Fra Drago Bojić: Ni Hrvati ni Srbi nemaju koristi od saveza Čovića i Dodika

Bosna očima bosanskog franjevca

Fra Drago Bojić: Ni Hrvati ni Srbi nemaju koristi od saveza Čovića i Dodika

03.08.2019 - 19:54
Intervjui

Fra Drago Bojić, bosanski franjevac i teolog, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže kako politika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i njenog lidera Dragana Čovića dugoročno vodi tome da će se broj katolika i Hrvata konstantno smanjivati i da će oni doći u manjinsku poziciju u Bosni i Hercegovini. Fra Bojić, koji je već odavno zbog svojih javno izrečenih kritika izgubio mjesto predavača komunikologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a zbog rušenja mnogih crkvenih tabua smijenjen i sa mjesta urednika mjesečnika Svjetlo, za RSE kaže da ono što govori i piše ne odgovara politici Dragana Čovića i HDZ-a.

RSE: Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u BiH, političku, ali i onu koja se tiče migrantske krize?

Bojić:Bosna i Hercegovina je cijelu svoju dejtonsku povijest taoc politika koje su proizašle iz rata i koje i danas ne odustaju od svojih tadašnjih pozicija. Pri tome i ta tzv. tranzicija je protekla u našoj zemlji i društvu u jednom kriminalnom, pljačkaškom, koruptivnom ozračju i na površini je izbacila ljude, odnosno stranke koje su se zabavile svojim vlastitim interesima. I ako nešto ovo naše društvo karakterizira, onda je to posvemašnja odsutnost kod svih za javno dobro i za opće interese i interese građana, i to je prisutno na svim stranama. Točno je da najviše destrukcije u posljednjih deset, petnaest godina dolaze od politika koje se kreiraju i vode u Banjaluci i Mostaru, ali jednako je tako točno da i dominantna bošnjačka politika je napravila puno štete i čini puno štete ovom našem društvu.

Između ostalog i odnos bosanskohercegovačkih političara prema migrantima pokazuje možda i na najbrutalniji način koliko su ti ljudi neodgovorni, koliko su nesposobni i ne žele da se uhvate u koštac sa tim problemom i da tim ljudima koji se trenutno nalaze u našoj domovini osiguraju ona elementarna ljudska prava. Ta slika našeg društva je zastrašujuća i ona gotovo svakodnevno preko medija odlazi u svijet i pokazuje da je ovo naše društvo, uz politiku koja je na svim svojim razinama destruktivna, pokazuje još nešto, a to je odsutnost empatije i solidarnosti kod velikog broja građana koji su se ne tako davno našli u jednoj sličnoj situaciji kao ovi ljudi sada.

Sadašnje političko stanje, s obzirom da se stalno blokira formiranje vlasti, je jedna vrsta antipolitike koja je prisutna na svim stranama bezvlašća koje odgovara dominantnim politikama u Bosni i Hercegovini na svim stranama i koje, nažalost, može još duže potrajati, a ono stvara jednu vrlo lošu atmosferu kod građana i u cijelom društvu. Ljudi su odustali od toga da se ovdje može išta pokrenuti nabolje i čini se da je taj trend odlazaka ljudi iz ove zemlje sve prisutniji i sve jači. Bojim se da će dugoročno to donijeti i nove probleme za ovo društvo, da će dovesti u pitanje i obrazovni i socijalni sistem i otvoriti mnoge druge probleme koje će biti jako teško sanirati i ovo će društvo stalno držati u stagnaciji. Mi ćemo na taj način sve više gubiti korak sa civiliziranim, ekonomski stabilnim, sigurnim i humanim svijetom.

Propusti Katoličke crkve i franjevačke zajednice

RSE: Može li se govoriti da ste i Vi, na neki način, žrtva ovih politika, s obzirom da ste zbog svojih javno izrečenih kritika 'udaljeni' sa Franjevačke teologije u Sarajevu, gdje ste predavali komunikologiju, ali i zbog rušenja mnogih crkvenih tabua smijenjeni sa mjesta urednika mjesečnika Svjetlo?

