Nema političkog odgovora kojim bi Bošnjaci mogli ugoditi srpskim i hrvatskim nacionalistima

Za one koji čitaju: skskluzivno za BNN, feljton akademika Rusmira Mahmutćehajića

Nema političkog odgovora kojim bi Bošnjaci mogli ugoditi srpskim i hrvatskim nacionalistima

27.11.2015 - 08:52
Kolumne

Instrumentaliziranje hrvatskog pitanja u Bosni je sastavni dio velikosrpske ideologije* Cijelo muslimanstvo je prema gotovo svim evropskim etnonacionalnim i etnoreligijskim ideologijama, strano tijelo umetnuto u primordijalni “kršćanski projekt Evrope”* Potpuna opkoljenost Bošnjaka/Muslimana podstiče u njima maštarije o dalekim prijateljima – Turcima i Arapima, Perzijancima i drugim o kojima znaju vrlo malo, ali koji nadomještaju potrebu oslanjanja na nekog sličnog * 

Rusmir Mahmutćehajić

Piše: akademik Rusmir Mahmutćehajić

U državnoj politici Srbije jasno je podržavanje izdvajanja dijela Bosne, koji je u ratu protiv te zemlje nazvan Republikom Srpskom, te potom u Dejtonskom ugovoru i prihvaćen kao činitelj ustavnog poretka. Tim podržavanjem Republika Srbija snaži svoju ulogu matične zemlje oko koje će biti izgrađena pretpostavljena država za sve Srbe. 

Velika ili veća Srbija u odnosu na sadašnju Republiku Srbiju može nastati jedino njenim širenjem na teritorije susjednih država – Bugarske, Makedonije, Kosova, Crne Gore, Bosne ili Hrvatske. Budući da bivši predsjednik Srbije Boris Tadić spominje veliku ili veću Albaniju, njeno nastajanje moguće je jedino na štetu njoj susjednih država – Grčke, Makedonije, Kosova i Crne Gore. Republika Srbija ne priznaje državu Republika Kosovo. Ona tu državu smatra svojom državnom teritorijom. Zahtjev predsjednika Tadića da im se “dopusti da pronađu izvodljiva rešenja za probleme”, spomenut uz isticanje pitanja velike Albanije i velike Srbije, uključuje i značenja pred kojima nije dobro ostati ravnodušan.

Uz zahtjev predsjednika Tadića valjalo bi i njega i sve kojima se on obraća upitati: S kime i kako bi bilo moguće razgovarati o velikoj Albaniji i velikoj Srbiji? I potom: Zašto su ta dva pitanja povezana? O velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj razgovarali su predsjednici Slobodan Milošević i Franjo Tuđman 1991. godine u Karađorđevu, pa se dogovorili da najgorim mogućim sredstvima – ubijanjima i progonima, te strašenjima i razaranjima – realiziraju svoje historijske snove o velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj. Odrazi tog su i danas u zapriječenosti bosanske države, mnoštvu još neiskopanih leševa, te dogovorima i saradnjama Dragana Čovića i Milorada Dodika u konstruiranju bosanske države u skladu s naslijeđem Miloševića i Karadžića, na jednoj, te Tuđmana i Bobana, na drugoj strani.

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Igor Radojčić kaže: “Po mnogo čemu BiH više liči na Bliski istok nago na Evropu.” Radojčić za političku krizu koja, prema njemu, traje od 1991. godine kaže: “Svi koji računaju na neka strateška pomeranja koja bi dovela do nekih promena u BiH nisu u pravu. Bez snažne međunarodne intervencije, ništa se neće promeniti. Domaći politički faktori, zbog suprotstavljenih političkih stavova, ne mogu postići suglasnost. A međunarodna zajednica danas grčevito brani Dejtonski sporazum, jer ne vidi nikakvo drugo rešenje.”

U konstruiranju tvrdnje o nemogućnosti Bosne kao normalnog pluralnog društva Igor Radojčić nudi imaginaciju o sličnosti sadašnjih prilika u Bosni s onim na Bliskome Istoku. Ništa u toj tvrdnji nije jasno, jer je različitih pojava na Bliskome Istoku toliko mnogo da bi u iznijetoj tvrdnji svako mogao domisliti sliku koja mu treba – Libanon i Sirija, Jordan i Saudijska Arabija, te Gaza, Zapadna obala, Jerusalem i Izrael. Kako i zašto bi Bosna mogla sličiti na neku od tih pojava ili na sve njih zajedno? Da li Radojčić zna išta o tome kako je nastalo, pa se potom pokazalo i kao pogrešno, geopolitičko imenovanje tog prostora kao Bliskog Istoka?

Moglo bi se pretpostaviti da Igor Radojčić želi poručiti onima koji ga slušaju da je problem Bosne sličan nekom od dalekih sukoba, koje on nejasno imenuje Bliskim Istokom, zato što u toj zemlji žive i muslimani. U tome se on ni u čemu ne razlikuje od svih nositelja velikosrpske ideologije u posljednjih dvije stotine godina. Muslimani su u središtu pitanja o srpskoj nacionalnoj državi. Tamo gdje ta država bude uspostavljena, čim se domogne dovoljno moći, Muslimani moraju nestati, pri čemu su u tome nestajanju predstavljeni kao krivci, a oni koji taj projekt provode kao žrtve. Bosansko pluralno društvo je u svom najbitnijem sadržaju ideal ujedinjenja Evrope. Nema ničeg sličnijeg poželjnoj Evropi, onoj zajednici naroda koja je tako imenovana, od bosanskog povijesnog trajanja: ljudi različitih pripadanja s principijelnim pravom na njih; politički poredak u kojem je svaki pojedinac jednak pred zakonom i jednako odgovoran za djelovanje tog poretka; gradovi u kojima javni prostor pripada jednako svima, iako vidike tih gradova označavaju i samostani i crkve i sinagoge i mesdžidi.

