Mahmutćehajić: Parcijalna pripadanja mogu se razvijati jedino u pluralnosti bosanskog identiteta

Dr. Ivo Banac i dr. Rusmir Mahmutćehajić za BNN.BA: ŠTA JE ZAPRAVO BOSNA? (III dio)

Mahmutćehajić: Parcijalna pripadanja mogu se razvijati jedino u pluralnosti bosanskog identiteta

13.10.2017 - 16:02
Intervjui

BNN.BA u trećem, ujedno i posljendjem nastavku ekskluzivno donosi intervju koji je poznati hrvatski historičar, dr. Ivo Banac napravio sa dr. Rusmirom Mahmutćehajićem.

Početkom aprila ove godine, susret dva vrhunska intelektualca, profesora Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića, rezultirao je intervjuom koji je Banac napravio sa Mahmutćehajićem povodom izdanja Mahmutćehajićeve knjige „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“. Ova knjiga, koja dovodi u pitanje zloupotrebu  Andrićevog književnog djela u osporavanju Bosne, izazvala je niz polemika u postjugoslavenskom prostoru, zbog čega tokom razgovora nije izostao ni autorov sud o ovoj knjizi i polemici koju je izazvala.

Ivo Banac: Je li rješenje te agonije u afirmiranju drukčijeg koncepta odnosa države, naroda i pojedinca? Gdje vidite teorijsku osnovu tog?

Rusmir Mahmutćehajić: Pokušat ću reartikulirati što sam rekao i, ako budem znao, dati potpuniji odgovor na to i prethodno pitanje. Bosni i njenim ljudima potreban je koncept osnovan na državi, građaninu i narodu koji se ne temelji ni na nacionalnom niti na etničkom identitetu, pa čak ni na hibridnom ili višestrukom identitetu. Potrebna je post-postkršćanska transcendencija nacije i nacionalnog, jer su upravo to teološki koncepti koji u sebi sadrže kršćansku imaginaciju krvi i mesa, pričesti posredstvom osobnog poistovjećenja s uzvišenim tijelom kao mehanizmom prijenosa do kraja vremena, do punine koegzistencije koja je cilj sadašnje egzistencije, nastojanja i žrtvovanja.

Ivo Banac: A šta s ovom realnošću teritorijaliziranja bosanskog srpstva u zaseban entitet te opetovanim zahtjevima za teritorijaliziranjem hrvatskog identiteta?

Rusmir Mahmutćehajić: Kako se god kome činilo, uvjeren sam da su sadašnje stanje i njegovi mogući razvoji u budućnosti, sa snaženjem postojećih i uspostavljanjem novih teritorijalizacija etničkih pripadanja, procesi protiv interesa ljudi na koje se njihovi zagovornici pozivaju. Zagovornici prava etničkih nacija, uz arhaična i stereotipna tumačenja, zatočenici su ideologijskih konstrukcija koje su uzrok i poticaj nasiljima. I nije najvažnije pitanje njihova zatočenost u simulakrumska tumačenja nacije kao politički osviještenog naroda. Od tog su znatno opakiji njihovi utjecaji na zatočenje u emocionalizme tih etničkih, religijskih i političkih zajednica u koje se zaklinju. A takva zatočenja, uz nametanje i snaženje strahova jednih od drugih, korištena su za stjecanje i čuvanje političke moći. Niko neće toliko osakatiti srpstvo, hrvatstvo i bošnjaštvo u ovoj zemlji koliko oni koji im oduzimaju dijahronijske i sinhronijske multilateralnosti. Svako od tih parcijalnih pripadanja može se razvijati jedino u pluralnosti bosanskog identiteta u državi koja jamči prava pojedinaca i kolektiva, i to u skladu s najboljim iskustvima svijeta i u njemu. Sadašnje stanje, nametnuto ratom i zločinima, nikome u Bosni ne jamči poželjnu budućnost.

Ivo Banac: Na nedavno zakazanoj tribini u Beogradu trebalo je biti riječi o Andrićevu “poimanju islama”. Ima li u njegovu djelu išta što bi ukazivalo da je imao neki prepoznatljiv pogled na pojavu islama?

