Faruk Šehić: Ne suočavamo se s prošlošću i zbog toga stagniramo

Ugledni bh. pisac ekskluzivno za BNN

Faruk Šehić: Ne suočavamo se s prošlošću i zbog toga stagniramo

20.11.2015 - 11:27
Intervjui

Sa svakom novom knjigom se mijenjaš, dok je pišeš, nakon što je objaviš, a nikad ne pišeš samo jednu knjigu, nego se rad na jednoj često ukršta s radom na drugoj knjizi. Neminovno je i poželjno mijenjanje* O političkom angažmanu razmišljam samo kada sam u besparici jer politika je unosan biznis.

Pisac Faruk Šehić rođen je u Bihaću. U svojoj bogatoj spisalačkoj karijeri objavio je sljedeće knjige: Pjesme u nastajanju (2000), Hit depo (2003), Pod pritiskom (2004), Transsarajevo (2006), Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina (2007), Knjiga o Uni (2011) i Moje rijeke (2014). Za svoj roman Knjiga o Uni je dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini, i nagradu Evropske unije za književnost – EUPL 2013. Za knjigu pjesama Moje rijeke je dobio Nagradu Risto Ratković za najbolju objavljenu knjigu pjesama u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori za 2013./2014. Knjige su mu prevođene na makedonski, bugarski, njemački, engleski i francuski jezik. Sa Farukom smo razgovarali o književnosti, kako njegovoj tako i onome što preovladava u bh.književnom opusu, te o našem društvu ali i politici. 

Od Hit depoa do Knjige o Uni, knjiga koje su bile pravi književni hitovi, koliko si se promijenio kao pisac, u smislu sazrijevanja tvog pisanja, percepcije sebe i okoline?

Sa svakom novom knjigom se mijenjaš, dok je pišeš, nakon što je objaviš, a nikad ne pišeš samo jednu knjigu, nego se rad na jednoj često ukršta s radom na drugoj knjizi. Neminovno je i poželjno mijenjanje. Po mogućnosti da ono bude progresivno, da napreduješ, gledaš unaprijed taman kad pišeš o dalekoj prošlosti. Pogled unaprijed je bitan. Treba vidjeti šta se iza brda valja. Slušati topot nadolazećih događaja, pojava, čudesa ili užasa.

Kada danas, nakon svih pjesama i knjiga koje si napisao, razmisliš, šta misliš da li pisac piše radi sebe ili radi toga što nekome želi nešto da poruči, i kojoj grupi ti pripadaš?

Prvenstveno se piše za sebe i za druge istovremeno. Ako ja nisam zadovoljan napisanim, zašto bi to bio neko drugi. Moraš imati vjeru u svoju književnost da bi ti drugi, nepoznati čitaoci mogli vjerovati. Pisanje je zavođenje, masovna hipnoza. Moja književnost je govor drugim ljudima, to je nevidljiva tribina odakle svoje ideje pokazujem drugim ljudima. Ako pišeš samo za sebe onda si amater.

Je li Bosna i Hercegovina pravo mjesto za književnost i knjige, ne čini li ti se da su ovdje knjige neka vrsta ukrasa a nikako dio kulture?

Nebitno je kakvom si sredinom okružen ako znaš šta hoćeš. A čitalaca uvijek ima, i uvijek ima ljudi koji će te razumjeti, tvoje knjige i sve ono što se u njima nalazi.

Kada pogledaš bosanskohercegovački postratni književni opus, šta misliš šta u bh. književnosti preovladava kao tema posljednjih dvadeset godina i zašto?

Preovladava svašta nešto, vjerovatno rat i postratni život, traume, to su možda glavne teme. Ali ne treba ničem robovati, niti temu nametati drugim ljudima. Neka ljubi ko god koga hoće, i neka cvjeta hiljadu cvjetova.

Šta te je što te najviše inspiriše ili ako hoćeš opterećuje kao pisca i da li se to pretače na tvoju književnost ili u književnosti pokušavaš napraviti neku vrstu distance od svojih emocija a pisanju pristupiti racionalno?

Najviše me opterećuje ono što nije ispričano, sve te individualne ljudske tragedije uzrokovane ratom. Puno sam pisao o tome. Nekad se čovjek umori pa poželi nešto drugo da piše, ali tragedija rata, genocida, koji nam se desio je toliko velika da toga nećemo biti svjesni ni u decenijama koje slijede. To što se ne možemo kao društvo u cjelini suočiti sa prošlošću onemogućava bilo kakav napredak ove zemllje i njenih stanovnika.

Svakoj temi pristupam krajnje racionalno, jer je nemoguće pisati dok ti se tresu ruke ili dok plačeš. Kada pišem onda sam savršeno smiren, lucidan, samouvjeren i nedodirljiv. Emocijama nema mjesta u samom procesu pisanja. Emocije treba da budu u tekstu, a ne u tijelu pisca.

Svojevremeno si radio i kao novinar. To se, vremenom pretočilo u tvoj angažman kao kolumniste ali me zanima tvoje viđenje na dilemu: da li odumire novina kao medij i koliko je internet preplavio i uništio novine pa ako hoćeš i knjige?

Mnogi su prorokovali smrt knjige i smrt papirnatih novina, ali ništa se od toga još nije desilo i sumnjam da će se desiti. Internet je tu, on je dio naših života, i sve više ćemo biti ovisni o njemu, ali to neće ugroziti književnost  ni novinarstvo.

Zanima me tvoja dijagnostika bh. društva. kako ga ti vidiš kada ga posmatraš kao pisac, u kakvom je stanju i kuda se kreće naše društvo?

Dijagnostikom bh. društva se najviše bavim u kolumnama. Moja dijagnostika je krajnje loša i crna. Onog trenutka kada se u politici pojave ljudi kojima će glavni zadatak biti to da budu servis građanima da bi svi zajedno bolje živjeli, tada će nam biti i bolje, prije toga se moraju riješiti traume, a one se ne mogu riješiti čarobnim štapićem. Jednostavno ne postoji politička volja ni konsenzus da nam se omogući bolji život, bolja infrastruktura nego se stalno dešavaju poskupljenja troškova života. Od toga ljudi mogu biti samo nesretniji i depresivniji. Nama je rat stalno, ne samo da on nije završio u ljudskim glavama, a ni naskoro neće završiti, nego smo u konstantnom ratu za puko preživljavanje, ako ne računam elitu koja živi u medu i mlijeku i kojoj je sve super gdje god da pogleda.

Zanima li te politika? Ti si jedan od rijetkih pisaca, umjetnika, koji nemaju politički angažman, niti javno koga podržavaju? Misliš li da je distanca od politike spasonosna za dušu ili se ona može izgubiti i u književnim kuloarima?

Moram priznati da o političkom angažmanu razmišljam samo u najtežim trenucima kada sam u besparici, jer bavljenje politikom je unosan biznis. U isto vrijeme dok razmišljam o sebi kao predsjedniku države razmišljam i o emigraciji na Novi Zeland. Između te dvije ekstremne, tragikomične ideje odvija se svakodnevni život. Moj politički angažman, indirektni angažman, utkan je u moje knjige i novinske tekstove. To mi je dovoljno. Nisam baždaren da budem političar, nemam ja „kilograma“ za to. Mada mislim da bih mogao obavljati bilo koju funkciju trenutno u državi, jer za te funkcije ti ne treba nimalo mozga, samo beskrupuloznost i bešćutnost.

Autor: M.K./BNN.BA

 

 

Izvor: 
BNN.BA