Jasno je da će ta tvrdnja uznemiriti većinu vjernika uobičajenih historiografskih konstrukcija o užasu turskog ropstva. U tome užasu je, ipak, opstajao i opstalo barem principijelno pravo na preživljenje, što neosporno svjedoče gradovi u kojima konačna presuda nije bila na “nacionalnim osloboditeljima”. A nakon tih osloboditelja nigdje – doslovno nigdje! – nisu preživjeli ni Muslimani niti njihovo kulturno naslijeđe. A to preživljenje, kao sine qua non svake ljudskosti, jest u bosanskome idealu koji je davno uspostavljen, ali kao takav ostao neiscrpljiv. Nijedna njegova povijesna realizacija, pa tako i nijedan od nedostataka u njoj, ne umanjuje njegovu perenijalnu vrijednost: pravo na različitost i nepovredivost dostojanstva svakog pojedinca imaju jednaku vrijednost u svim vremenima i na svim mjestima.

Ratom protiv Bosne proizvedeno je stanje koje se želi politički opravdati, te svaku njegovu promjenu prema rekonstruiranju i normaliziranju bosanske političke cjelovitosti prikazati kao bošnjačko zavjereničko djelovanje koje ugrožava opstanak države. Milorad Dodik kaže: “BiH isključivo može da opstane ako se poštuju prava RS dobijena Dejtonskim sporazumom. I Bošnjaci bi trebalo da prigrle Dejtonski sporazum i tako sačuvaju BiH. Ovako, kako oni rade, to je najbolji put da se ugasi ova zemlja.” Uvjet za opstanak bosanske države je, prema Miloradu Dodiku, njeno potčinjavanje Republici Srpskoj kao kategoriji koja u svemu presuđuje: “Odavno nemamo potrebu da uplakano Sarajevo tešimo dobrim poklonima. Mi od Sarajeva samo tražimo da poštuju naša ustavna prava onoliko koliko i mi poštujemo BiH.”

Kako je vidljivo, ratom proizvedenom stanju dodijeljena je primordijalna valjanost, pa bi sve ostalo iz bosanske cjelovitosti moralo biti rekonstruirano tako da bude potčinjeno hijerarhiji te konstrukcije. U takav ideologijski vidik uključeno je antimuslimanstvo kao sadržaj svih balkanskih nacionalnih ideologija. U izdvajanju Bošnjaka/Muslimana kao opasnih drugih postoji, prema toj ideologijskoj imaginaciji, ona opasnost koju je moguće savladati jedino institucionaliziranjem podjele. Takva podjela nije samo sinhrona politika koja vodi prema konfederaciji ili uniji – varijanta tog je konsocijacija – već je i dijahronijska. Cijelo muslimanstvo je izdvojivo u svakome smjeru. Ono je, prema gotovo svim evropskim etnonacionalnim i etnoreligijskim ideologijama i njihovim različitim surogatima, strano tijelo nasilno umetnuto u primordijalni “kršćanski projekt Evrope”.

Gotovo da i nema izuzetaka u predstavljanju Muslimana kao pojave koja nastaje izvan evropskih kulturno-historijskih procesa. Uspostavljanje Osmanske imperije na područjima Jugoistočne Evrope je u nacionalnim konstruiranjima historije predstavljano kao to umetanje. Nasuprot tome je očita i neprijeporna logika bosanskomuslimanske kulture kao posve integriranog toka unutar cjeline u kojoj ona nastaje i traje. Ideologije diskontinuiteta su uspostavljene na imaginacijama o utjelovljenim kršćanskim trajanjima, na jednoj, i “islamu” kao umetanju, na drugoj strani, koje nije moguće vidjeti ni u kakvoj kulturno-historijskoj cjelovitosti. I ne samo to. Umetanje je ideologijski prikazano kao nečisto i opasno, kao dvostruka prijetnja – i vanjska i unutarnja.

Petar Petrović Njegoš nasljeđuje i usvaja antimuslimanske sadržaje evropskog odnosa prema drugim i drukčijim. On u Gorskom vijencu pjeva:

Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima,
hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
oltar prâvî na kamen krvavi!

Taj obrazac, ma koliko arhaičan, prisutan je i u političkim ideologijama koje zagovaraju etnički i religijski nacionalisti i ovog doba. Budu li uspoređene naracije ideologa rata protiv Bosne, koji je doveo do Dejtonskog sporazuma, nije teško ustvrditi da su njihovi arhetipovi jednaki Njegovševim. Varijacije tih naracija su osnova istupa Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i gotovo svih drugih koji su sudjelovali u najnovijim progonima i ubijanjima Bošnjaka/Muslimana.

“Guba” je bolest koja se kao razorna nečist nameće na zdravo tijelo. “Torina” je ograđeni prostor kojim njegov vlasnik okuplja i štiti svoje stado. Na to stado izvana mogu napadati lupeži i vuci. Ali guba dolazi nevidljivo i stado razara iznutra. “Trijebiti” znači čistiti zdravo stado od napasti koja je izvana unijeta u njega kao nečist ili bolest. A to je moguće potpunim zatiranjem svega što se ogubalo ili bi takvo moglo biti. U toj metafori o Muslimanima sadržana je dvostruka osuda. Prema prvoj, oni su vanjski neprijatelji, oni koji na kršćanski prostor dolaze kao osvajači i rušitelji. Prema drugoj, oni proizvode prodor u samo tkivo kršćanske zajednice, te su njegova unutarnja nečist ili bolest.

