opasnošću da posebni suverenitet Crne Gore ne stvori posebno ime našem narodu. Danas sve te suverenitete moramo uništiti.” A upravo u toj i takvoj sreći, u tom i takvom nepriznanju Bosne, bosanstva i bošnjaštva, ali i drugih činitelja cijelog prostora s brojnim etničkim i kulturnim zasebnostima, temelji su užasa kroz koje prolaze ljudi utamničeni u ideologijske simulakrume. Nije li priča o mladoj Bosni sažeta upravo u tom vaskrsavajućem jugoslavenstvu kao umiranju Bosne?! Kada se taj suverenitet, ipak, pokazao neuništivim, nastaje panika. Pokrenut je rat protiv njegove očitosti. Tako nastaje i nova potreba za fikcijskim vidicima Bosne u pripovijedanjima Ive Andrića. I, evo, gotovo sto godina poslije, ista je panika pred zbiljom neuništivosti bosanskog suvereniteta. A oživljavanje tog suvereniteta, tako da Bosna doista bude država u kojoj se ozbiljuju priznanja i prijateljstva te iz tog proistječe njena sposobnost da se u svijetu suverenih država predstavlja i štiti, jest pitanje života i smrti za sve njene ljude, ali i njene susjede.

Ivo Banac: Zašto je hrvatska skepsa prema Andrićevom srpskom usmjerenju odnedavno zamijenjena novim poklonstvom? Koliko Andrić koristi trenutnim hrvatskim kulturnim i političkim konstrukcijama?

Rusmir Mahmutćehajić: Čini mi se da je u prethodnom odgovoru djelomično objašnjena i ta pojava. Ali, dopustite mi, molim Vas, da ovdje ispričam jedan zagrebački događaj o kojem me je izvijestio njegov sudionik i mio mi prijatelj. Jedan od Bosanaca u Zagrebu veli drugome, koji slovi kao znalac Bosne: “Uvijek smo bedasti. Ivo Andrić je ponajviše naš. Ali mi ga, za razliku od Srba, ne znamo koristiti za svoje poslove u Bosni, za svoj odnos s Turcima.ˮ Svi koji se dodvoravaju onim politikama u Srbiji i Hrvatskoj u kojima je Bosna nemoguća, te zato samo prolazno stanje, a Bosanski Muslimani nužna žrtva radi konačnog rješenja, nalaze važan ideologijski oslonac i referencu u pripovjedačkom djelu Ive Andrića, tumačenom u skladu s evropskim iskustvom estetiziranja politika i politiziranja estetika. Takva dodvoravanja mogu biti i svjesna i nesvjesna. Tu uglavnom nije riječ o književnim razlozima i ljubavima prema velikom pripovjedačkom djelu. Zagrebe li se malo ta obuzetost njime, jasno se vide sadržaji orijentalizma i kulturnog rasizma u odnosu prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu. Kako je već rečeno, u tim “obnovljenim” zanimanjima za pripovjedačko djelo Ive Andrića među nekoliko hrvatskih intelektualaca moguće je otkriti začudan postulat: Sve bosansko se u fikcijskim vidicima tog pisca “o Turcima i o našima” razlaže na recipročnost ili simetričnost srpsko-hrvatske saglasnosti o toj zemlji i njenim ljudima.

Ivo Banac: Kad govorite o bosanskom identitetu, vidite li ga kao nešto istoznačno europskom konceptu političke nacije, što je viša razina integracije od one koja pokriva koncept etničke skupine? Do koje su mjere posebne srpske, hrvatske i bošnjačke nacionalne integracije na bosanskom tlu prepreka bosanskoj političkoj integraciji?