Rusmir Mahmutćehajić: Kad god ga je Ivo Andrić spominjao, riječ je o opredmećenom, a to znači ideologijskom shvatanju tog pojma. I više od tog. Takvo shvatanje, posve krivo, bilo je u skladu s modernim evropskim odnosima prema religiji, a prvenstveno prema onim njenim oblicima određivanim kao orijentalni, neevropski. U svom pripovjedačkom djelu taj pisac tako je učvršćivao one oblike odnosa prema muslimanima u kojima su oni politički neprijatelji, zapravo Turci. A kad su bez političke moći, oni su kao muslimani bez teološke suštine. Nije teško pokazati da je u svojim pričanjima, a naročito u disertaciji, Ivo Andrić muslimane i njihovo sveto naslijeđe smatrao neuskladivim sa svojim slikama svijeta. Takva gledanja podržavana su i preovlađujućim procesima detranscendentaliziranja svetih tradicija u modernome dobu. Svete tradicije su pod tlakom modernih teleologija gubile počelnu zasnovanost, pa se pokazivale kao ideologije u odorama religijskih naslijeđa. Takva shvatanja Ivo Andrić je protegnuo u predmoderno doba. Zato su njegove slike tradicijskog društva, zapravo, izobličenja u ideologijama modernog doba. U tom pripovjedačkom djelu nema nijedne rečenice o potvrđivanju sakralne teleologije vrlinom, što znači poniznošću, darežljivošću i svetom umjetnošću. Za pripovjedača Ivu Andrića ne postoji muslimanska sveta umjetnost, iako je tako očita njena bosanska raskošnost. Prema tome, svakome ko bi u fikcijama tog pisca tražio i elementarno znanje o muslimanskome intelektualnom naslijeđu – valja poručiti da ga tamo nema.

Ivo Banac: Sudjelovali ste u vremenu duljem od jednog desetljeća u filozofskim i teološkim raspravama organiziranim u jeruzalemskom Institutu Shalom Hartman o pitanjima pluralnosti svijeta, a naročito o pluralnosti religijskih tradicija. Suradnik ste jordanskog Kraljevskog instituta za islamsku misao Aal al-Bayt koji vodi princ Ghazi bin Muhammad. Među ciljevima tog instituta spominju se uloge ljudi Poslanikove porodice i njihova poslanja u promicanju srednjeg puta, umjerenosti i tolerancije. U prošloj godini održali ste predavanja u Lyonu, Oxfordu, Zagrebu i Tübingenu o suvremenim pitanjima odnosa znanosti i religije, o filozofiji religije i o teoriji razumijevanja svetih tekstova. Što su Vaši zaključci i prijedlozi o sadašnjem razumijevanju odnosa među pripadnicima različitih religija? Kakvi su izgledi tih eminentno intelektualnih pothvata u navali zloporabe i defamacije islama koja poprima zabrinjavajuće razmjere? Što mogu učiniti dobronamjerni ljudi – muslimani i nemuslimani – da bi umjerenost, tolerancija i suživot prevladali? Što mogu učiniti vjerske zajednice?