Navedeni obrazac o gubi i torini pokazuje se u različitim oblicima u savremenim tumačenjima bosanskih prilika. Nijedno zagovaranje bosanske cjelovitosti, što znači političkog jedinstva s pravima na pojedinačne i kolektivne različitosti, nije prihvatljivo, jer se u etničkim i religijskim isključivostima ono smatra “muslimanskim”. Prihvatljivo je samo ono političko ponašanje Bošnjaka/Muslimana koje je u cijelosti prost uzvrat na srpske i hrvatske političke programe. U tome uzvratu Bošnjaci/Muslimani također ističu pravo na etničku ili religijsku teritoriju na kojoj imaju nadmoć. Takvim zahtjevom oni potvrđuju optužbe srpskih i hrvatskih nacionalista: pluralno bosansko društvo nije moguće, jer je ono muslimanski pothvat u kojem će primjenom načela “jedan čovjek – jedan glas” biti potčinjeni svi nemuslimani. Nema političkog odgovora kojim bi Bošnjaci/Muslimani mogli ugoditi srpskim i hrvatskim nacionalistima. Krivi su kada se zalažu za jedinstveno bosansko društvo u kojem su jednaka pojedinačna i kolektivna prava svih njegovih sudionika, i kada je pravo svakog pojedinca i svakog kolektiva zajamčeno na cijeloj bosanskoj teritoriji. Krivi su i kada prihvate to što u bosanskoj cjelovitosti zahtijevaju oni koji ih okrivljuju. Obje njihove krivice su, zapravo, pothvat razaranja bosanske cjelovitosti radi konstruiranja nekih novih političkih cjelina koje će biti povezane sa svojim vanjskim središtima.

Tako se svaka bošnjačka politika nalazi u šizofreničnoj rascijepljenosti: da bi bilo osigurano pravo na preživljenje u muslimanstvu, valja biti nemusliman; kada je bošnjačko djelovanje nemuslimansko i/ili antimuslimansko, ono je u očima drugih opasna zavjera. Na taj paradoks nema uvjerljivog odgovora. Nije ga moguće naći mimo nužnosti artikuliranja bošnjačke/muslimanske političke filozofije u kojoj bi etički razlozi za bosansku cjelovitost bili uvjerljivi i posve usklađeni s najboljim iskustvom svijeta. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, kaže: “Ovde nisu problemi ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci. Ovde je problem realnost. Ovde je nemoguće graditi društvo koje bi funkcionisalo po principu ‘jedan čovek – jedan glas’. To bi neminovno obezbedilo majorizaciju i aroganciju najbrojnijeg bošnjačkog naroda. BiH jedino može sačuvati kompromis koji predstavnici tri naroda postignu na nivou države, pod uslovom da ti predstavnici budu iz najsnažnijih stranaka iz sva tri naroda.”

Da je tu riječ o endemskom nacionalizmu, kojem je antimuslimanstvo princip, jasno se vidi i u najjednostavnijoj analizi političkih okolnosti u koje je navedeni iskaz postavljen. Republika Srpska je zamišljena i ratom realizirana srpska većina na teritoriji koja, i historijski i ustavno, jest prostor nerazdjeljive pluralne političke prisutnosti Srba, Hrvata i Bošnjaka. Na toj teritoriji vrijedi načelo “jedan čovjek – jedan glas”, jer su tu, prema navedenom iskazu, Bošnjaci/Muslimani manjina nad kojom vlada ideologijska većina. Tako je Bošnjacima/Muslimanima dodijeljena nepopravljivo manja vrijednost, te i posljedična nespojivost s etički osnovanom demokracijom. Oni mogu biti tolerirani jedino kao manjina, i to iz nužde. U spomenutom političkom viđenju Milorada Dodika Republika Srpska je ratom nacionalizirana teritorija na kojoj su Hrvati i Bošnjaci zauvijek majorizirani. Njihova kulturna baština i povratak nisu, prema takvom mišljenju, za njih značajni. Zato je važno – s pozicija ozbiljene obespravljenosti Hrvata i Bošnjaka na cijeloj teritoriji Republike Srpske – podržavati nepovjerenje i sukob Hrvata i Bošnjaka, jer samo tako projekt Milošević – Tuđman može opstati.

Da je tako, potvrđuje i izjava Borisa Tadića, predsjednika Republike Srbije: “Možda je vama neobično da baš ja pominjem hrvatsko pitanje ovdje u Bruxellesu, ali kao predsjedniku Srbije meni je stalo i do Hrvata koji žive u BiH, jer oni u velikom broju napuštaju tu zemlju.” Tadić je u istom istupu precizirao da je ranije u BiH bilo 800.000 Hrvata, a sada ih je 500.000, pa rekao: “To je nevjerovatan, vrlo opasan proces, jer bi moglo da se desi da u BiH ostanu samo dvije etničke grupe. Zato moramo naći rješenje za pitanje bosanskih Hrvata. Kad Hrvatska uđe u EU, Hrvati iz BiH mogli bi imati motiva da napuste svoju zemlju i odu u Hrvatsku.”

Instrumentaliziranje hrvatskog pitanja u Bosni je sastavni dio velikosrpske ideologije. Njegovi praktični iskazi su, pored ostalog, i tri već spomenuta antibosanska politička dogovora – prvi 1918, drugi 1939. i treći 1991. godine. Sva tri dogovora predstavljena su kao historijski pothvati rješenja srpskog i hrvatskog pitanja u Bosni. Njihove posljedice su tri katastrofe svih stanovnika te zemlje. Na temeljima i prvog i drugog i trećeg dogovora nastala je Republika Srpska kao srpska etnička teritorija na kojoj su svi ne-Srbi ili potčinjeni velikosrpskoj ideologiji ili izgnani ili poubijani.

