Svu nesreću ovoga svijeta papa Franjo je izrazio rečenicom da svijetom vlada idolopoklonstvo novom „božanstvu“ – novcu

Fra Mile Babić, gvardijan Samostana svetog Pavla i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, za BNN komentira posjetu pape Franje Bosni i Hercegovini

Svu nesreću ovoga svijeta papa Franjo je izrazio rečenicom da svijetom vlada idolopoklonstvo novom „božanstvu“ – novcu

05.06.2015 - 08:47
Kolumne

Svatko je opljačkao svoje: Hrvati Hrvate, Srbi Srbe i Bošnjaci Bošnjake * Biti poslušan svojoj savjesti je temeljna ljudska sloboda * Vidimo svaki dan kako Hrvati bježe u inozemstvo od „svoje“ vlasti * Danas vladaju dvije opasne ideologije: nacionalizam i divlji kapitalizam * Najveća prevara u povijesti čovječanstva, koju su smislili moćnici, je da izvor nepravde u svijetu nije ponor između bogatih i siromašnih, već to što smo različiti * Glavna politička stranka bosanskim Hrvatima propisuje koga se trebaju bojati *

Razgovarala: Medina DELALIĆ/BNN

Fra Mile Babić, je gvardijan Samostana svetog Pavla i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Diplomirao je književnost, doktorirao na filozofiji i teologiji, a, između ostalog, je i član uredništva međunarodnog teološkog časopisa Concilium.

Kada papa bira destinaciju posjete, kao što je sada slučaj sa Bosnom i Hercegovinom, da li je taj odabir samo stvar redoslijeda u obilasku različitih geografskih destinacija u svijetu ili se pak izborom mjesta, šalje i određena poruka?

Izborom mjesta posjeta šalje se poruka. Sjetimo se da je papa Franjo posjetio Brazil, Albaniju, Svetu zemlju i Brussels. Iz onoga što je tokom tih posjeta govorio i kako se ponašao mogu izvući sljedeći zaključak: mi smo dio svijeta i danas smo postali svjesni da smo dio jednog te istog svijeta, te da nam je sudbina zajednička: ili ćemo se svi spasiti ili ćemo svi propasti. Drugačije rečeno, danas su lokalno i globalno nerastavljivo povezani. Na svakom mjestu papine posjete, poruka je istodobno lokalna i globalna, jer su danas svuda skoro isti problemi. Svima nam prijeti nuklearna i ekološka katastrofa, a moralna i duhovna katastrofa su se već dogodile, jer se moralni principi uporno gaze i zaobilaze u ekonomiji i politici, također i na svim područjima i razinama ljudskog života, kako na mikro tako i na makro planu. Danas je ugrožen ljudski život i život kao takav na ovoj našoj planeti Zemlji. U Sarajevu, u BiH, vladaju – kao i u cijelom svijetu – dvije opasne ideologije...

Prije nego nastavite, možete li reći, kako Vi definirate ideologiju?

 Ideologija je lažna svijest, lažno znanje, zapravo laž. I te dvije opasne ideologije koje danas vladaju su nacionalizam i divlji kapitalizam. Nacionalisti kažu da vole svoj narod, a u svom vlastitom narodu napravili su veliki ponor između grupe bogatih i goleme većine siromašnih. Tako je i globalni kapitalizam obećao premostiti razliku između goleme većine siromašnih i male grupe bogatih, ali je on tu razliku još više povećao. U tome se sastoji laž tih dviju ideologija. Papa Franjo želi potaknuti nas i cijelo čovječanstvo na promjenu smjera, na obraćenje, na promjenu mišljenja i djelovanja. Umjesto civilizacije smrti da uspostavimo civilizaciju koja će služiti životu i koja će sve nas voditi u radosni i sretni život.

Dvojica prethodnih papa nisu jasno i nedvosmisleno stali na stranu siromašnih, „a upravo to očekujemo od novoga pape Franje“, napisali ste u jednom tekstu. Na temelju čega „gradite“ ovakva očekivanja? 

