Multikulturalnost je bila prva žrtva procesa evropeizacije Balkana

Ekskluzivno za BNN: BOŽIDAR JEZERNIK, etnolog i dobitnik svjetske nagrade za knjigu o kafi

Multikulturalnost je bila prva žrtva procesa evropeizacije Balkana

09.06.2015 - 09:34
Intervjui

Prvi pisani dokument o kafi potiče iz 1511., kada je Kajr-beg, muhtasib grada Meka, primjetio grupu ljudi koji su se sakupili da slave rođendan Poslanika * Talijanske enciklopedije kažu da je prva evropska kafana otvorena u Veneciji, Francuska enciklopedija tvrdi da se ona nalazila u Marseilleu, a Encyclopaedia Britanica da je to bilo Oxfordu * Ibrahim Pečevi je zapisao da se u Sarajevu 1591., nalazila „lijepo sređena“ kafana gdje su odlazile kadije, muderisi, ajani, hodže i drugi ugledni građani * Bombe koje su padale na Sarajevo su ubijale njegove stanovnike, ali je kod preživjelih ojačan muslimanski identitet *

Razgovarala: Medina Delalić/BNN

 

Božidar Jezernik je profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani, na kom je od 2003. do 2007. godine bio i dekan. Objavio je brojne knjige i naučne radove iz oblasti svojih istraživanja koja se odnose na historiju i etnologiju Balkanskog poluotoka, konstrukciju i percepciju pojma „Drugog“, života u „ekstremnim uslovima“... Bosna je u tim istraživanja dodirnuta kroz dvije knjige: „Kafa – čarobni napitak“ koja prošle godine dobila „Gourmand Award“ kao najbolja knjiga u svijetu, napisana na tu temu i „Zemlja u kojoj je sve naopako“, gdje Jezernik „gleda“ Balkan kroz ono što su pisci i putopisci pisali o njemu kroz nekoliko stoljeća. Knjiga „Kafa – čarobni napitak“ nažalost još uvijek nema svoje bosansko izdanje, ni prijevod.      

Kako je kafa došla u Osmansko carstvo?

U prvoj polovini 16. vijeka Osmansko carstvo rasprostiralo se na tri kontinenata, u njegovom sastavu bio je i Jemen, zemlja iz koje potiče prvi pismeni dokument o kafi. Znači historija kafe je najtješnje povezana sa historijom Osmanskog carstva. Tu su kafa i kafane stekli svoje prve obožavatelje i prve neprijatelje. Prvi pisani dokument o kafi potiče iz 1511. godine, kada je Kajr-beg, muhtasib grada Meka, primjetio grupu ljudi koji su se sakupili da slave rođendan Poslanika Muhameda. Kajr-beg do tada još nije čuo za kafu, ni koliko je bila raširena među građanima Meke. Kad se informisao o tome, došao je do pomalo čudnog zaključka da je kafa piće koje ljude omamljuje i stimuliše ih na nezakonite radnje. Slučajni susret Kajr-bega sa grupom vjernika imao je za posljedicu prvu zabranu kafe i kafana. Nije to bila posljednja zabrana, zbog kafe su se doslovno gubile i glave. Ali po ogromnom Osmanskom carstvu popularnost kafe se brzo širila.

Kada kafa i kafane „stižu“ u Sarajevo?

Istoričar Ibrahim Pečevi koji je posjetio Sarajevo 1000. godine po hidžri, koja je počela 18. oktobra 1591., je pisao da je već tada bila u Sarajevu „lijepo sređena“ kafana gdje su odlazile kadije, muderisi, ajani, hodže i drugi ugledni građani, te strani putnici. Kafana koju je opisao istoričar Pečevi, barem je pola vijeka starija od prvih kafana u Italiji, Francuskoj ili Engleskoj. Ali, jako interesantno, ako pogledate talijanske enciklopedije dobit ćete informaciju da je prva evropska kafana otvorena u Veneciji. Francuska enciklopedija neće se složiti s tim jer će kao prvu evropsku kafanu navoditi onu u Marseilleu, a Encyclopaedia Britanica negiraće obadvije tvrdeći da je prva kafana u Evropi otvorena u Oxfordu.