Predsjednik Boris Tadić o toj posljedici ratova protiv Bosne ništa ne kaže. Njegov utjecaj na Republiku Srpsku je neosporan, ali u njegovim političkim konstrukcijama nema ničeg do nastavka štićenja tog “najvećeg postignuća srpske nacionalne politike u 20. stoljeću”, kako Republiku Srpsku određuje Dobrica Ćosić. Njih kao da se ne tiče činjenica da je upravo to “postignuće” u samom korijenu najveće tragedije bošnjačkog i hrvatskog naroda u istom tom stoljeću. Iz tog je jasno da politike o kojima govore Dodik, Tadić i Ćosić nemaju nikakvo etičko utemeljenje. Naprotiv, one su posve neetične. Zato su – sviđalo se to njima ili ne sviđalo – uz svoje bivanje antibošnjačkim i antihrvatskim istodobno i antisrpske. Hoće li oni, ili bilo ko drugi, takvim odvjetništvom Republike Srpske skinuti s njenih leđa presuđene zločine njenih utemeljitelja?

Nije teško pokazati da je Tadićeva briga za Hrvate u Bosni samo način štićenja razornih posljedica srpske nacionalne politike. On je u tome posve saglasan s predsjednikom Miloradom Dodikom. Tako se u amebičnome obliku, ali ipak na prepoznatljiv način, nastavlja razgradnja bosanske cjelovitosti u djelovanju Beograda i Zagreba kao polova nacionalne politike svih Srba i svih Hrvata, te traganje za onim oblicima bosanskog problema kojim bi taj dugoročni pothvat bio pravdan i podupiran.

Fra Luka Markešić, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća, o tom istom pitanju 3. jula 2011. godine kaže: “Prema informaciji Katoličke crkve, u BiH ima sada 435.000 katolika, koji su većina Hrvati. Prije rata su ih bila 760.852 (po popisu 1991). Gdje su sada 325.852 Hrvata, koja su potpuno potonula u zaborav, zaslugom uglavnom katastrofalnoj politici HDZ-a?! Tako je slično i s onima koji su prije otišli izvan BiH.”

Ako dogovori Cvetković – Maček i Milošević – Tuđman, te ratovi za njihovo realiziranje, nisu uzrok demografskog razaranja hrvatske prisutnosti u Bosni; ako u tome nema odgovornosti ni Republike Srbije ni Republike Hrvatske – misli se i na one ranije krivice i na sadašnje čuvanje postignuća zločinom; ako strukture koje su izgrađene u tim pothvatima, te potom ugrađene u sadašnju političku arhitekturu zemlje, nisu u osnovi bosanske tragedije, onda ostaje samo još jedan razlog kojim se može opravdati to stanje za koje su hipokrizijski zabrinuti nasljednici Miloševićeve i Tuđmanove politike – muslimanski bauk kojim je moguće direktno i indirektno sve objasniti.

Baveći se pitanjem sudbine svoje zemlje u njenoj ukupnosti, fra Luka Markešić ukazuje odlučno da je zbilja posve drukčija, te da sadašnje stanje nije nastalo iz ideologijskih konstrukcija, već iz njihovog nasilnog provođenja na bosansku cjelovitost. Markešić kaže: „Što se tiče uopće podjele BiH na entitete, to je posve pogrešna politika, nastala kao posljedica prošlog rata ovdje. Naime, podjela BiH na dva entiteta je protivna geografskoj prirodi i povijesti zemlje, te je takvo uređenje države nefunkcionalno, nepravično i nedemokratično za sve narode i građane. Njime se, naime, provodi diskriminacija, te onemogućuje ravnopravnost i zajedništvo naroda i građana BiH, što pogađa posebno Hrvate kao manji konstitutivni narod raspršen na cijelom teritoriju države. Troentitetsko uređenje, pak, BiH je još gore od dvoentitetskog, koje je također nepravično i nefunkcionalno za Hrvate naseljene različito u cijeloj BiH. Takvo ustavno uređenje BiH bi većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda, dovelo u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, što se i sada već događa. Niti jedan narod u BiH ne može prihvatiti život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominacijom drugoga naroda.“

Uz Markešićeve zaključke valjalo bi dodati da zločin uništavanja Bosne kao kulturne i političke cjelovitosti ima dugo trajanje, pri čemu su erupcije ubijanja, progonjenja i razaranja samo njegovi najvidljiviji iskazi. Takav zločin nije moguć bez cjelovite strukture koja uključuje zločinačke elite, zločinačke ideologije, zločinačke organizacije i neposredovane vršitelje zločina. Učinci tog zločina tiču se svih bosanskih ljudi, a najviše, dalekoročno i etički gledano, onih koji ih vrše.

Neupitnost Republike Srpske je postulat srpske nacionalne politike. Povratak Hrvata u Republiku Srpsku nije, u vidiku te politike, pitanje koje bi trebalo postavljati vodstvu te ratne tvorevine. S druge strane, i beogradska i zagrebačka i banjalučka i mostarska politička vodstva simfonijski ističu problem odnosa Bošnjaka i Hrvata u kojem su hrvatski interesi kataklizmično ugroženi. Ivica Lučić o toj shemi odnosa u Bosni i Hercegovini piše: „Korijeni su međunacionalnih trvenja i sukoba u BiH neriješeni nacionalni odnosi. Najveći dio bošnjačke političke elite vidi BiH kao svoju nacionalnu državu, s time da među njima postoje razlike u načinu viđenja uređenja te države. Srpska politička elita nastoji očuvati i učvrstiti Republiku Srpsku, dok se hrvatska politička elita bori za očuvanje identiteta i političkog subjektiviteta. Hrvati u BiH čak su izgubili mogućnost biranja svojih političkih predstavnika. Bošnjacima je jasno da više nije moguće “ukinuti” Republiku Srpsku pa su sve više suprotstavljeni Hrvatima u Federaciji BiH. Logika je jasna, ako ne mogu napraviti svoju nacionalnu državu od cijele BiH, mogu barem svoj nacionalni entitet od Federacije BiH. U tom kontekstu treba razumjeti i Lagumdžijinu izjavu da će od Federacije BiH napraviti Zapadnu Njemačku, kao i ukupnu politiku koju provode stranke tzv. Platforme predvođene crveno-zelenom koalicijom SDP/SDA. To je bit problema hrvatsko-bošnjačkih odnosa danas, o čemu bošnjačka elita ne želi govoriti niti razgovarati. Onaj tko na to upozori, mora računati na tsunami bijesa i mržnje.“