Rusmir Mahmutćehajić: Ovo je pitanje u mome istraživačkom vidiku prevažno. Ako bih na njeg odgovorio ukratko, izložio bih se opasnosti da ne kažem ono što mislim da je važno. U državnim politikama Srbije i Hrvatske, s njihovim različitim osviještenim i neosviještenim instalacijama i kolaboracijama u Bosni, moguće je naći brojne antibosanske sadržaje. To je, prije svega, priviknutost na nuždu da je Bosna slaba i nesigurna država, da nema jedinstven politički narod, da joj je potrebno tutorstvo, da je kao država neuskladiva s preovlađujućim zamislima evropskih nacija i tome slično. Da bi takve politike bile održavane, potreban je bauk bosanstva kojim je zamračivana očitost da nema i ne može biti ničeg u srpstvu, hrvatstvu, bošnjaštvu, romstvu, jevrejstvu u Bosni bez njihovih temeljeno bosanskih sadržaja. A upravo to je zamračeno i poricano u tankim ideologijskim slojevima etničkih nacijstava. Da bi bosansko društvo i njegova država doista bili sudionici regionalne i šire političke arhitekture, potrebno je u bosanskome identitetu otkrivati i potvrđivati obuhvatni politički subjektivitet pluralnog društva, štićenog i razvijanog u državi s nepovredivim pojedincem. U gotovo svim raspravama o Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu, bilo da se u njima traže razlozi za ili protiv njih, javlja se pojam identiteta. Ako ta riječ bude razmotrena u Platonovom očekivanju da je u njoj, kao i svakoj drugoj, moguće naći onu suštinu koja nikad i nigdje ne iščezava, onda bi to traganje moralo okončati u pojmu istine. U vidicima teizma to je Bog, jer On jest Istina. Ako bi pojam identiteta bio istraživan u Wittgensteinovim familijskim sličnostima, jasno je da bi u identitetu moralo postojati mnoštvo značenja povezanih nečim suštinski zajedničkim. Ali, i Istina se uvijek pokazuje na drukčiji način. Nikad nije ista Sebi samoj, u apsolutnom značenju tog pojma. Ukupnosti postojanja, nestišljivome toku pojava, Istina je temelj. A postojanje i sve pojave u njemu su Njeni znakovi. Zato je pitanje o poistovjetljivosti ljudi s nečim zajedničkim što ih čini narodom, zajednicom ili nacijom nestišljiv i neučvrstiv pothvat. Nacijski identitet je uvijek neodredljiv, jer je riječ o pojedincima uključenim u neprestano nastojanje usklađivanja različitosti u pripadanjima. Uz to, nacijski identitet je i nedovršiv. Zato je taj pojam uvijek samo pomoć u težnji da se prepozna tok u kojem promatrač sudjeluje. A nema toka Zbilje bez uključenosti promatrača. Kad se nacijski identitet, umjesto bivanja spoznajnim ili govornim pomagalom, usvoji za cilj, pa se nameće u ideologijskim pothvatima, posljedica je nasilje nad svima koji sudjeluju u tokovima njime poticanih promjena. Moguće je govoriti o nacijstvima bošnjaštva, srpstva, hrvatstva, crnogorstva i tako u nedogled. Nacijstvo je ideologija, a to znači u propozicijski sistem uvedena realnost. Ono što se iz tog uvođenja dobiva uvijek je pojednostavljena slika zbilje. Nema ideologijskog identiteta koji bi obuhvatio svu složenost zbilje čovjeka i društva. Ali, politički poreci, uobličeni u države, nikada ne mogu biti svedeni na neki čvrsti nacijski identitet. Da je tako, pitanje o bosanskom nacijskom identitetu može biti ključni dokaz.

Ivo Banac: Kažete, bosanski nacijski identitet?!