Koliko ste arhiva i biblioteka obišli, a koliko ste, otprilike, knjiga–putopisa pročitali kada ste pisali svoju knjigu o etnologiji Balkana „Dežela, kjer je vse narobe“ („Zemlja u kojoj je sve naopako“)?

Putopise o Balkanu počeo sam istraživati računajući da ima u najboljem slučaju nekoliko stotina putopisa na tu temu. Poslije nekoliko godinja traganja za putopisima po „najlošije poznatom dijelu zemaljske kugle“, kako se običavalo govoriti o Balkanu, ispostavilo se da se u stvari radi o prostoru o kome je mnogo pisano. Naime, samo u British Library sam otkrio mnogo hiljada knjiga koje imajo u naslovu jednu od  odrednica: Near East, Turkey, Constantinople. Koliko ima svih knjiga u svim evropskim jezicima, nemam pojma, ali ih sigurno ima više od 100.000 hiljada. Evo, pa sad izračunajte, koliko bi vremena trebalo da se pročita sve što je poznato o „najnepoznatijom“ dijelu Zemlje. Za sebe mislim da sam pogledao više od 5.000 knjiga u raznoraznim bibliotekama, prije svega van Balkana. No ta brojka je s jedne strane velika, a s druge ...

I sa druge strane je velika... Kakve konotacije je pojam Balkan imao u percepciji zapadnih autora? 

Loše, i još lošije. Uljudnim i ljubaznim ljudima sama se riječ Balkan činila suviše gruba da bi je izgovarali u prisustvu pacifista.

Kako je izgledao Balkan pod turskom vlašću?

Bio je to prostor multikulturnosti i vjerske tolerancije. Možemo reći da su u Osmanskom carstvu ljudi različitih vjera i naroda živjeli izmješani i pomiješani između sebe. Nije to bilo kakao danas zamišljamo, kada govorimo o multikulturnosti i toleranciji, ali pripadnici različitih naroda i vjera živjeli su miruljubivo jedni pored drugih. Proces evropeizacije Balkana koji je krenuo u 19. vijeku i stavio naglasak na nacionalnu državu donio je tu jednu veliku promjenu, ali promjenu sa mnogo nepovoljnih posljedica.

Šta su zapadni autori navodili kao glavne razloge zaostalosti Balkana?

U očima Evropljana 19. vijeka glavni razlog zaostalosti Balkana bila je religija. U njihovim očima, islam nije bio kulturna ideja, zato su mislili da treba da ustupi mjesto hrišćanstvu. Rješenje su vidjeli u progonu islamske velesile iz Evrope, što je trebalo otvoriti vrata za formiranje nacionalnih država na Balkanu i njihovu evropeizaciju.

Kako su izgledali balkanski gradovi nakon odlaska Osmanlija i sa otpočinjanjem evropeizacije Balkana?

Ukratko, mobilizacija novooslobođenog stanovništva bila je enormna. Mnogo se radilo, pa i uradilo, prije svega na evropeizaciji spoljašnjeg izgleda balkanskih gradova. Da bi se to moglo realizirati, naravno, trebalo je najprije uništiti sve spomenike islamske prošlosti. Rušene su džamije, uništeni parkovi, pa čak i mostovi. A konačni rezultat toga je interpretiran u smislu kako „Turci“ nisu ništa radili, kako su oni znali samo da ruše.

Do 1867. godine, Beograd je bio turski grad, kako je on izgledao prije, a kako nakon te godine i možete li nešto reći o različitim imenima koje je ovaj grad imao kroz historiju?

Ta 1867. godina označava početak izgradnje novog, evropskog grada. U 17. vijeku je Evlija Čelebija u tom gradu nabrojao 101 džamiju, znači „jako mnogo“ džamija. Takvu, orjentalnu spoljašnost grad je sačuvao sve do odlazka osmanskih trupa. Tada je taj dio prošlosti izbrisan, tako reći, u cjelini. Kako sam dokumentirao u svojoj knjizi „Zemlja u kojoj je sve naopako“, čak i oni koji su se bavili istraživanjem istorije grada sa mnoštvom imena nisu znali za njegovo ime iz vremena Osmanskog carstva: Dar ul-Islam.