Imam takva očekivanja na temelju onoga što je nadbiskup Jorge Mario Bergoglio govorio i radio u glavnom gradu Argentine Buenos Airesu, prije nego što je izabran za papu. Tamo se zauzimao za siromašne i obespravljene ne samo riječima nego i svojim primjerom, jer je živio skromno i jednostavno, a ne u palači. On prijateljuje sa siromašnim i običnim ljudima. Papa Franjo je isusovac. Danas se isusovci u Latinskoj Americi zauzimaju za siromašne i obespravljene i mnogi su zbog toga mučeni i ubijeni. Danas je vodeći teolog u Latinskoj Americi, u San Salvadoru, isusovac Jon Sobrino, koji je trebao biti ubijen zajedno sa  šetstoricom kolega profesora, ali je zakasnio na taj sastanak, tokom kojeg je planirano ubistvo. On je najistaknutiji zastupnik teologije oslobođenja. Prošle je godine sudjelovao na Konferenciji u Sarajevu Religija i identitet, koju su organizirali međunarodni teološki časopis Concilium, Franjevačka teologija i Međunarodni centar za etiku u znanostima iz Tübingena. Održao je javno predavanje o siromašnima u Franjevačkom međunarodnom studentskom centru u Kovačićima. Njegova teza glasi na latinskom: Extra paupertatem nulla salus, što znači: Izvan siromaštva (siromašnih) nema spasenja. Njegova je knjiga 2011. godine objavljena u Rijeci od strane izdvačke kuća Ex libris, pod naslovom Izvan sirotinje nema spasenja. Pod siromašnima on ne misli samo na ekonomski siromašne ljude, nego i na one koji  ne robuju svojoj sebičnosti jer teže za pravdom za sve, na one koji više vole život od profita. Posjedovanje čini čovjeka sebičnim i zato je ono velika kušnja za svakog čovjeka. Profit treba služiti čovjeku, ljudskom životu, a ne da čovjek robuje  posjedu.

Koji su glavni grijesi Katoličke crkve u savremeno doba?

Na to pitanje ću odgovoriti neizravno, pa će se tako bolje vidjeti koji su glavni grijesi Katoličke crkve danas. Isus Krist je mjerodavan za Crkvu, one je kriterij i norma, ne samo za pojedine kršćane nego i za cijelu Crkvu. On je mjerilo kojim se Crkva kao cjelina, kao institucija i kao vjernici, treba mjeriti. Mi kršćani vjerujemo da je Isus bio čovjek kao svaki od nas, nama u svemu jednak, osim u grijehu, što znači da je Isus bio slobodan od zla i grijeha, da nikad nikome nije činio zlo nego dobro. Zamislimo Božićni prizor: Na jednoj strani dijete u jaslama i oko njega pastiri, to jeste, svi siromašni tadašnjeg i današnjeg svijeta. Isus je bio siromašan, vrhunac Isusova siromaštva je to da je bio gol i bos u jaslama, a gol i bos također na križu. Na početku gol u jaslama, a na kraju života gol na križu. To neprestano ističe naš veliki franjevac fra Matija Divković u svom Nauku krstjanskom, koji je pisao u Sarajevu 1609. godine. To je prva knjiga na narodnom jeziku u BiH. Oko, dakle, siromašnog Isusa u jaslama nalaze se svi siromašni ovoga svijeta, to je većina stanovništva ove zemaljske kugle, to je nekoliko milijardi ljudi. Na drugoj strani u palači nalaze se predstavnici religiozne i političke vlasti, nalaze se moćnici ovoga svijeta. Iz palače dolazi nepravda, dolazi zapovijed mržnje, a ne zapovijed ljubavi prema bližnjemu, iz palače dolazi nasilje. U palači se planiraju ubojstva i ratovi protiv drugih ljudi i naroda. Oni iz palače žele uspostaviti novi svijet mržnjom i nasiljem. Najveća prevara u povijesti čovječanstva, koju su nam smislili ovi moćnici u palačama, sastoji se u sljedećem: uče nas da nije glavni izvor nepravde, zla i bijede u današnjem svijetu taj ogromni socijalni ponor između grupe bogatih i goleme većine siromašnih već da je glavni izvor zla i nepravde to što smo različiti, to što govorimo različitim jezicima, to što pripadamo različitim nacijama, kulturama, religijama i civilizacijama.