Rusmir Mahmutćehajić: U Institutu Shalom Hartman u Jerusalemu, početkom svake godine, pedesetak filozofa i teologa iz cijelog svijeta okupljalo se oko najvažnijih pitanja savremenog svijeta i religijskih naslijeđa. U dobu prevlasti propozicijskih sistema moderne znanosti, s kojima su u vezi i razvoj i nametanja ideologijskih slika svijeta, religijske intelektualnosti su potisnute na marginu života, a nerijetko i odbačene kao bezvrijedne. To se jest dogodilo u prostorima javnog života, ali ne i u pojedincu. Potreba za krajnjim odgovorima o životu i smrti nije ograničljiva nijednim propozicijskim sistemom. Tradicijski slijed odozgor prema dolje, od metafizičkih obzorja kroz njima odgovarajuće kozmologiju, antropologiju i psihologiju, u modernim slikama svijeta izvrnut je u slijed odozdol prema gore, od mrtve tvari prema čovjekovoj svijesti kao najvišoj mogućnosti u svem postojanju. Tako izvrnuta slika svijeta najavljivana je kao izbavljenje iz starih predrasuda. A pokazala se, zapravo, nemoćnom. I ne samo nemoćnom. U odbacivanju više zbilje porečena je nepovredivost čovjeka u otvorenosti za transcendiranje svakog stanja i svake predstave u njemu. Tako je najznačajniji dio svjetskog intelektualnog naslijeđa potonuo u zaborav, ponižen ili odbačen. A nova obećanja pokazala su se u razmatranjima nekih od savremenih filozofa, zapravo, posljednjom velikom predrasudom. Pred ljudima koji su se svake godine okupljali u Jerusalemu bilo je pitanje: Ima li mogućnosti ponovnog otkrivanja tradicijske intelektualnosti te njenog uključenja u znanje neodvojivo od bivanja i bivanja neodvojivog od znanja? U tim raspravama sudjelovali su filozofi i teolozi iz cijelog svijeta, s iskustvima u različitim intelektualnim naslijeđima. Pred jevrejskim i kršćanskim filozofima i teolozima raspravljana su najvažnija intelektualna pitanja muslimanskog naslijeđa. Takav odnos primjenjivan je i u raspravljanju jevrejskih i kršćanskih pitanja. To su često bila gorljiva intelektualna raspravljanja. Mnogi od sudionika prvi put su mogli čuti tumačenja o kojima su mislili da znaju dovoljno, jer su znali vrlo malo. Ne znam za slična raspravljanja na nekom drugom mjestu. Zaključci su brojni. Da ukažem da dva. Prvo, svetim spisima s prožimajućim utjecajima na oblikovanje čovječanstva ne može biti oduzeta narav objave i spuštenosti. Ako se to dogodi, kako se zbilo u uzdizanju ljudske razumnosti na razinu boga, nastaju karikature svega postojećeg. I drugo, nema i ne može biti znanja koje isključuje jastvo saznavatelja. Dolazeći u Jerusalem i vraćajući se iz njeg, te misleći o tim otkrivanjima novih vidika tradicijskih intelektualnosti, postajao sam sve uvjereniji da je savremenom svijetu potrebno upravo to – to otvoreno i nepoštedno raspravljanje o razlikama i okrućenim predrasudama, o pseudoreligiji nuđenoj umjesto religije, o pseudoznanosti umjesto znanosti, o licemjerstvu umjesto graditeljskih prijateljstava i tako dalje. Čini mi se da bi samo tako bilo moguće obnoviti svijest o vjeri, znanju i ljubavi kao unutarnjim svojstvima pojedinca, što jesu njihova značenja u tradicijskoj intelektualnosti, i tako ih osloboditi opredmećenosti i neovisnosti o jastvu pojedinca zatvorenom u mjerljivi svijet i vladavinu količine i broja. Ako bih mlađim kolegama savjetovao nadlaženje sadašnjih zatočenja u dogmatizirane predstave čovjeka, svijeta i Boga, rekao bih im da predano proučavaju tradicijska naslijeđa drugih te da u tim intelektualnim jezicima otkrivaju temeljnija razumijevanja sebe i svojih naslijeđa. Niko muslimanu nije potreban koliko su to Jevrej, kršćanin i drugi. Njegovo ozbiljenje je nemoguće bez priznanja pluralnosti puteva prema Bogu, a zapravo prema sebi. Ali, sve to vrijedi u oba smjera i za svako pripadanje. I pitanje o mojim sudjelovanjima u okupljanjima i raspravljanjima filozofa i teologa