Bojić: Ono što ja govorim i pišem ne odgovara politici Dragana Čovića i Hrvatske demokratske zajednice, ali to što se dogodilo u mom slučaju, to se dogodilo unutar moje franjevačke zajednice Bosne Srebrene, jer ono što sam pisao kritički je vezano za ponašanje ljudi iz Katoličke crkve u ratu i nakon rata. To nije odgovaralo onima koji su bili na vlasti i mojoj zajednici, tako su se dogodile i te smjene.

Ako to gledamo generalno, mislim da jedan dio ljudi u mojoj zajednici, u franjevačkoj Bosni Srebrenoj, otvoreno i neskriveno simpatizira i podržava politiku HDZ-a i Dragana Čovića. Jedan dio šuti, oportunistički, ali je vjerovatno i kod tog dijela više simpatija na strani te politike nego pokušaja da se traži neka druga opcija. Postoji i dio ljudi koji se ne slaže s tom politikom.

Mislim da Dragan Čović umješno i lukavo koristi sadašnju tešku poziciju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kada kažem tešku, mislim da je taj narod brojčano već iz rata izašao gotovo prepolovljen, da Hrvata gotovo u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine više i nema, između ostalog, to su posljedice politike HDZ-a, a posljednjih godina imamo snažan trend odlazaka ljudi, i mislim da statistike koje su u javnosti pominjane nisu do kraja istinite, jer mislim da je daleko veći broj ljudi otišao. I kada netko stalno inzistira na toj ugroženosti, a to čini politika HDZ-a, traži to tzv. nacionalno jedinstvo, onda imate dio ljudi iz crkve koji još tome dodaju crkveno jedinstvo. U jednom takvom ozračju gdje se traži, budući da smo malobrojniji, da nas je najmanje, da su ugroženi naši vitalni nacionalni, vjerski, katolički interesi, u jednom takvom ozračju jako je teško imati drugačije stavove i drugačije govoriti o tome.

Zbog toga se događa da se onda mnogi ljudi s vremenom ušute, budući da disonantni glasovi unutar crkve i našeg naroda, slično je i na druge dvije strane, nisu nimalo poželjni, pa onda oni ljudi koji progovore kritički, čak i u vlastitoj svojoj vjerničkoj, župnoj zajednici, nisu baš dobro primljeni kod velike većine hrvatskoga naroda.

Meni je žao zbog svega toga zato što mislim da bosanski franjevci i uopće katolici u ovoj zemlji, kasnije etički Hrvati, su u posljednjih pet stoljeća prolazili različite teškoće. Možda je u prošlosti bilo težih iskustava, i uvijek su bili u manjini, ali su u svim tim razdobljima pronalazili načina, snage, mudrosti, razboritosti da se sačuvaju, da ta zajednica traje i ostane živa, zahvaljujući tome što su ih vodili mudri franjevci.

Mislim da se sada nalazimo u povijesnom trenutku, zadnjih desetak, petnaest godina, kada su teški izazovi, s obzirom i na stanje u cijeloj Bosni i Hercegovini i našoj regiji, kada se i u Katoličkoj crkvi događaju neke promjene. Mislim da se nalazimo u situaciji kada bismo trebali daleko razboritije, mudrije ljude koji će voditi i Katoličku crkvu i hrvatski narod u ovoj zemlji. Mislim da neki njihovi potezi ili što je češće prisutno da se praktično ništa ne poduzima i nijemo promatra što se sve događa sa tim narodom, dugoročno nas vodi tome da će se broj katolika i Hrvata konstantno smanjivati i da će oni doći u manjinsku poziciju u ovoj zemlji.