Iz ta tri stava izvediv je zaključak: Bošnjaci/Muslimani su razlog neprimjenjivosti principa “jedan čovjek – jedan glas”. Nikada se niko nije usudio objasniti zašto bi moralo biti upravo tako. Taj neiskazani razlog je jasan: Bošnjacima/Muslimanima ne može se priznati ista razina ljudskosti koju drugi imaju. Zato je rješenje hrvatskog pitanja, o kojem se tako strasno brinu i Tadić i Dodik, u teriotorijaliziranju hrvatske zajednice, i to tako da i oni, jednako kao i Srbi, na svojoj teritoriji imaju mogućnost primjene principa: “jedan čovjek – jedan glas”.

Da su i zločini dobro i prihvatljivo sredstvo realiziranja nužnosti da načelo “jedan čovjek – jedan glas” treba biti primijenjeno samo tamo gdje su Bošnjaci/Muslimani manjina, jasno je iz Dodikovog neustegnutog govorenja o tome povodom Vidovdana, krsne slave Vojske Republike Srpske, 28. juna 2011. godine: “Vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu kad smo 1992. godine krenuli sa VRS [Vojska Republike Srpske] u odbranu srpskih prostora u BiH. Zato Republika Srpska nikad ne smije biti dovedena u pitanje, jer da je nema na ovim prostorima ne bi bilo Srba ili bi ih bilo koliko i u Federaciji BiH /FBiH/. Kolosalan je poduhvat tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva koji su zajedno dali sve da se stvori država srpskog naroda s ove strane Drine.”

Dva su pitanja središnja za historiju evropskih nacionalnih pokreta – određenje historijskih i prirodnih granica; i rješenje pitanja drugih. Da bi razgraničenje jedne nacije u odnosu na druge bilo moguće, potrebno je ne samo pretpostaviti historijsko i prirodno pravo na neku teritoriju, već i povezati narod kojem ona pripada. Budući da ne postoje i da ne mogu postojati teritorije s homogenim stanovništvom, na raspolaganju su tri postupka za njegovo postizanje: (1) osvijestiti nesvjesne dijelove stanovništva na pretpostavljenoj teritoriji, i to tako da im se dokaže da oni nisu to što osjećaju da jesu, te da prestanu biti to što oni misle da jesu, pa prihvate da budu ono za što misle da nisu; (2) odrediti tim nesvjesnim i neosvjestljivim dijelovima stanovništva na određenoj teritoriji razloge za njihovu neodrživost, te im otvoriti puteve iseljenja tamo gdje je njihova teritorija; i (3) proizvoditi i održavati strah većine od manjine, te stalno poticati na osjećaj nesigurnosti od drugih, bilo da su oni konstruirani u slici svjesne većine ili da kao takvi objektivno postoje.

Tri navedene mogućnosti se u slučaju Bosne iskazuju kao konstruirani mehanizam koji proizvodi različite političke posljedice. S obzirom na to da se Hrvatima u Bosni nudi Republika Hrvatska kao od njih neodvojiv i za njih presudno važan činitelj osjećanja sigurnosti, njihov strah od drugih pokazivat će se kao konstrukcija rješenja iseljenjem u Hrvatsku, ili u obliku zahtjeva kojima će unutarnjom podjelom, te pretpostavljenim granicama biti otklonjen strah od drugih. Tako je i sa Srbima u Bosni. Potrebu za razgraničenjem u odnosu na Bošnjake i Hrvate pravda nemogućnost zajedničkog života s drugim kao jednakopravnim, pa je iseljavanje u Srbiju i/ili razgraničenje u odnosu na druge radi osiguranja granica unutar kojih je moguće napraviti političku konstrukciju bez imaginacijske i/ili realne opasnosti.

U oba navedena odnosa Hrvata i Srba u Bosni postoji izravna i neizravna saglasnost da je razgraničenje moguće. Dokazi tog su dogovori Cvetković – Maček, Milošević – Tuđman, Boban – Karadžić i Dodik – Čović. Tako se u obje te konstrukcije – i u proširenju Srbije i Hrvatske na dijelove Bosne i u svođenju bosanske pluralnosti na institucionalizaciju etničke teritorijaliziranosti – javlja problem Bošnjaka/Muslimana kao zajednička prijetnja. Bošnjaci/Muslimani na svojim granicama nemaju nikakvu teritoriju koju bi mogli pretpostaviti ili konstruirati kao utočišno razrješenje straha od drugih.

Potpuna opkoljenost Bošnjaka/Muslimana, te nedostajanje bilo kojeg drugog pozitivnog ili negativnog iskustva susjedstva osim tog s pravoslavnim Srbima i katoličkim Hrvatima, podstiče u njima maštarije o dalekim prijateljima – Turcima i Arapima, Perzijancima i drugim o kojima znaju vrlo malo, ali koji nadomještaju potrebu oslanjanja na nekog sličnog. Tako njihovo mentalno poistovjećivanje s nepoznatim drugim postaje dodatno opravdanje za artikuliranje antimuslimanstva u srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj ideologiji. Anomalija bošnjačkog odnosa prema navedenim procesima u kojima aktivno i pasivno sudjeluju Hrvati i Srbi iz Bosne može se iskazivati na različite načine. Među njima je naglašavanje svog kolektivnog prava na cijelu Bosnu, pri čemu se to isto pravo svim drugim bosanskim kolektivima može ne shvaćati, pa i osporavati. Tako konstruirano antimuslimanstvo u antibosanskim nacionalnim ideologijama postaje realnost koju pravdaju i hrane i sami Bošnjaci/Muslimani. Određivanje bošnjačke nacionalne zasebnosti također pretpostavlja razgraničenje u cjelini. U dijahronijskom gledanju, Bošnjaci/Muslimani svoj početak postavljaju u vrijeme i događaje koji su za srpsko i hrvatsko tumačenje historije posve drukčijeg značenja i vrijednosti. Da bi bila i dokazana, bošnjačka opasnost mora biti svedena na njenu neodvojivost od srpskog i/ili hrvatskog ropstva pod Turcima, zatiranje srpske i/ili hrvatske kršćanske kulture i tome slično. Tako Bošnjaci/Muslimani ostaju nerazriješena zbilja – to što oni misle o sebi, na jednoj, i to što im u nacionalnim ideologijama njihovih susjeda ne može nikako biti priznato, na drugoj strani.