u Kraljevskom institutu Aal al-Bayt zahtijeva obuhvatniji odgovor. Tokom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća sveta tradicija, u punom značenju tog pojma, ideologijski je svođena na one sadržaje koji su shvatani kao politički. Postupno su iščezavali njeni najvažniji slojevi. Naprimjer, u bosanskoj muslimanskoj kulturi, potisnutoj i u velikoj mjeri uništenoj, snažna je povezanost s porodicom vjesnika Hvala – koju čine njegove supruge, djeca i potomci, te brojni kućni prijatelji. Uz to, u toj se tradiciji nalaze snažne povezanosti s djevom Merjemom, majkom vjesnika Isaa, i tako dalje. Tako je ta tradicija čuvala i davala toplinu neposredne veze ljudi jedne kuće, one jezgre iz koje je šireno sjeme uzajamnosti i odgovornosti. U ideologijskim pothvatima modernog doba taj sadržaj je smetnja, jer onemogućuje vlast nad svime ljudskim. U tome je vjerovatno razlog za sadašnju bešćutnost u društvu, za oholosti i nasilja. Tako je pojedinačno ja, pozornica ili srijeda sveg stvaranja, isključeno iz vladajuće obuzetosti “uređenjem” svijeta, dosezanjem “kraja historijeˮ. Tradicijska intelektualnost, u kojoj je znanost duše neodvojiva od znanosti kozmosa, zaboravljena je gotovo posve. U tome što se danas zove vjerskim zajednicama malo ili nimalo je takve intelektualnosti. Ako se želi govoriti o promjeni postojećeg stanja, onda njega nema i ne može biti bez obnove svijesti o presudnom značaju i nepovredivosti pojedinca. Nikakvo znanje ne može biti veće i važnije od jastva saznavatelja. A upravo taj položaj je danas uglavnom u pomrčini i zaboravu. U propozicijskom sistemu moderne znanosti isključena je svaka potreba za onim što je izvan granica usporedivosti i mjerljivosti. Znanstvenik se prema tome može odnositi kako god hoće. Ali, ništa od tog ne može unositi u jezik znanosti, u promatranja, opisivanja i mjerenja. Što god se u tim promatranjima, opisivanjima i mjerenjima pokazuje neprovjerljivim, mora biti odbačeno, te taj postupak ponavljan uz nove pretpostavke. Sva postignuća provjere i unapređenja uvijek su u granicama koje taj sistem čine održivim u sebi i neovisnim o svemu izvan sebe. Time se i pojedinac zatvara u granice tako pretpostavljene i omeđene zbilje. Potreba za nadlaženjem granica, za traženjem krajnjih odgovora o životu i smrti, nije uskladiva s apsolutiziranjem propozicijske ograničenosti. Iz nedokazivosti transcendentnog u propozicijskom sistemu kontingencijskog svijeta zaključuje se da njega i nema. Takav zaključak je jednako neobranjiv kao i njegova suprotnost. A upravo u tome je smisao čovjekove mogućnosti da ni u jednom od svojih stanja nije i ne može biti dovršen. Dekonstruiranje dogmatiziranih predstava o modernoj znanosti može biti, uvjeren sam, nov i ljekovit intelektualni izazov. Kad se govori o “vjerskim zajednicama”, dužan sam napomenuti da su tim konceptom obuhvaćene vrlo različite pojave. Koristeći jedno ime za njih, mnogi doprinose zbrci. U slučaju muslimana ne postoji najviše učiteljstvo, pa ni mogućnost bilo koje organizirane zajednice vjerujućih ljudi da zakonito presuđuje o stavovima pojedinaca. Nažalost, danas se mnoge muslimanske organizacije i pojedinci, preslikavajući neosviještena znanja o crkvama, centralnim komitetima i političkim ustrojstvima, a ponekad i o tajnim i javnim policijskim strukturama i djelovanjima, uzdižu na razinu presuditelja i neupitnih tumača intelektualnog naslijeđa. U tome su prepoznatljivi, smatram, uzroci fundamentalističkih ideologija i njihovih nasilnih nametanja. Zajednice koje mogu doprinijeti nadlaženju postojećeg stanja u svijetu jesu slobodne intelektualne skupine, s odgovornošću prema svim oblicima dogmatskih tumačenja čovjeka, svijeta i Boga. Prema tome, riječ je, prije svega, o odgovornom i slobodnom pojedincu i njegovoj nepotkupljivosti u intelektualnim raspravljanjima.