Dakle, ovi iz „palača“ ljudima prodaju laž. Ali, kako im to uspjeva? 

Oni nam tu laž prodaju preko škola i medija kao istinu. Očito je svima nama koji imamo oči i koji se služimo svojim umom, svojom pameću, da se život „umnaža“ u razlikama. Što je više razlika to je više života. Ubijati jezične ili bilo koje druge razlike znači ubijati život. Zamislimo na jednoj strani milijardera, a na drugoj strani siromašnog beskućnika. I milijarder ga uvjerava kako nije problem to što je on siromašan, nego je problem u tome što on pripada drugom narodu, drugoj kulturi i religiji. Pri tom milijarder preskače kako u svakom narodu i svakoj religiji postoji ta ogromna razlika između bogatih i siromašnih. Iz izloženog slijedi: kada god Crkva izdaje siromašne – jednostavno ljude u nevolji – onda ona izdaje svoga utemeljitelja Isusa Krista. Kada se god Crkva prilagođava zahtjevima moćnika ovoga svijeta, kada gazi svoje moralne i religiozne principe, ona čini veliki grijeh. Iz povijesti Crkve znamo da je Crkva  do IV. stoljeća, sve do cara Konstantina, bila progonjena, a da je u IV. stoljeću postala državana religija, što znači da je služili državnoj politici. Time su bili obespravljeni oni koji nisu bili kršćani. Takvo stanje traje sve do Francuske revolucije kada je religija odvojena od države. Od tada država nema svoje državne religije, jer je religija sada stvar čovjeka pojedinca i stvar građanskog društva. Sve su religiji i svjetonazori jednaki pred državnim zakonima. Ali nakon Francuske revolucije religija počinje služiti naciji, a u kapitalističkom društvu počinje služiti kapitalu. U vezi s time treba se prisjetiti Isusovih kušnji opisanih u Matejevu Evanđelju (4,1-11). Isus je odolio trima kušnjama kojima svaki čovjek treba odolijevati: kušnji da bude ekonomski najmoćniji, kušnji da bude politički najmoćniji i kušnji da bude najslavniji. Te tri kušnje  vode čovjeka u zlo, u nasilje nad drugima i nad samim sobom. Zato su te tri kušnje sotonske. Sve tri navode čovjeka da sebe proglasi apsolutom, božanstvom, da tako svi služe njemu, što nazivamo obožavanjem i samoobožavanjem. Odgovor glasi da treba služiti samo Bogu, a Bog je – po velikim misliocima slobode – Apsolutna Sloboda, i moguće mu je služiti samo iz slobode.

Papa Franjo je rekao da katolički svećenici, biskupi i kardinali boluju od duhovnoga Alzheimera, a govoreći o njihovoj pohlepi za moći, rekao je da su mnogi crkveni dostojanstvenici robovi svojih strasti, ćudi i manija i da se čak neki od njih smatraju besmrtnima. Imenovao je 15 bolesti koje onemogućuju rad papinskih vlasti. Koje su najteže od tih bolesti i ima li neizlječivih?

Time je papa Franjo rekao da su te mane prisutne u svećenicima, biskupima i kardinalima kao i u drugim ljudima, iako je njihova obveza da budu sveti, da se oslobađaju od svojih grijeha i da čine dobro. Tih 15 negetivnih sklonosti mogu se svesti na onu bitnu težnju, a to je težnja za moću, volja za moću, težnja da se vlada nad drugima. Treba istaknuti milijun puta da čovjek ne smije vladati nad čovjekom. Svatko je od nas čovjek i svatko ima svoje ljudsko dostojanstvo koje je nepovredivo. Ta težnja za samouzdizanjem, za samoustoličenjem, za samoobožavanjem pretvara čovjeka u lažnog apsoluta, u lažno božanstvo, u božastvo smrti, jer ljudi koji sebe pretvaraju u božanstvo (Hitler, Staljin i drugi) proizvode oko sebe mržnju i ubijanje. Kada se bolje psihološki i antropološki istraži odakle potiče ta težnja za moći, onda veliki psiholozi kao na primjer Fromm i Adler pokazuju da ljudi koji nisu priznati, potvrđeni, to nastaje kompenzirati na pretjeran način, pa iz svoga osjećaja manje vrijednosti pripisuju sami sebi najveću vrijednost na račun drugih, a to vodi u razaranje i u samorazaranje. Ta težnja nastaje iz patološkog straha od drugih. Ti ljudi koji imaju patološki strah od rugih, a kojega oni nisu uopće svjesni, žele vladati nad drugima, mučiti i ubijati druge. Takvi ljudi nisu slobodni i nisu sposobni za ljubav koja nastaje iz slobode, a bez te ljubavi nema sreće.