Da, u Vašoj knjizi sam pročitala kako se jedna srbijanska autorica dugo mučila da u beogradskim arhivama pronađe ime grada iz osmanskog perioda. Pretpostavljam da su i arhive bile „očišćene“. Kako se gledalo na Sarajevo kroz ove različite vremenske periode?

Sarajevo nije oslobođeno ili „oslobođeno“, kako već za koga, od strane domaćeg hrišćanskog naroda, već ga je okupirala Avstro-Ugarska. Znači, u Bosni je proces evropeizacije počeo 1878. godine, a vodila ga je Habsburška monarhija koja je na Kraljevinu Srbiju gledala kao svog najvećeg neprijatelja na Balkanu. Da bi mobilisala lokalno stanovništvo za svoje ciljeve morala je voditi računa da ne udalji od sebe suviše brojne stanovnike koji su bili muslimanske vjere. U tom kontekstu, rušenje džamija nije dolazilo u obzir, ali je grad dobio sve prominentnije crkve, njegovu orjentalnu spoljašnjost zamjenila je multikulturna spoljašnjost.

Napisali ste: „Čim su Turci otišli, evropeizacija je dobila zamah i balkanski duh je protjeran, a historiju je nadomjestila mitologija. Multikulturnost je postala prva žrtva tog procesa“. Budući da nas od početka 1992., pa sve do danas ponovo i uporno „evropeiziraju“ a nama u BiH je sve gore i gore, šta mislite kada će stati?

Evropeizacija kao svaka medalja ima dvije strane. Sa jedne strane dobro je da se zemlje trude da se približe jedne drugima, to može mnogima da olakša život. Ali, kako se u evropeizaciji jedna strana približava drugim stranama onakvim kakve su one danas, za stranu koja se približava ono što je Evropino danas, zapravo je njeno sutra.

Možete li to objasniti...

Drugim rječima, Evropino danas, koje će sutra biti danas za Bosnu, biti će tada Evropino juče. Znači, osnovna karakteristika procesa evropeizacije je paradoks: proces jednostranog približavanja Bosne Evropi vodi do njezinog sve većeg udaljavanja od Evrope. Koliko je to Sizifov posao, vidi se iz činjenice da sve veća udaljenost od Evrope traži sve više rada na evropeizaciji.

U BiH je primjetan i jedan drugi proces: obnove objekata osmanske arhitekture i slično što neki autori nazivaju orjentalizacijom. Šta mislite u šta će se prevoriti ovaj „sudar“ evropeizacije i orjentalizacije?

Taj proces orijentalizacije razumijem kao prirodnu posljedicu oštrog napada na njegovu multikulturalnost u posljednjem ratu. Osveta nad „Turcima“ na način generala Ratka Mladića mogla je samo da ojača savjest napadnutih o njihovom identitetu i o njihovoj različitosti od tog rušilačkog „osvetnika“. Bombe koje su padale na Sarajevo sa okolnih brda su ubijale i ranjavale njegove stanovnike, ali kod onih koji su preživjeli, ojačan je njihov muslimanski identitet. To se potvrđivalo najočiglednije gradnjom džamija. No, u momentu kad broj novih džamija postaje veći, pa čak i mnogo veći, nego što je bio na početku 1990-ih godina, u tom procesu primjećujem  i jednu drugu dimenziju, naime da se sada gradu daje sve više monokulturnu spoljašnost. Sa mog gledišta, znači, evropeizacija i orijentalizacija Bosne i njezinog glavnog grada su kao lice i naličje procesa koji od Bosne nastoji napraviti monokulturni predio u kom bi pomalo nestajalo mjesta za ono što ju je krasilo vijekovima: toleranciju prema različitostima.

Izvor: 
Redakcija / BNN