Ivo Banac: Kako ocjenjujete neootomanističke pretenzije prema Balkanu i arapskom Istoku koje se iz Turske osjećaju već neko vrijeme?

Rusmir Mahmutćehajić: Za razumijevanje sadašnjih prilika Bosne, bosanstva i bošnjaštva nužno je osvrnuti se na političke procese tokom devetnaestoga stoljeća. U toku srpskih ustanaka od početka tog stoljeća, usmjerenih protiv onih oblika osmanske okupacione vlasti koji su djelovali u otuđenju od Porte, pogađajući prvenstveno slavensko muslimanstvo, događa se uobličenje srpskog feudalnog podaništva u političkog subjekta. I to u odnosu prema Osmanskome dvoru, na drugoj strani. Iz tog odnosa nastaju prvi oblici autonomije te, naposljetku, i samostalna srpska država. Za Portu su Srbi politički neprijatelji, što znači oni s kojima se može postići politički dogovor. Usporedo s tim, zahtjevi bosanske aristokracije adresirani Porti sa zahtjevom za političkom autonomijom smatrani su teološkim otpadništvom, pa su protiv Bosanskih Muslimana pokretani najokrutniji pohodi s nemilosrdnim uništavanjem svega sposobnog da sudjeluje u političkom osvješćenju bosanstva. Bosanskome muslimanstvu je nametan jaram neodvojivosti od njegovog političkog turčijata, s nužnom posljedicom u teološkom podaništvu Porti. Ta tvrdnja može zbunjivati ljude, jer je anesteziranje bosanskog naroda provođeno složenim vidljivim i nevidljivim djelovanjima u politici, kulturi i ekonomiji tokom posljednja dva stoljeća. Zato bi o njoj valjalo još govoriti, naročito s obzirom na činjenicu da se danas Bošnjacima nude, navodno u dobroj namjeri, mnogi oblici skrbi Republike Turske, kao što su otvaranje turskih koledža i turskih univerziteta u Bosni i tome slično. A to je, zapravo, samo novo turčenje kao oživljavanje onog što je Bošnjacima, kako se u općoj pometenosti osjeća, ranije bilo zapriječeno. U tome bi se opet valjalo vratiti pitanjima uspostavljanja i razvoja nacijskih teleologija. A kada je riječ o bosanstvu, njegovo razumijevanje s ciljem dekonstruiranja temeljnih predrasuda neposredno je povezano sa srpskom nacijskom teleologijom i pojavama koje su joj komplementarne. Srpska nacija, što znači osvješćenje naroda u njegovoj političkoj teleologiji, nastaje uglavnom tokom devetnaestoga stoljeća. Kako je to slučaj sa svim drugim pojavama političkog osvješćenja naroda, taj se proces događa u odnosu s teološkim i političkim neprijateljima. Nacijsko se osvješćivanje uvijek ozbiljuje u odnosu s imaginacijama o neprijateljima. Pravoslavni narod na području Srbije je politički potčinjen osmanskom sultanu, političkom suverenu. Neposredno iskustvo potčinjenosti pravoslavnog naroda jest u odnosu s muslimanima, teološki drugim, Turcima, političkim narodom preko kojeg sultan ozbiljuje opću suverenost. Promotri li se stanje geopolitičkog prostora kome u devetnaestome stoljeću pripadaju Bosna i njeni istočni susjedi, jasno je da pravoslavni narod, htio to ili ne, živi pod prisilnom obveznošću vladajućem političkom poretku, osmanskome sultanatu. Ali, taj narod nije i teološki potčinjen sultanu. Kad se hoće osloboditi političkog nasilja, njegov zahtjev se odnosi prvenstveno na otklanjanje izravno trpljene političke vlasti kojoj teološki nije potčinjen. Zato je ustanak protiv Turaka pobuna protiv njihove političke vlasti, iskušavane neposredno u dodiru uglavnom s muslimanima istog porijekla i jezika, muslimanima koji su i politički i teološki potčinjeni i obvezni sultanu. Srpski ustanici priznaju politički suverenitet sultana, ali njihova nevolja