Pročitala sam u jednom Vašem tekstu da papa Franjo tvrdi kako je u današnjem svijetu primjetan porast patologije straha i očaja, te da iz bolesnih strahova nastaju agresija i depresija što Papa naziva „psihologijom groba“. Čega se ljudi boje?

Iz tih bolesnih strahova nastaju očaj i nasilje, nastaju agresija i depresija. Agresija je nasilje prema drugima, a depresija je nasilje prema samom sebi. Iz tih bolesnih stahova nastaju ubojstva i samoubojstva u današnjem svijetu. To papa Franjo naziva psihologijom groba. Ta psihologija groba, ta psihologija smrti očituje se u sljedećem: umjesto da današnji ljudi nastoje svoj život učiniti boljim i radosnijim, umjesto da svoj život umnažaju i uvećavaju u svakom smislu, oni razmišljaju kako taj život uništiti na što tehnički savršeniji način. Umjesto da volimo život mi današnji ljudi volimo smrt. Umjesto , dakle, ljubavi prema životu – biofilije, imamo ljubav prema smrti - nekrofiliju. Ja se bojim svoga zla, bojim se, dakle, da ne učinim kakvo zlo drugom čovjeku. Mislim da se tako osjećaju normalni ljudi.

Čega se boje bosanski Hrvati?

Njihova glavna politička stranka njima propisuje i nameće koga se trebaju bojati. Ta stranaka neprestano proizvodi strah od drugih, a zaboravlja pri tom da svakom čovjeku, narodu, stranci, religiji, propast dolazi iznutra od njegova vlastitog zla. Odakle u hrvatskom narodu toliki ponor između grupe bogatih i velike većine siromašnih? Tko ih je opljačkao? Svatko je opljačkao svoje: Hrvati Hrvate, Srbi Srbe i Bošnjaci Bošnjake. I to se nastavlja. Zato nova europska inicijative iz Europske Unije za BiH zahtijeva slobodu medija, da mediji budu neovisni, da se prestane preko njih proizvoditi strah od drugih. Takvo proizvođenje straha tjera ljude na mržnju i nasilje prema drugima. Pozivam sve ljude u BiH da se slobodno služe svojim umom, da misle svojom glavom i na temelju svoga iskustva, jer je to zahtjev prosvjetiteljskog uma u novom vijeku, što je danas općeprihvaćeno.

Papa Franjo je rekao da u današnjem svijetu vlada ekonomija novoga idolopoklonstva - novca. Šta je time, zapravo, rečeno?

Svu nesreću ovoga svijeta papa Franjo je izrazio tom rečenicom. Time je rečeno da je u današnjem svijetu novac postao glavno božanstvo kojemu se svi klanjaju. To lažno božanstvo nazivamo idolom. Novac je postao božanstvo smrti zato što tjera ljude na uzajamnu mržnju i na uzajamno ubijanje. U ime novca, toga novog idola kojemu se svi klanjaju, brat ubija brata, sestra sestru, muž ženu, žena muža, otac sina, sin oca. U ime toga lažnog božanstva vode se ratovi između naroda i država. To klanjanje novcu nas vodi u planetarno nasilje, u planetarno zlo i planetarnu glupost. Danas ljudski život služi uvećanju profita. Profit je postao važniji od života. Profit se na svjetskoj razini uvećava, a istodobno se uvećava broj siromašnih. U tom profitu nemaju vremena uživati ni bogati, jer su postali zatočenici svoga profita. Oni naime koji vole profit ne vole život i ne znaju što je radost života. Posjedovanje čini čovjeka sebičnim, a robovanje sebi i svojoj sebičnosti je nagore ropstvo.