Sve će to biti posljedica politika HDZ-a koja trideset godina vodi taj narod i koja, zapravo, je odgovorna za sve ono loše i u ratu i nakon rata, i sada što se događa unutar tog naroda. Ne mislim da Franjevačka provincija Bosne Srebrene ili Katolička crkva trebaju voditi politiku svoga naroda, ali mislim da su na drugi način trebali uticati na promjene unutar tog naroda. Trebali su se više posvetiti političkoj pismenosti toga naroda, kulturnoj obrazovanosti, da se unutar tog naroda pojave i drugačije opcije, drugačije alternative.

Danas to sa Hrvatskim narodnim saborom koji je sve 'poklopio' se čini nemoguće. Ne znam što bi se moglo dogoditi da se sad unutar hrvatskog naroda pojavi neka drugačija opcija od one koju sada nudi Dragan Čović. Jedna takva situacija i ozračje utiče i na raspoloženje u franjevačkim i crkvenim krugovima koji pomalo prihvaćaju to mišljenje da jedino treba biti zajedno, treba držati to hrvatsko jedinstvo, treba podržati HDZ, jer samo se na taj način možemo spasiti. Nažalost, mnogi ne vide da upravo takva politika i takav stav iz godine u godinu sve više donosi štete narodu koji vodi.

Opcije opasne za budućnost

RSE: Pretpostavljam da u tom kontekstu mislite kako hrvatskom narodu štetu donosi i savez koji je prisutan posljednjih nekoliko godina – govorim o političkom savezu Čovića i Dodika s jedne strane, s druge strane o odlasku od 1992. godine sto hiljada Hrvata sa područja Bosanske Posavine i stalnim apelima banjalučkog biskupa, gospodina Komarice kako se ljudi ne vraćaju, a i ovo što ih se vratilo, ponovo odlazi. Da li zapravo svima odgovara takva politika kada je riječ o ovom dijelu zemlje?

Bojić: Mislim da je o tome u međuvremenu sve rečeno i da je sve jasno. Hrvatska politika, pri tom mislim i na službeni Zagreb, a i na politiku koja se vodila u Herceg Bosni, još devedesetih godina je odustala od Bosanske Posavine i tih ljudi tamo. U poraću se ne samo nije trudila da taj povratak ljudi bude značajniji, nego je, suradnjom sa republičkosrpskim vlastima, činila praktično sve da se što manje ljudi tamo vrati. Ja mislim da je ta priča oko povratka u Bosansku Posavinu nažalost davno završena i da je, kratkoročno gledano, teško moguće zamisliti nekakav drugačiji scenarij, tako da su, bojim se, i apeli i vapaji biskupa Komarice sve uzaludniji. Mislim da to nije uopće interes vlasti u Republici Srpskoj, ali je zastrašujuće da to uopće nije interes ni hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, a ni hrvatske politike u Hrvatskoj, pogotovo ove politike koju svakodnevno gledamo posljednjih godina, koja se na određeni način ponovno vraća na neke pozicije iz '90, a te pozicije i takvi stavovi nisu nikada išli u prilog Hrvatima u Bosni.

Taj savez Čović-Dodik, on gotovo perfektno funkcionira u ovoj državi zato što je riječ o dvije politike koje se međusobno nadopunjuju. Naravno, od tog saveza nikakve koristi nema, uglavnom štetu ima od toga Bosna i Hercegovina. Nemaju od tog saveza koristi ni Hrvati u BiH, ni Srbi u Republici Srpskoj, pogotovo ne Srbi u Federaciji, u onim dijelovima koje politički kontrolira HDZ. Time, naravno, ne želim pravdati ni bošnjačku politiku koja u određenom smislu također doprinosi tome da je ovaj savez prisutan na političkoj sceni, da je sve jači. Kažem, ne želim u tom smislu poštedjeti ni bošnjačku politiku, zato što je i ta politika vrlo često, upirući prstom u Banjaluku, Mostar ili Zagreb, Beograd, nesvjesna svojih vlastitih zabluda i promašaja, također i svoga vlastitog nacionalizma. I kada imate jednu takvu situaciju, onda će taj savez Dodik-Čović još potrajati godinama. Ima još jedna stvar koju želim kazati i koja je također opasna za ovo društvo: on nije samo savez političke prirode. On se u određenom smislu napaja iz religijskog rezervoara, zato što bi to, navodno, trebao biti neki hrišćansko-kršćanski, srpsko-hrvatski savez protiv bošnjačkog i islamskog saveza, odnosno muslimana u ovoj zemlji.