su upravo ti muslimani, teološki drugi, koji nepravdu i nasilje maskiraju svojim političkim turčijatom. Tako se uspostavlja uzajamnost – mi, sultanovi podanici, na jednoj, i on, suveren kojeg priznajemo i štujemo, na drugoj strani; sve što smo dužni suverenu, poreze i odanost, vršit ćemo vjerno i tačno; očekujemo da on, kao priznati i štovani suveren, otkloni svako posredovanje nasilnika koji se na njeg pozivaju kao njemu i politički i teološki potčinjeni. Tako se uspostavlja jasno razlučenje hrišćanskog političkog naroda, na jednoj, i muslimanskog naroda istog porijekla i jezika, na drugoj strani. Taj muslimanski narod druge strane predstavljan je kao dvostruko iznevjerenje i izdaja: nije i ne može biti u “našoj” hrišćanskoj teleologiji i nije i ne može biti predstavnik “pravednog” sultana kojeg potčinjeni hrišćani priznaju. Ali, muslimanskome narodu ne priznaje se ono što se priznaje sultanu kao političkom suverenu. U takvoj političkoj uzajamnosti hrišćanskog naroda, na jednoj, i sultana, političkog suverena, na drugoj strani, uspostavljena je dinamika političkog ujedinjavanja hrišćanskog naroda u njegovo političko srpstvo i oslobađanja od tuđe političke vlasti. Čim je sveden na političkog suverena, osmanski sultan postaje temelj političkog oslobođenja pobunjenog naroda i konačnog dogovora o miru i međusobnom priznanju. Na putu takvog narodnog ujedinjenja i oslobođenja problem postaju muslimani istog jezika. Budući da su oni, tj. muslimani, teološki podložni sultanu, politička prava hrišćanskog naroda, potvrđena uzajamnim priznanjem sa sultanom, čine taj dio muslimanskog naroda suvišnim te opravdano izloženim progonu u pothvatu “čišćenja” priznatog hrišćanskog političkog tijela. Kada taj muslimanski narod, u nastojanju da postigne to isto što i hrišćani, predstavi svoje političke zahtjeve sultanu kao svom političkom i teološkom suverenu, nastaje posve drukčija shema razumijevanja odnosa jednih i drugih. Teološka potčinjenost sultanu, iz koje proistječe prednost muslimana u političkom poretku u odnosu na hrišćane, znači i neopozivu i počelnu obveznost na poslušnost njemu. Zato oni ne mogu biti samo politički pobunjenici. Njihovo političko suprotstavljanje sultanu tumačeno je kao njihovo otpadanje i od političkog i od teološkog poretka, te posljedično zapadanje u neoprostivo nevjerstvo. Tako u tom političkom poretku gube temeljno pravo, pravo na nepovredivost života i imetka. Kad su pobunjenici protiv sultana, teološki je opravdivo njihovo ubijanje bez suda. Upravo se to događalo bosanskome muslimanskom narodu kada su najistaknutiji predstavnici njegove aristokracije u devetnaestome stoljeću sultanu iznosili svoje političke zahtjeve, gotovo posve jednake onim srpskih pobunjenika. Prema tome, razumijevanje uzajamnosti Bosne, bosanstva i bošnjaštva uvjetovano je, valja naglašavati, osvješćivanjem upravo iznijetog odnosa priznavanja i poricanja osmanskog političkog i teološkog suvereniteta. Kada je odnos Grka, Bugara, Albanaca, Srba i drugih s Portom kao nositeljem suvereniteta sveden na politički, pri čemu su ti narodi isticali i razvijali svijest da sultan nije njihov teološki suveren, otvoren je proces političkog osvješćivanja tih naroda i usmjeravanja prema oslobođenju i ujedinjavanju u zasebne države, što jesu najvažniji sadržaji teleologija politički suverenih nacija. U slučajevima muslimanskih dijelova tih naroda, njima ni Porta ni elite razvijajućih političkih nacija nisu dopuštali odvajanje i oslobađanje od