Koja je glavna razlika između između katolika i franjevaca?

Franjevački pokret je nastao iz povratka izvoru kršćanstva, iz povratka na mjerodavni oblik kršćanskog života, na apostolski i evanđeoski život Isusovih učenika, zapravno na Isusov život. Oblik života, forma vitae, Isusa Krista je mjerodavan za franjevce i za sve kršćane te za Crkvu kao cjelinu. Sveti Franjo je izrazio to svojim trima zavjetima: siromaštvom, poslušnoću i čistoćom. Biti siromašan znači ne robovati svome posjedu, jer posjedi moraju služiti čovjeku, to jeste ljudskom životu. Biti poslušan znači biti poslušan svojoj savjesti - to je temeljna ljudska sloboda - preko koje nam Bog govori. Nitko se ne smije odreći svoje temeljne slobode: slobode savjesti. Biti čist znači da naša vjera, povjerenje i ljubav mogu svaki dan biti čišći od sebičnosti. Drukčije rečeno, za franjevce su važne tri kreposti ili vrline: simplicitas (jednostavnost srca i života), pauperitas (siromaštvo) i humilitas (ljubav kao poniznost). Zato se franjevci nazivaju manjom braćom, jer latinski komparativ minor (manji) dolazi od latinske riječi parvus (mali). Franjevci, dakle, žele služiti drugima, a ne nad njima vladati. Papa Franjo nastavlja tu tradiciju jer on želi da se Crkva vrati Isusovu evanđelju što je zahtijevao Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.), koji je pokrenuo reformu i obnovu Crkve. Drugi vatikanski sabor je jedan od najvažnijih, ako ne najvažniji sabor u povijesti katoličke Crkve. Kada je veliki papa Ivan XXIII. najvaljivao taj sabor rekao je: „Danas je Crkva osobito Crkva siromašnih“. Crkva u siromašnima prepoznaje svog siromašnog i patničkog utemeljitelja Isusa Krista. U dokumentu Siromaštvo Crkve (Medellin, 1968) ističe se da Crkva koja oslobađa siromašne postaje sama siromašna i progonjena. Papa Franjo se vraća Drugom vatikanskom saboru pa se teoretski i praktično stavlja na stranu siromašnih u navedenom smislu. Franjevački red je podijeljen na provincije. U BiH imamo dvije: Bosnu Srebrenu i Hercegovačku provinciju. Središnjica je u Rimu. Na čelu je generalni ministar - generalni sluga. Sv. Franjo je želio da u skladu s Evanđeljem onaj koji želi biti prvi služi braći.

Šta mislite o politici HDZ-a, odnosno stranke koja ima najveću podršku Hrvata u BiH?

O toj politici su pisali Dušan Bilandžić u knjizi Povijest izbliza: Memoarski zapisi 1945-205, vojni oficir, političar, znanstvenik, profesor, akademik, u novoj hrvatskoj državi vršio je funkciju potpredsjednika Republike od 30.5. 1990 do 1.1. 1991. Bio je član Komisije za podjelu BiH s hrvatske strane koju je imenovao predsjednik Tuđman. S njim su bili u Komisiji: Šentija, Lerotić i Sokol. O tom piše Jerko Zovak u svojoj knjizi Rat u Bosanskoj posavini 1992. Obojica su bili akteri tih zbivanja i istinito govore kako je raseljena Bosanska posavina. O tom piše naš povjesničar fra Petar Jeleč u svojim tekstovima. Oni se slažu da je glavna stranka hrvatskog naroda HDZ raselila Bosansku posavinu, radila na sukobu s Bošnjacima i dovela bosanske Hrvate u ovakvo stanje. Svu krivicu ta stranka prebacuje na druge narode, a sebe smatra nevinom i jedinom zaštitnicom Hrvata. Vidimo svaki dan kako Hrvati bježe u inozemstvo od takve „svoje“ vlasti.

 

 

Izvor: 
Redakcija / BNN