Tek onda kada prihvate radikalno suprotstavljanje svemu što u nacionalnim ideologijama Srba i Hrvata jest konstruirano kao svijest o sebi, Bošnjaci/Muslimani pravdaju širenje straha od njih. A dvije su mogućnosti razrješenja straha – prva u bježanju od njegovog izvora, i druga u borbi protiv njega. Budući da svaki bjeg Bošnjaka/Muslimana od njihovog bosanstva znači i smrt u političkom i kulturnom trajanju, ostaje im samo jedno rješenje kao uvjet preživljenja i bivanja sretnim: dekonstruirati nametnuta im shvatanja historije i budućnosti, ali tako da ih se više od svega tiču njihovi pravoslavni/srpski i katolički/hrvatski susjedi, koji će u punoj ozbiljnosti odnosa s njima prestati biti nepoznati i mračni prostori iz kojih izviru svi muslimanski strahovi.

Historija Bosne je konstruirana ili kao posve pravoslavna, što znači srpska, ili kao posve katolička, što znači hrvatska. U obje te konstrukcije, koje su u njihovim radikalnim izvedbama suprotstavljene, javljanje muslimana je opća tragedija – za jedne sveg srpstva, za druge sveg hrvatstva. Svaka od tih konstrukcija historije dodjeljuje sebi perenijalnu ulogu “predziđa kršćanstva”. Budući da je to predziđe provaljeno, muslimanska prisutnost je trajna i unutarnja i vanjska opasnost – unutarnja kao guba u kršćanskom svijetu, a vanjska kao peta kolona koja prijeti svijetu.

Dobrica Ćosić tu opsjednutost muslimanskom opasnošću, kao temeljnim i zaglavnim kamenom srpske historije, određuje u njenome spoju sa sličnom opasnošću od “vatikanske katoličke zavjere” protiv esencijalnog srpstva: “Pokušaću da označim samo neke uzroke i činioce Bosanskog rata, i to one koji se začinju turskom vladavinom 1461–1878, kada islam osvaja Bosnu i osvajači nasiljem i davanjem nekih privilegija islamizuju znatan deo srednjovekovnih Srba – pravoslavaca. Za vreme austrougarske okupacije 1878–1918, okupacijska vlast i vatikanski misionari pokatoličavaju Srbe, pa u to vreme katoličanstvo postaje snažna, zvanična religija.”

Pitanje o “Bosanskim Muslimanima” ili “muslimanima u Bosni” nije odvojivo od pitanja o njihovoj zemlji. Ta je neodvojivost upitna u brojnim savremenim slikama o jednome i drugome. Taj evropski narod nikada nije uspio uobličiti svoju sliku o sebi, pa se njegova viđenja sebe uglavnom osnivaju na osjećanjima koja su odredila traume u dugome trajanju stradanja koja ih uključuju među narode s najtragičnijim povijestima.

Gotovo sve rasprave o današnjem stanju čovjeka i svijeta prožima oprečna dvojina Islam i Zapad. Ta oprečnost ima odraze u brojnim sintagmama kakve su Islam i Evropa, Islam i modernost, Islam i demokracija, islamski terorizam, islamski radikalizam, islamska revolucija i tome slično. Te jezičke konstrukcije proistječu iz modernih ideologijskih slika svijeta i označavaju sadržaje koji su dio ideologijskoga govora, pa su najčešće daleko od društvene zbilje prema kojoj upućuju. One su od male pomoći u saznavanju pojava savremenog svijeta, ako su i od kakve. U tome modernom ideologijskom govoru riječ “Islam”, kao i pridjevi izvedeni od nje, ima temeljno drukčije značenje u odnosu na njen semantički položaj u formativnim tekstovima tradicije u kojoj je ona izvorno postavljena. Razumijevanje te razlike modernog značenja pojma “Islam” i njegova položaja u semantičkim poljima tradicijskih tekstova jeste preduvjet i za razumijevanje brojnih pojava savremenih društava te njihovih politika i kultura.

Islam je glagolska imenica koja označava odnos čovjeka i Boga. Bog jeste Mir (al-salam), pa je u ukupnosti stvaranja i svim njegovim pojedinostima odražen kao takav. Svijet je, kao cjelina, u odnosu s Bogom kao Mirom preko mirenja, kako je jasno rečeno u Kur’anu: “S Njime je u mirenju sve što je u nebesima i na zemlji.” Čovjek kao biće slobodne volje, pa tako i sudionik saveza s Bogom, ima mogućnost da se u to mirenje uključi voljno, te da živi kao primatelj i davatelj mira (muslim). Kao takvome, Bog mu je izvor i utočište. Ništa nije dostojno da bude pridruženo Bogu. To je sadržano u ključnom i ishodišnom svjedočenju bivanja miriteljem (muslimanom): “Svjedočim da nema boga do Boga i svjedočim da je Hval Njegov rob i Njegov poslani.” Takvo je svjedočenje suština svih predanja o čovjeku i svijetu kao stvorenim i vođenim prema Stvoritelju.

