Jedna od najboljih bh. glumica za BNN: Nikada nisam sanjala o igranju u Hollywoodu

O prvim glumačkim koracima, putu iz ratne Tuzle za London...

Jedna od najboljih bh. glumica za BNN: Nikada nisam sanjala o igranju u Hollywoodu

22.05.2018 - 12:47
Intervjui

Bosanskohercegovačka pozorišna i filmska glumica Selma Alispahić jedna je od najboljih glumica koju su iznjedrili ovi prostori. Još u prvim godinama glumačkog staža upisala je zavidna glumačka ostvarenja nakon čega su uslijedile i prestižne nagrade, a osim ovdašnjih pozorišta, Alispahić se kroz glumu okušala i na sceni velikog Nacionalnog kraljevskog teatra u Londonu o kojem mnogi glumci i danas sanjaju.

U intervjuu za BNN.BA Alispahić se prisjetila svojih prvih glumačkih koraka, puta koji je iz BiH pod agresijom odveo u London, susretanja sa manama i prednostima glumačkog posla te odabira bh. gradova umjesto slavnog Hollywooda.

BNN.BA: Karijeru pozorišne i filmske glumice otpočeli prije skoro 40 godina. U samim počecima na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu kakvim ste tada zamišljali Vaš glumački put, kakve su bile Vaše ambicije i želje? 

Alispahić: Cijeli život sam u teatru i moj glumački put jeste vrlo dug, kontinuirano se bavim glumom prvo amaterski, a zatim profesionalno skoro četrdeset godina. Taj rani ulazak u svijet teatra sada shvatam velikom prednošću jer sam vrlo rano spoznala sve prednosti i mane ovog lijepog posla. Kada sam postala profesionalna glumica nisam imala nikakve pogrešne pretpostavke i iluzije. Možda zato nikada nisam stigla živjeti u oblacima. Ako ga čovjek radi svojski, ovaj posao je vrlo zahtjevan, ali i zabavan, traži vrlo zrelu ličnost i shvatanje da taj posao nije ništa važniji od posla gospođe koja prodaje novine na trafici ili čovjeka koji prodaje paradajz na pijaci.. Zato mi je smiješno kada se počne pričati o nekim nacionalnim umjetnicima i zaslugama jer mislim da su neke učiteljice ili ljekari zaslužili titule nacionalnog blaga ove države isto kao i umjetnici. Imala sam sreću studirati glumu u zlatno doba Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu (1986-1990), profesor mi je bio sigurno najveći glumački pedagog na ovim prostorima Boro Stjepanović i on me je opremio zanatom kojeg se nisam postidila ni pored nekih velikih svjetskih glumački imena sa kojima sam imala priliku igrati. Moje ambicije su uvijek bile vezane za kontinuitet, a ne za bljesak, i ako sam na nešto ponosna to je upravo kontinuitet kvaliteta koji nudim publici. To ljudi uvijek nepogrešivo prepoznaju.

BNN.BA: Kako bi ste opisali glumu kao posao? Da li su za uspjeh u ovom 'zanatu', koji se godinama usavršava, dovoljni talenat i ljubav prema njemu? Kada govorimo o odricanju - šta ono u glumi zapravo podrazumijeva?

Alispahić: Nikada nisam mistificirala glumu, za taj zanat potrebni su talenat i ljubav kao i za svaki drugi, ali to je samo deseti dio od onoga što je bitno, ostalo je rad, rad i samo rad. Neprestani rad na sebi, usavršavanje, preispitivanje, otkrivanje, obrazovanje, psihofizička spremnost. Šta neko smatra odricanjem, to je vrlo individualno. Ja ne mislim da sam se ičega odrekla zbog glume niti bih, imam izbalansiran privatni i profesionalni život i apsolutno se dajem i jednom i drugom. Ali sam sigurna da privatni život nikada ne bih podredila glumi, jer sve što je vezano za posao, pogotovo ovaj, vrlo brzo prođe.

BNN.BA: Kako se dogodio Vaš odlazak u London? Na koji način ste se uklopili u neki novi sistem, nesunarodnjake i bavljenje glumom na jeziku koji nije 'vaš'? Kakva je bila Vaša prva audicija u tom gradu, šta se od Vas tražilo i gdje Vas je na kraju odvela? 

Alispahić: U London sam otišla na samom početku rata na insistiranje svoje majke koja je ljekar, sada već u penziji, ginekolog i profesor na Medicinskom fakultetu u Tuzli. Tada sam se ljutila na nju jer sam imala strašan osjećaj krivice, a danas kada analiziram njenu odluku to je nešto najbolje što je napravila za mene u životu. Posebno sam je shvatila onog trenutka kada sam postala majka. Moja mama se u ratu svakodnevno susretala sa ženama i djevojkama koje su bile silovane u istočnoj Bosni i jedan dan je morala pregledati i jedanaestogodišnju djevojčicu. Tada ju je uhvatila potpuna panika i nije više bilo govora da ja ostanem u Bosni. U London sam otišla sa vizom baby sitterke, i u početku sam čuvala djecu, zatim radila u restoranu, butiku, išla u školu za engleski jezik i kompjutere. Prošlo je skoro godinu i po dana dok se nisam počela baviti svojim poslom. U međuvremenu me je moj dragi profesor Dževad Karahasan pozvao u Austriju da uradim predstavu prema njegovom tekstu Al-Mukaffa zajedno sa Zijahom Sokolovićem i tu gestu mu nikada neću zaboraviti, bio je za mene slamka spasa da ponovno imam kontakt sa svojim poslom.