Kad pogledate te opcije, kad ih ogolite do kraja, one su vrlo opasne za ovo društvo zato što će dugoročno doprinositi i vjerskim i etničkim netrpeljivostima u ovoj zemlji. Doista ne mislim kako je uopće moguće da se u Bosni i Hercegovini na takvoj političkoj matrici, na takvim paradigmama išta promijeni, kako bi se, s obzirom na sadašnje političke saveze i na politiku koja se vodi u Bosni i Hercegovini, moglo dogoditi da ova zemlja ipak barem dijelom postaje stabilnija, da u određenom smislu počne rješavati mnoštvo nagomilanih problema u posljednjih dvadeset i više godina nakon što je potpisan Dejtonski sporazum.

Otvaraju krize u BiH da sakriju svoje probleme

RSE: Vi ste već pomenuli politički Zagreb, odnosno miješanje Hrvatske u proteklih dvadeset i više godina u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Koliko je, generalno, to miješanje iz susjedstva pogubno za Bosnu i Hercegovinu?

Bojić:Gledajte, točno je da su posljednjih godina, pogotovo izjave službenog političkog Zagreba i Beograda jako štetne, i za BiH i za etničke odnose u toj zemlji, ali i za cijelu ovu regiju. Na jednoj strani slušamo gotovo stalno i od hrvatske predsjednice i od srbijanskog predsjednika kako su oni prijatelji Bosne i Hercegovine, kako su jako zainteresirani da se Bosna i Hercegovina što prije pridružuje euroatlantskim integracijama, da se u toj zemlji izgrađuju dobri odnosi. Onda imate na drugoj strani takve izjave koje to stalno demantiraju i ne samo što to demantiraju nego one konstantno proizvode probleme unutar Bosne i Hercegovine. Pri tom ja ne želim pravdati ni reakcije članova Predsjedništva BiH, nekih drugih političara, koje su također vrlo često nepromišljene, nerazborite, koje su dio jedne politike koja je isto jedna vrsta antipolitike, politike protiv Bosne i Hercegovine. Ako želite s nekim stvarati dobre odnose, onda se morate jako paziti šta u javnom prostoru govorite.

Vratit ću se još jednom na Zagreb, zato što sadašnja hrvatska predsjednica daje često vrlo opasne kvalifikacije bh. društva, pri tom netočne. Ona bi morala biti svjesna da to jako puno utječe na odnose u ovoj zemlji, prije svega na odnose između Hrvata i Bošnjaka. Ako hrvatska predsjednica i službeni Zagreb žele Hrvatima u BiH dobro, ako žele da oni ostanu u ovoj zemlji, onda bi morali paziti na koji način tretiraju politička pitanja koja se tiču međususjedskih odnosa, koja se tiču odnosa sa Srbima, sa Bošnjacima. Pogotovo sa Bošnjacima, zato što 90 posto bh. Hrvata živi u Federaciji BiH, unutar koje je najveći broj Bošnjaka. Onda bi ta politika morala posve drugačije izgledati.