U tome su svjedočenju nerazdvojiva dva njegova činitelja, prvi o jednosti Boga i drugi o poslanstvu Hvala. Jednost Boga obznanjena je u ukupnosti postojanja. Sve mnoštvo koje čini svijet obznanjuje jednost Boga, a Hval (Muhammad) savršena je sabranost sveg postojanja u čovjeku, koji je sve što ima primio od Boga, pa je u odnosu s Njime kao primatelj hvale preko hvaljenja s Bogom kao njenim Davateljem. Tako je svjedočenje da nema boga do Boga i da je Hval Njegov poslani sabrano u odnosima čovjeka kao mirnog/miritelja s Bogom kao Mirom, i to preko mirenja, ali preko savršene mogućnosti i najljepšeg primjera čovjeka kao Hvala s Bogom kao Hvaljenim, a hvaljenjem Njega.

Takav je vidik antropokozmički. Čovjek i kozmos su dvije nerazdvojive strane jednog i istog postojanja kojima Bog objavljuje Sebe kao izvor i utočište, kao posve bliskog i čovjeku i svijetu, ali istodobno i kao posve dalekog od njih. Mogući su brojni oblici u kojima taj vidik može biti izrečen. Ovisno o jeziku, značenju i simbolima njegovog izricanja, vidik postaje konkretna tradicija, ali tako da njena perenijalna jezgra nikada nije iznevjerena. Jevrejstvo i kršćanstvo su, prema tome vidiku, vjerodostojni i različiti oblici jedne i iste tradicije kojoj je muslimanstvo samo još jedan iskaz.

U modernoj slici svijeta, u kojoj je isključena istodobnost transcendentnosti i imanentnosti Boga, tradicijsko tumačenje islama je, u velikom svjetskom pothvatu ideologiziranja slika svijeta, preinačeno od njegova značenja odnosa čovjeka i Boga u opredmećenu cjelinu kojoj bivaju dodijeljena svojstva Boga. Tako, u ideologijskoj redukciji, Islam zadobija Božija svojstva zapovijedanja, zabranjivanja, uređivanja, vođenja, govorenja i tako dalje. On postaje političko, društveno i kulturno tijelo za koje se pretpostavlja da ima jasne granice u odnosu na modernost, Zapad, demokraciju, kršćanstvo i tako redom.

Tako je riječ “Islam”, koju je, prema vjerovanju onih koji ga prihvataju, objavio Bog, postala plastična riječ modernog ideologijskoga govora. U nju su učitavana znanja prema potrebama ideologijskog sentimentalizma i prostog uzvraćanja u binarnim odnosima činitelja ideologijskog poretka – prijatelj i neprijatelj, napredan i zaostao, mi i drugi i tako dalje. Time je ona, zapravo, ispražnjena, ostavljena bez moći svojih izvornih značenja, te istrgnuta iz značenjskih polja kojima izvorno pripada. I to su preovlađujuće prilike savremenoga govorenja u koje su uključeni pojmovi “Islam” i “islamski”.

S obzirom na to da je Bosna cjelina koju oblikuju muslimani/Bošnjaci, katolici/Hrvati, pravoslavci/Srbi i drugi, kao što su Jevreji i Romi, nijedno govorenje o prilikama muslimana u toj zemlji ne može odgovarati društvenim, političkim i kulturnim okolnosti ako ne uzima u obzir te preovlađujuće slike u svijetu, i to u svim njihovim direktnim i posrednim uzajamnostima s muslimanima. Gotovo sve žurnalističke, političke, geostrateške i ekonomske slike savremenog svijeta uključuju tu ideologijsku predstavu o opredmećenome Islamu i manje-više homogenom muslimanskom korpusu.

Danas je ustvrdljivo da u preovlađujućim tumačenjima bosanskog jedinstva u razlikama Islam biva uključivan kao izdvojena i opredmećena pojava koja stoji u vrlo jasnom odnosu prema drugim i drukčijim. Što je ta izdvojenost dublje urezana u predstave njenih nositelja, ona snažnije podupire osjećanje razlučenosti bosanske cjeline na njene ideologijski postulirane dijelove – katoličanstvo/hrvatstvo, pravoslavlje/srpstvo, muslimanstvo/bošnjaštvo.

Takvom političkom i kulturnom gledanju doprinose prisutnosti triju izmiješanih ideologijskih sadržaja u pojedinačnim i kolektivnim identitetima sadašnjeg bosanskog jedinstva u razlikama – postkomunizma, nacionalizma i fundamentalizma. Unutar svakog kolektivnog identiteta u današnjoj Bosni moguće je odrediti sadržaje koji pripadaju navedenim ideologijskim određenjima. Oni su uključeni u znanja, stavove i ponašanja u javnome prostoru. Objašnjenje društvenih, kulturnih i političkih prilika Bosne nije moguće bez uzimanja u obzir tih sadržaja, i to na razini njihove prisutnosti u individualnom identitetu i kroz društvene stratifikacije koje određuju sadašnje bosanske političke i kulturne prilike. Tome valja dodati percepciju i korištenje preovlađujućih slika o Islamu u svijetu, pa tako i društvenih, političkih i kulturnih odnosa u Bosni.

Spektar naroda koji se smatraju muslimanima je toliko etnički, rasno, jezički, geostrategijski, politički i tome slično razuđen da je njegovo svođenje na neku cjelinu najučinkovitiji način onemogućenja svakog kognitivnog modela u odnosu prema njima, i kao razuđenosti i kao cjelini. Zato je u govorenju o Muslimanima Bosne nužno razlučiti njihovu neizdvojivost iz bosanke ukupnosti, na jednoj, od imaginacije općeg muslimanstva, na drugoj strani. Moguće je ustvrditi da se u političkoj retorici ovoga vremena pojam “Bosna” sve više pokazuje kao apstraktan, a pojam “Islam” kao konkretan. Čak, konkretiziranje pojma “Islam” u političkoj retorici postaje sredstvo osporavanja Bosne: što je jasnija prisutnost opredmećenog Islama, jasnija je, u takvim osjećanjima, osporivost Bosne. I to je zajedničko mjesto u nacionalističkim retorikama sadašnje Bosne u predstavljanju Bošnjaka/Muslimana.