teološke potčinjenosti sultanu, a posljedično, ni od političke. Tako i političko snaženje balkanskih naroda i teokratska narav osmanskog prijestolja djeluju na zaprečavanju oslobođenja i političkog osvješćenja muslimanstava tih naroda. Politički Srbi ističu prava na teritorije na kojima žive ili su živjeli pravoslavni hrišćani. U takvim viđenjima Bosna je srpska zemlja. Bosanski muslimanski svijet je nepoželjna i prolazna pojava na toj zemlji. Nije osvjestljiv sobom i u sebi. Postojanje tog svijeta uvjetovano je političkom i teološkom suverenošću Porte, odnosno modernim preoblikovanjem tog u suverenost Republike Turske. Zato su muslimani Bosne politički ovisni o nositelju suvereniteta nad tom zemljom, a teološki o religijskom surogatu te vlasti ili o turskoj državi. Kao muslimani i/ili Bošnjaci otklonjivi su iz Bosne u procesima srpskog ili hrvatskog nacionaliziranja u iseljavanjima i/ili ubijanjima. A kada u bosanstvu potraže osvješćenje svoje političke i teološke suverenosti u odnosu s Bosnom i svime njenim (narodom, jezikom, kulturom i politikom), kada svoje bošnjaštvo odrede kao nacijsku teleologiju u Bosni, među nositeljima nacijskih suvereniteta skrućuje se bauk bosanstva, svuda prisutan i prijeteći, ali neuhvatljiv, te vazda odvratan i užasavajući, ali ipak neuništiv. Taj bauk bosanstva prijeti viđenjem svega što je u nacijskim teleologijama skrivano i poricano. Prijeti i političkim osvješćenjem Bošnjaka u otkrivanju nemogućnosti njihove nacijske teleologije bez cjeline Bosne i njene države. To znači da prijeti promicanjem i političkog i teološkog prijateljstva sa svima u bosanskoj državi kao interesom svih koje obuhvata i štiti, a tako i nemogućnošću dijeljenja bosanske teritorije, kulture i historije na njene etničke surogate. U skladu s time, bosanstvo je ukupnost odnosa bosanskog muslimanskog svijeta, u njegovoj neodvojivosti od svega što ta zemlja obuhvata u svojoj raznolikosti, u usmjerenju prema političkom osvješćenju u državnom poretku. Tako su devetnaesto i dvadeseto stoljeće protekli za Bosanske Muslimane u stezi ideologijskih kliješta dvaju neprijateljstava, srpskog kao protivturskog, a zapravo protivmuslimanskog, i turskog, a zapravo protivbosanskog. Posljedica te tragedije je činjenica da danas u Bosni živi samo jedna četvrtina ukupnog broja Bošnjaka. Njihovo političko osvješćenje u bosanstvu, što je uvjet njihovog preživljenja, ima posljedice puno šire od onih koji se tiču samo Bosne. Takvo političko osvještenje je budno motreno iz sadašnje Turske. Teško je pitanje pred državnom politikom te zemlje: Ako bi bosanstvo dosegnulo političko osvješćenje, što znači uređenje bosanske države kao ključnog činitelja poželjne budućnosti bosanskog političkog naroda, kakve bi to posljedice imalo na Bošnjake u Turskoj? Valjalo bi, smatram, preispitati, brojne političke, kulturne i ekonomske pothvate koje predstavnici Republike Turske realiziraju danas u Bosni. A najodgovornijim ljudima u toj politici valjalo bi poručiti: Prijateljstvo prema Bosni i njenome narodu nije moguće bez prihvatanja bosanske države i njene vlasti kao jedinog i ravnopravnog partnera za oblikovanja bolje budućnosti ljudi u obje te države. U neoosmanizmu su prepoznatljive neosviještenosti i, posljedično, neznanja o tragediji bosanskog muslimanstva u njegovim zapriječenostima na putu političke, kulturne i ekonomske emancipacije. Identitetski labirint Bosne, bosanstva i bošnjaštva gotovo posve je nepoznat zagovornicima ideologije neoosmanizma.