Lambić: Gluma mi je pomogla da stalno napredujem, analiziram sebe i budem bolja osoba

Gluma kao oružje za preživljavanje i zaborav od stvarnosti

Lambić: Gluma mi je pomogla da stalno napredujem, analiziram sebe i budem bolja osoba

17.02.2019 - 14:22
Intervjui

Mirela Lambić, danas poznata sarajevska glumica, kada je počela agresija na Sarajevo, imala je 16 godina. Upravo su je ratne okolnosti dovele u zgradu Akademije scenskih umjetnosti gdje se kao dijete okušala kao glumica. I krenulo joj je za rukom. Gluma je postala njeno oružje za preživljavanje i zaborav od stvarnosti. 

Životna priča poznate bh. glumice Mirele Lambić, ujedno je i dio publikacije "ŽIVOT U OPKOLJENOM SARAJEVU – OD ROĐENJA DO GROBA”, koju u nastavku prenosimo u cjelosti... 

“Imala sam 16 godina kad je počeo rat. Sjećam se da sam bila na demonstracijama kada je zvanično počeo rat. Tačno se sjećam osjećaja.. tada sam bila sa rajom iz srednje škole, završavali smo tada prvi razrd Treće gimnazije.

Znala sam što idemo, ali nisam znala da je to tako ozbiljno, bila sam mlada. Pucalo se ispred Parlamenta BiH. Sjećam se da sam tada bila ošišana naćelavo kao Sinéad O’Connor i gomila raje otišli smo, ali nismo znali zašto da idemo, osjećali smo se samo kao da se borimo za nešto. Da bismo vrlo brzo shvatili da počinje sranje. Toga se stvarno dobro sjećam.

Upisala sam Treću gimnaziju, a čitav život sam htjela upisati Umjetničku školu i zbog društva sam krenula u Treću. Kad sam shvatila tada da te silne hemije ja ne mogu izdržati, otišla sam u Umjetničku školu i mama je razgovara sa direktorom i rekli su mi da čim završim prvi srednje polažem razliku predmeta i prebacujem se kod njih u drugi razred.

I onda je počeo rat. I na kraju sam školu završila u ratu po podrumima.

Živjela sam na Čengić Vili u stanu od roditelja gdje i danas živim. Počeo je rat, imali smo neke prilike da odemo iz Sarajeva, ja i moja porodica. Međutim, nismo htjeli. Odlazili smo jedno šest puta sveukupno i vraćali se. Mama je uvijek ostajala, kao da čuva stan, a ja i tata smo odlazili. Na kraju nismo nigdje otišli.

Zadnji put kad smo trebali da odemo za Beograd pošto tamo imamo rodbine neke, pošto je moj tata bio UDBAŠ (vojno lice, penzionisani), i krenuli smo došli smo do Malte i odlučili smo da ne idemo nigdje. Rekla sam: ‘Neću nigdje da idem’,, i tad sam ja presjekla to sa svojih 16 godina i rekla: ‘Ili svi, ili niko’, i onda smo se vratili, tata je jedva dočekao. Trebali smo otići za Beograd, a odatle onda za London jer je moj stric imao tada brata koji je bio ataše za kulturu u ambasadi tamo i imao je stan. Više puta sam trebala otići iz Sarajeva, ali nisam. Moja mama je govorila: ‘Nikad ne znaš za šta je šta dobro’, i sad ja ne znam zašta je dobro što sam ostala ovdje…

Svi smo mislili da će rat kratko trajati, pogotovo ja tada sa 16 godina. Mada je meni taj rat bolji od ovog mira zadnjih godina. Tad smo imali neku čudnu energiju, iako se pucalo.

Kada sam upisala Akademiju, sa Čengić Vilesam svaki dan pješke išla sam na Obalu, kroz sve snajperske raskrsnice sam prošla i vraćala se navečer kad padne mrak. Sjećam se jednom kad smo moj kolega glumac Milan Pavlović i ja zaglavili kod kasarne Maršal Tito, pucalo se cijeli taj dan, skoro cijeli dan smo bili u jednom haustoru u zgradi, na kraju smo i ja on počeli plakati, nisamo imali hrane niti cigara, nismo znali kad će stati. Opet je taj rat bio drugačiji…bio je puno bolji nego ovaj mir.

Ja sam lično nakon rata mislila da se svijet, nakon tog završetka haosa, otvara. Mislila sam da ćemo živjeti, glumiti… U ratu sam imala priliku kao vrlo mlada igrati profesionalno, igrali smo predstave koje su bile generalno sa istom scenografijom koja se samo rotirala lijevo-desno. Kad se sjetim sada, predstave su uvijek bile pune, predstave su se znale igrati pod svijećama, ispite smo radili pod granatama. Nestane struje, upalimo svijeće i nastavimo. Čudna je energija bila i čudan neki vid otpora koji su svi građani Sarajeva pokazivali.

Sjećam se da je meni sve to bilo normalno, svi smo mi izgledali potpuno normalno, i kada sam pogledala film koji je Susan Sontag snimila u tom periodu kada je izašla predstava “Čekajući Godoa,” kada sam vidjela nas koji izgledamo kao utvare i zombiji, nismo izgledali normalno, bili smo svi ispod svoje kilaže, napaćeni, ali živjeli smo život kao da se ništa ne dešava, kao da je sve uredu.