Takvo stanje ne dolazi niotkuda. U njemu ne sudjeluju samo neki izvanjski činitelji društvenog i političkog poretka. Njemu je moguće poznati i činitelje koji su psihička stanja pojedinaca i cijelih kolektiva. Ako je čovjekov odnos s Bogom kao apsolutno transcendentnim, te nužno i apsolutno imanentnim, način ozbiljivanja ili uspravljanja ljudskosti, onda je svaka konkretnost tog odnosa, koja ima svoje neupitne čuvare, prijetnja i zapreka slobodi kao svijetu u kojem se pokazuje nepovredivost ljudskog dostojanstva.

U komunističkoj viziji Bosna nije izvođena iz njenih tradicijskih sadržaja. Ona je jednostavno smatrana naslijeđenim i iznutra nerješivim pitanjem kada se na nju primijene naslijeđeni obrasci nacionalnih cjelovitosti. Ali, budući da su rješenje nacionalnog pitanja komunisti vidjeli u prevazilaženju sveg naslijeđa, oni su sve protivrječnosti i traume tog iskustva pripisivali njegovim tradicijskim sadržajima, a rješenjem smatrali realiziranje revolucionarnih ciljeva preko historijske uloge radničke klase i njene avangarde. U takvome vidiku čovjek je svediv na zatvorenu i mjerljivu veličinu koju je moguće uključiti u ideologijski ocrtani tok historije. Sadašnji neokomunisti, koji se tako ne predstavljaju, već su uključeni u razna manje ili više jasna kolektivna djelovanja i ideologijska advokatiranja, tumače poteškoće bosanskog društva njegovim iznevjerenjem onih obrazaca u prošlosti koji su ga činili sigurnijim i pravednijim. Za njih je ta prošlost razdoblje komunističkog totalitarnog sistema nakon Drugog svjetskog rata. Njihova retorika uključuje zagovaranje ljudskih prava, demokratsko legitimiranje vlasti i društvenu pravdu, iako ona ne transcendira temeljne obrasce sekularnog dogmatizma u odnosu prema individualnom i kolektivnom identitetu, izvorima ljudskog dostojanstva i slobodama u pluralnim društvima.

Bosna je u vizijama srpskih i hrvatskih nacionalista i dalje “neregularno područje”, “historijska anomalija”, “nerazriješena drama”, “problem nerazriješenih identiteta” i tome slično. Ona je u toj viziji razdijeljena u dva centrizma – srpski, kojem je Beograd ključni politički simbol, i hrvatski, kojem je Zagreb takav simbol. Takva vizija Bosne tri puta je u dvadesetome stoljeću cjelovito artikulirana u razarateljskim programima.

Prvi put, u pothvatu ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu s Beogradom kao središtem i dinastijom Karađorđevića kao zajedničkom kraljevskom porodicom, Bosna je gotovo posve isključena iz političkog vidika elita koje zamišljaju i realiziraju tu novu državu. U cijeli taj pothvat uključeno je i naslijeđe antimuslimanstva kao konstitutivni sadržaj ideologije, nacije i države. Moguće ga je prikazati porukom koju je 1917. godine izrekao Stojan Protić, jedan od vodećih političara Narodne radikalne stranke: “Kad pređe naša vojska Drinu, dat ću Turcima dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdesetosam, vremena da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji.”

Drugi put je artikuliran program podjele 1939. godine. Poznat je kao dogovor Cvetković – Maček. Tim dogovorom Bosna je razdijeljena na “srpski” i “hrvatski” dio. Muslimani su u toj podjeli jednostavno predstavljeni kao nepolitički činitelj koji u najboljem slučaju može računati na neki oblik kulturne, religijske ili folklorne autonomije. Time je postulirano institucionaliziranje muslimanskog problema kao razriješenog u srpsko-hrvatskim odnosima. Ali, radilo se samo o nastavljanju uništavanja sveg bosanskog muslimanstva, pa i svih bosanskih sadržaja koji su slabili ili mogli slabiti taj program. Zločine i razaranja koji su provedeni u Drugom svjetskom ratu – u kojima je poubijano preko sto tisuća Bošnjaka/Muslimana, te razoren veliki dio njihovog kulturnog naslijeđa – opravdano je smatrati produljenjem antimuslimanskih programa.

Treći put pokrenut je program uništavanja Bosne u okviru ta dva centrizma 1991. godine. Poznat je kao dogovor Milošević – Tuđman. U tu su podjelu uključeni stari nacionalistički sadržaji, ali i hinjeni ekumenski razlozi dogovora i razgraničenja dvaju kršćanskih naroda. Problem tih naroda je u takvoj slici svođen na prisutnost muslimana kao nekompatibilnog činitelja u realiziranju dogovora o miru među kršćanima različitih crkava.

Predstavljanje tog muslimanskog činitelja u što je moguće gorem i odvratnijem liku bilo je dio te antibosanske strategije i njenog primjenjivanja u ratu od 1991. do 1995. godine, ali i poslije njega. Da je jezgra tog programa ono isto antimuslimanstvo kakvo se susreće u prethodnim stoljećima, jasno je vidljivo iz jednog od dokumenata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Sveto Veselinović, predsjednik Srpske demokratske stranke u Rogatici, kaže: “Trećina Muslimana bit će pobijena, trećina će postati pravoslavna, a trećina će pobjeći.”

 

U sljedećem nastavku: Nacionalizam, fundamentalizam i komunizam imaju istu suštinu i pored različitosti formi

Izvor: 
BNN.ba