Dakle, nisu dobri odnosi u ovoj našoj regiji ovdje. Na sve tri strane postoje i konstantno se proizvode male političke krize, koje, naravno, imaju i svoje razloge. To je također očito da i Hrvatska i Srbija, kad se suočavaju s nekim svojim internim problemima, onda vrlo često pokušavaju otvarati neke političke krize u Bosni i Hercegovini kako bi se zamaskirali ti problemi, kako bi se medijska javnost i općenito građani preusmjerili na druge teme. To nije dobro za Bosnu i Hercegovinu, a nije dobro ni za jedan narod u ovoj zemlji, zato što su Hrvatska i Srbija naprosto tako vezane uz Bosnu i Hercegovinu i BiH s njima, da ove tri zemlje ne mogu, u biti, jedna bez druge. Kad to shvate političari da su i kroz povijest, a i danas, toliko upućeni jedni na druge, kad bi to shvatili, onda bismo vjerojatno imali i posve drugačije politike, imali bismo pomirljive izjave i tonove u javnosti, imali bismo daleko veću međusobnu suradnju. Mislim da bi to onda relaksiralo i etničke i nacionalne odnose na ovim prostorima, koji su, kao što znamo, loši, i u Hrvatskoj, i u Srbiji, jednako kao i u Bosni i Hercegovini.

RSE: Vi ste u svojim istupima ste vrlo kritični prema institucionalnom dijelu Crkve, odnosno biskupima i svećenicima, ali i svima onima koji odbijaju slijediti nauk pape Franje. Zbog čega njegova promišljanja i njegovo djelovanje 'smeta' tim osobama?

Bojić:To je dosta kompleksno i složeno pitanje, ali mislim da papa Franjo, čini mi se da to pokazuju njegovi javni istupi i dokumenti koje govori da on ima jednu drugačiju viziju crkve, viziju katoličke crkve koja bi trebala biti zajednica slobodnih, jednakih ljudi, zajednica u kojoj će se razotkrivati zla koja su počinili pojedinci unutar te zajednice. Također, zajednica u kojoj će se otvarati suvremenom svijetu, ljudima koji žive na marginama, ljudima koji su, pa i iz katoličke crkve koji su u određenom smislu ostavljeni.

Papa Franjo inzistira na pravednosti, milosrđu. Mislim da je dosta dobrih inicijativa pokrenuo unutar katoličke crkve. Kada imate jednog takvog čovjeka kojemu je stalo da se pročišćava ta crkvena zajednica, da se unutar te zajednice izvedu pred zakon i sudove oni ljudi koji su počinili teška zlodjela, bilo da je riječ o seksualnim aferama ili ekonomskim malverzacijama, naravno da će to u jednom dijelu crkve smetati, pogotovo onom institucionalnom dijelu crkve koji se zabarikadirao u svoje zidove i koji smatra, vodeći se tom devizom da to ne treba o onome što se događa unutar crkve govoriti u javnosti, koji smatra da je najlakše zadržati sadašnje pozicije i monopol koji imaju ti ljudi.

Mislim da papa Franjo radi dobre stvari i za katoličku crkvu i za njenu budućnost. Volio bih kada bi u tom bio još odlučniji, kada bi u određenom smislu sa više strasti, rješavao te probleme koji postoje unutar katoličke crkve. To, naravno, mu donosi nesimpatije kod jednog dijela crkve, ali mislim da će to dugoročno donijeti dobro katolicima diljem svijeta, pa i na našim prostorima, ko malo bolje prati, primjerice katolički tisak ili katoličku javnost, osjeti se da jedan, ja bih rekao veliki dio ljudi unutar katoličke crkve. nisu baš sretni sa papom Franjom i čini mi se, ako bi se mogao malo našaliti, da taj njegov kontifikat što prije završi, jer je prilično uznemirio duhove u crkvi i mnogi koji nisu posve 'čisti' i koji znaju da papa Franjo neće tolerirati ono što se prethodnih desetljeća toleriralo, nažalost, ti su ljudi u strahu i najradije ne bi da ih vodi jedan takav čovjek.

Meni kao članu katoličke zajednice je drago da na čelu katoličke crkve je vodi papa Franjo i nadam se da će kroz godine koje mu predstoje pokrenuti još dobrih inicijativa i da će ostaviti crkvu iza sebe u puno boljem stanju nego što je primio i zatekao u trenutku kada je došao.

Izvor: 
BNN.BA/RSE