Bila sam prvi razred srednje, i kad je rat počeo, to je stalo, školu smo i dalje završavali po podrumima i skloništima, imali smo časove.

Onda 1994. godine upisujem Akademiju koju zapravo nisam ni htjela upisati. To je sasvim slučajno bilo…

Čitav život sam željela studirati tekstilni dizajn i 1994. godine kada sam imala tačno 18 godina osjetila sam potrebu da moram nešto studirati jer ću poludjeti u ratu. Otišla sam na Likovnu akademiju jer sam znala par profesora koji su mi rekli da oni jako malo rade, da se sastaju po potrebi i da to i nije najbolji izbor za mene koja želim da studiram. Tu su mi tada preporučili Arhitekturu i rekli da jedino tada ozbiljno radi Arhitektura i Akademija scenskih umjetnosti. I ja sam krenula da se spremam za prijemni na Arhitekturi.

Zaposlila sam se kao konobarica u kafeu Lori, pa poslije u Paci da bih imala za rapidografe, papire, plaćala sam neke časove… Rat traje.

Tu sam u Paci imala neke prijatelje koji su studirali akdemiju, Sanja Burić recimo, stalno su dolazili tu. Meni je gluma uvijek bila… ništa, na nivou manekenstva. Meni je to bilo bez veze, šta je glumac-marioneta, to mene nije zanimalo i bilo mi je smiješno.

Onda sam jedan dan kod Sanje Burić vidjela knjigu “Historija umjetnosti” i pitala sam ih odakle to njima, oni kažu: ‘Pa imamo predmet cijeli o ovome, mi to učimo.’ Jednom, pošto sam se počela tada počela družiti sa glumcima Draganom Marinkovićem, Senadom Bašićem, Admirom Glamočakom i tom ekipom, kasnije će mi oni biti profesori. Senad je stalno govorio da sam ja za glumu i ja sam zapravo iz opklade izašla na prijemni ispit, sedam dana prije prijemnog za Arhitekturu.

Tada su mi rekli kao ‘Pa ti ne smiješ izaći na prijemni’, a meni tada sa 18 godina reći da ne smijem bilo šta… Bukvalno smo se opkladili da smijem i ja sam za dva dana pripremila neke monologe i recitaciju i izašla na prijemni.

Prvi utisak mi je bio: ‘Sve su oko mene budale’, bilo nas je 46 ili više možda. Sjećam se djevojke Amele Kapetanović, koja će kasnije završiti u mojoj klasi, koja je šesti put tada izašla na prijemni i koja tada doživljava nervni slom. Ja sam mislila pa jeli moguće da neko izlazi šesti put, a Amela će na kraju završiti samo prvu ili drugu godinu, udat će se i otići u Australiju. Svi su meni tada bili ludi, nervozni, meni je sve to bilo budalasto tada. Ušla sam u salu na scenu, tu je bila komisija Admir Glamočak, Senad Bašić koji me tada ignorisao kao da se ne znamo, a s njim sam se opkladila, bila Gordana Magaš, stari profesori Duško Bugarin i drugi, svi oni su bili tu.

Sjećam se da su me pitali da se predstavim, šta sam spremila i više se ne sjećam ničega. Kada sam izašla napolje ja više nisam bila sigurna jesam li ja sve uradila, onda je izašao Dragan Marinković s kojim sam se tada već zabavljala i rekao mi: ‘Ti nisi normalna, nisi imala ni treme, bila si odlična’.

I krenuo je uži izbor tada, prišla mi je Nada Đurevska i rekla da sam bila odlična. I dalje mene gluma ne zanima, ali kad je došao uži izbor, bila sam gotova jer me on kupio za sva vremena. Tražili su da glumimo televizor, vježbe pokreta, sve je bilo iznenađenje, improvizacija, intervju, nevjerovatno iskustvo i sve na prepad.

Sjećam se tog pokreta kad su mi dali tri riječi: drvo, kavez i žica kroz pokret. Meni je to sve bilo tako zabavno. Sedam dana je trajao taj prijemni i ja sam na kraju izašla na završni prijemni i primljena sam.

Mama i tata uopšte nisu znali da sam ja izašla na prijemni na glumu jer sam se pripremala za Arhitekuru. Došla sam kući i rekla da sam upisala glumu, a ona je rekla ‘Pa to je možda za tebe super, ti si kratkog daha u svemu’, a tata se počeo smijati i rekao: ‘Jao glumica, razočarala si me’.

I tako je krenuo.

Bila sam užasan štreber sve vrijeme studiranja, sve sam živo čitala, gdje god sam vidjela neku knjigu. Samo su mi se smjenjivala godišnja doba u te četiri godine, bilo je zanimljivo.

Kad vratim film… u principu ja jesam imala negdje nešto za glumu, ali imala sam psihološku stranu koja je čini mi se najvažnija. Uvijek sam jako puno analizirala ljude, situacije. Te neke stvari i imaju neke veze sa glumom. Nisam se pokajala na kraju, gluma mi je pomogla da stalno napredujem, sebe analiziram, da budem bolja osoba stalno. Da bi bio dobar glumac, moraš da evoluiraš ti kao glumac, to je sigurno.”

Izvor: “ŽIVOT U OPKOLJENOM SARAJEVU – OD ROĐENJA DO GROBA”

Izvor: 
BNN.ba