Po povratku u London svoju prvu audiciju sam dobila zahvaljujući Radetu Šerbedžiji koji je pozvao naše glumce koji su bili tamo za predstavu Sarajevo-Trilogy koju je režirao David Freeman. Moja prva uloga na engleskom jeziku bila je Andromaha, junakinja iz grčke tragedije, tako da je vatreno krštenje bilo baš žestoko. Andromahu nije lako igrati ni na našem jeziku a kamoli na engleskom, ali ja sam to shvatila kao jedinstvenu šansu i dala sve od sebe. Nakon toga sam dobila agenta koji je bio jedan od najboljih u Londonu i krenula je moja karijera. Išla sam na audicije sa stotinama drugih glumaca i to je bio fantastičan trening suočavanja sa sobom, oslobađanja od sujete i spoznaje o sopstvenim kvalitetima. To je bila još jedna škola nakon škole.

Kvalitet se potvrdio opet kontinuitetom, igrala sam u Kraljevskom nacionalnom teatru dva puta što i engleski glumci sanjaju, zatim u svjetski poznatom Complicite teatru, Young Vic teatru, odigrala sam glavnu žensku ulogu u filmu Elgar's Tenth Muse, tu sam prošla pet krugova audicije i dobila divnu priliku da mi partner bude legendarni engleski glumac James Fox, uradila sam dvije radio drame na BBC radiju.....itd. Stekla sam prijateljstva za cijeli život i razbila predrasude o Englezima kao o hladnim ljudima. Geste koje su prema meni napravili moji engleski prijatelji kao što su glumica Elizabeth Mansfield koja mi je bila poput majke ili jedan od najvećih rediteljskih imena današnjice Simon Mc Burney koji je poslije mog povratka iz Londona došao u Bosnu samo da se uvjeri da sam na sigurnom i dobro, geste su koje se nikada u životu ne zaboravljaju. Imala sam divnu karijeru, ali nikada nisam razmišljala o tome da ostanem tamo. Uvijek sam znala da ću se vratiti i vratila sam se kada to možda i nije bilo baš popularno, svi su mi govorili da sam luda, neki su me dočekali sa negodovanjem, ali mnogo više je bilo onih koji su se obradovali mom povratku. I moram reći da se nikada nisam pokajala što sam se vratila jer bavljenje ovim poslom u svom jeziku kojim se obraćam svom narodu jedino ima smisla. Doduše, nisam nikada ni prije a ni sada sanjala o igranju u Hollywoodu, tamo ima previše onih koji su izdali svoje principe da bi ostvarili neke tobožnje karijere, ta hipokrizija me ne zanima, meni je mnogo uzbudljivije igrati svojim ljudima u Gračanici, Kaknju ili Konjicu...

BNN.BA: Uz spominjanje Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), nemoguće je zaobići i Vaše ime kao i "Ay, Carmelu". Koliko ste imali izvođenja te predstave zajedno sa Draganom Jovičićem?

Alispahić: Ay Carmela je svojevrsni fenomen, to je predstava koja je sigurno najviše puta odigrana u malim sredinama Bosne i Hercegovine i na to sam jako ponosna. Igrali smo je više puta u zemljama regije kao i Evrope... Engleska, Francuska, Italija, Švedska, Korzika, Austrija.... Iduće godine slavimo 20 godina igranja i iskreno se nadam da ćemo napraviti još jednu turneju po BiH, sada je već stasala nova publika, kao što i u Sarajevu publiku dočekujemo i obrazujemo ovom predstavom. Za mene je taj mladi svijet najvažniji, njih treba učiti pravim vrijednostima, formirati im kriterije na vrijeme, a Ay Carmela je savršena predstava za to. Ne samo što je u teatarskom smislu okupila najbolje nego šalje i jednu vrlo važnu poruku koja nam sada više nego ikada treba, to je poruka o neophodnosti borbe protiv fašizma i svake vrste ugnjetavanja, poruka koja govori o snazi individualne geste! Pretvaramo ljude u mase, gušimo individualizam, skraćujemo za glavu svakoga ko se iole izdigne iznad sredine i prosjeka...

Mediji i društvene mreže čine veliku štetu u tom smislu, ne sjećam se kada sam na naslovnici vidjela neku ženu koja je doktor nauka, ali zato me cajke gledaju sa svih strana, život nam se pretvorio u reality show program gdje učimo mlade ljude da rad nije bitan, da se možeš po cijeli dan valjati po krevetu i postati popularan, ispiramo im mozak da bi od njih sutra pravili zombije bez vlastitog mišljenja, to je proces koji je sada već sistematski, niko me ne može ubijediti da se to dešava eto tako slučajno. A ja oko sebe srećem izuzetne mlade ljude kojima se ne pruža šansa, u školama i na fakultetima budu žrtve mediokriteta i kompleksaša, vrlo brzo im se objasni da moraju biti nacionalno ili stranački podobni da bi mogli živjeti od svog posla, onda se nakon nekoliko godina borbe umore, posustanu, dopuste da im odsijeku krila i odoše negdje u bijeli svijet tražeći neku mrvu dostojanstva.