Rusmir Mahmutćehajić: Znam, opravdano je pitati se: Postoji li bosanski nacijski identitet? Isticanje takvog pitanja uznemiruje većinu promatrača zbilje na koju se ono odnosi. Odavno se u vladajućim emocionalizmima i s njima povezanim ideologijskim navikama čini da je neumjesno čak i njegovo postavljanje. Kad se naspram tog pitanja istakne njemu slično u vezi s nacijskim identitetima srpstva i/ili hrvatstva, naprimjer, sve u vezi s identitetom postaje i zamršenije i uzbudljivije. Kako god pojam “nacijski identitet” bio određen, tvrdnja o postojanju bosanskog nacijskog identiteta obranjiva je kao i druge tome slične. I više od tog. Ovdje bi valjalo istaći potrebu oslobođenja od ideologijskih, a prije svega nacionalističkih i komunističkih učitavanja sadržaja u pojam i koncept nacije. U mome govoru tim pojmom označavam političko osvješćenje naroda u suverenoj državi kao najvažnijem sredstvu ozbiljenja najboljih mogućnosti svakog pojedinačnog i kolektivnog pripadanja, neovisno o njegovoj unutarnjoj pluralnosti, onom političkom osvješćenju i činjenju koji uključuju odgovore na pitanja o društvenoj pravdi, slobodi, jednakosti i demokraciji. S obzirom na očitost bosanske države i njenog društva, bosanski identitet je onaj koncept kojim su uključene i obuhvaćene postojeće i moguće razlike tog društva i njegove države. A četiri su uobičajena određenja nacijskog identiteta. Prema prvom, on je esencijski, učvršćen rodom i precima. Postoji neovisno o činjenima ili nečinjenjima. Prema drugome, izgradiv je, i to u pothvatima domišljanja i uobličavanja posredstvom različitih oblika političkog, kulturnog i ekonomskog djelovanja. To je postmoderna predstava nacijskog identiteta. Međutim, nacijski identitet je, u hibridnoj inačici tumačenja, posljedica i prvog i drugog određenja. A prema četvrtome viđenju je, prije svega, osnovan na vrijednostima građanstva, pa mu je najvažniji sadržaj uređenje države ravnopravnih građana. Nema i ne može biti nacijskog identiteta koji bi bio odredljiv jasnim granicama neke od navedene četiri mogućnosti. Identiteti su u zbilji uvijek manje ili više hibridni i promjenjivi. Težnje da se nacije drže u samo jednome okviru od tih mogućnosti jednostavno se preinačuju u nasilja i obespravljivanja. Nije moguće govoriti o poretku svijeta bez država kao najvišeg oblika organiziranja ljudi koji žive na nekoj teritoriji. Država znači politički poredak na ograničenoj teritoriji. Nijedna država ne obuhvata rasno, etnički i kulturno jedinstven narod. Ne obuhvata i ne može obuhvatati. Kad god je politička moć primjenjivana tako da neizbježna pluralnost društva bude otklonjena, nastaje nasilje u kojem njegovi izvršitelji moraju naći krivca među slabijim, a slabiji u svakoj državi su oni koji su drukčiji i količinski, to znači brojno, manji od onih koje predstavlja vladajuća elita. To je uobičajeni oblik svuda prisutnog nasilja moćnijih protiv slabijih, imućnijih nad siromašnim i tome slično. Razlozi za nasilje su u izmišljanju krivice jednih i pravednosti drugih. Pretpostavka da je Bosna srpska teritorija, te da su njeni ljudi nacijski Srbi, uključuje otklanjanje ili političko potčinjavanje svih onih koji takva određenja ne prihvataju. Nasuprot tog je pretpostavka da je Bosna hrvatska teritorija, a da su njeni ljudi manje ili više osviješteni ili neosviješteni Hrvati, te da ozbiljenje nacijske teleologije znači osvješćenje neosviještenih i otklanjanje neosvjestljivih. U nacijstvima srpstva i hrvatstva – na drukčiji način i u nacijstvu bošnjaštva – usvajano je sve bosansko, uz ideologijska, a zapravo fikcijska preimenovanja i preoblikovanja. To je svojstvo nacionalizma. Razvrstava i razgrađuje, prosijava i iscjeđuje te odbacuje i poništava sve u sebi i oko sebe u skladu s ideologijskim ciljem. Zato je danas očit paradoks takozvanih srpskih, hrvatskih i bošnjačkih kultura i politika u Bosni. Kad im se oduzme bosanska suština, ne ostane gotovo ništa do pljeva. Istraživanje različitih oblika nacijskih antibosanstava zaprječivano je ideologijski zasnovanim nasiljima tokom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. Bauk bosanstva uzdignut je na razinu sotonske utvare. Postao je svuda prisutan i svuda odsutan, pa su vike protiv njeg u nacijskim historiografijama, političkim spisima i žurnalizmu postale dio nacijskih kultura. Dekonstruiranje tog stanja je pretpostavka odgovaranja na zamršeno i zamračeno bosansko pitanje. Naposljetku, Bosna jest suverena država. Kao takvu je de facto ne priznaju ni Republika Srbija ni Republika Hrvatska. Njena suverenost je u političkim vidicima tih susjednih država osjećana i tumačena kao slaba i teško održiva. Time su podsticane želje da se stalno upliće u bosanska pitanja i arbitrira o njima. Na taj se način nikome ne pomaže, a svima se odnemaže. Priznanje suverenosti bosanske države, te njeno štićenje u skladu s najboljim iskustvom svijeta, najpreči je interes i Srbije i Hrvatske. Sve dok ne bude tako, produljivat će se agonije i u Bosni i u tim državama.

 

- Nastavlja se -

Izvor: 
BNN.BA