BNN.BA: Kakav je sada repertoar pozorišta na ovim prostorima i da li je on odraz zahtjeva ili ukusa današnje publike? Kakve su, sa druge strane, šanse za mlade glumce i kako Vi savjetujete Vaše studente? Koliko se takve, nove, generacije glumaca razlikuju u shvatanjima i ambicijama od onih koji su počinjali skupa sa Vama? 

Alispahić: Predavala sam glumu osam godina na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, nastojala sam svoje studente naučiti prvo zanatu i spremiti ih tako da se mogu uhvatiti u koštac sa ovim poslom bilo gdje u svijetu. Ali mi je bilo još važnije da ih naučim etici i  učvrstim u uvjerenju da treba da izrastu u profesionalce  koji će živjeti od svog rada čak i ako odmah ne dobiju šansu da glume. I kada ih sada sretnem ponosna sam kad ih vidim da su me vrlo ozbiljno shvatili. Niko od njih ne čeka da im sa neba u krilo same od sebe padnu šanse nego ih sami stvaraju, svi rade. Na primjer, presretna sam što je moj student Almir Kurtic završio prestižni Lee Strasberg Studio u New Yorku u kojem su glumački stasali Al Pacino, Robert de Niro, Meryl Streep...Prošao je audiciju medju hiljade kandidata i dobio jedini prestižnu stipendiju Eleonora Duse za koju je morao proći rigorozne kriterije. On je jedan jedini u istoriji teatra u BiH koji se tamo školovao. Naučila sam svoje studente da vjeruju u sebe, da sanjaju velike snove i da ih potkrepljuju svojim radom i kvalitetom. Divno je to što mi se javljaju, obavještavaju me o svemu što rade, sa mnom dijele svoje uspjehe, ali i dileme, znaju da sam tu uvijek kada im treba dodati malo vjetra u leđa.

BNN.BA: Imate li neke neostvarene glumačke projekte? Na kojim trenutno radite, a na koji način provodite slobodno vrijeme? 

Alispahić: Trenutno imam čast da sam angažovana kao profesor na Sarajevo Film Academy koja je dio prestižnog SSST Univerziteta. Tu sam opet ušla u jedan vrlo uzbudljiv svijet, studenti su nam budući filmski reditelji koji dolaze iz raznih krajeva svijeta, iz Venecuele, Norveške, Ukrajine, Španije, Indije, Kosova, BiH,  Kanade, USA... nastava se odvija na engleskom jeziku, puno je entuzijazma i upoznavanja različitih kultura tako da me to iskustvo obogatilo i privatno i profesionalno.

Što se tiče planova, u mom matičnom teatru SARTR, pored redovnog repertoara u kojem su predstave Ay Carmela, Prst, Majstor i Margarita, Brašno u venama, čekaju me i tri nove predstave u sljedećoj sezoni, kao i snimanje jednog kratkog i jednog dugometražnog filma tokom ljeta. 

Prije nekoliko dana dobila sam obavijest da sam ovogodišnji dobitnik nagrade “Glumica Evrope” koju dodjeljuje Internacionalni teatarski festival Actor of Europe u makednonskom gradu Resenu na Prespanskom jezeru. To je nagrada za doprinos teatarskoj umjetnosti koju su do sada dobili veliki glumci kao što su Ljuba Tadić, Rade Šerbedžija, Milena Zupančić...i značajni umjetnici iz Evrope i svijeta.  Neizmjerno sam počašćena da se mogu naći na spisku dobitnika u jednom tako prestižnom društvu. Dodjela je 6. jula, kada je jedno cijelo veče posvećeno dobitniku ove divne nagrade, pa sam trenutno u pripremama i za taj lijepi događaj.

Prije dvije godine doktorirala sam na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu i to na temu poezije velikog britanskom pjesnika Teda Hughesa, i veliko mi je zadovoljstvo što je moj rad prihvaćen za učešće na prestižnoj konferenciji na Cardiff University koja se održava svake treće godine i okuplja najznačajnije stručnjake koji se bave Hughesovom poezijom. To je isto lijepi događaj za koji se spremam kao i još za neke lijepe stvari koje mi se dešavaju u mom paralelnom svijetu nauke.

Moje slobodno vrijeme je posvećeno u potpunosti porodici. Ili je možda ispravnije da kažem da je moje glavno vrijeme posvećeno porodici, a u slobodno vrijeme glumim, pišem, predajem, učim i čuvam nekoliko pravih prijatelja koje imam. Vjerujem u trenutke i tragove koje u trenucima ostavljamo u ljudskim životima. Po tome ćemo jedino ostati upamćeni.

Izvor: 
BNN.BA