Blagajska tekija na Buni: “Sveto mjesto bira Bog i kao takvog ga pokazuje ljudima”

Priča o čarobnom gradiću Blagaju

Blagajska tekija na Buni: “Sveto mjesto bira Bog i kao takvog ga pokazuje ljudima”

03.08.2020 - 12:21

Hercegovinu mnogi opisuju kao „raj na zemlji“. I zaista, sa svim svojim očaravajućim prirodnim ljepotama, možemo reći da je ovaj naziv i opravdan. Međutim, kao i uvijek, postoje mjesta koja su posebnija od drugih, pa se tako za grad Blagaj veže unikatna historijska, ali i duhovna priča... 

“Šeher Blagaj, a kasaba Mostar”

U 10. stoljeću Blagaj je imao veliku ulogu u razvoju Huma ili Zahumlja. Na njegov razvoj i značaj umnogome je utjecala blizina važne saobraćajnice koja je dolinom Neretve povezivala Jadransko more sa bosanskim zaleđem. U Blagaju je rezidirao humski knez Miroslav. Bosanski vladari u Blagaju još od vremena kralja Tvrtka izdaju povelje, a u maju 1404. godine Blagaj postaje jedno od sjedišta vojvode Sandalja Hranića, a zatim i hercega Stjepana Vukčića Kosače, po kojem je grad u narodu dobio ime Stjepan-grad, navodi se u Odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Herceovine, kojom su historijsko gradsko područje Blagaj kao i Blagajska tekija proglašene nacionalnim spomenikom.

Kontinuitet razvoja grada Blagaja kod Mostara ne prekida se ni u osmanskom periodu. On ponovno zadobija administrativni i politički značaj. Nakon zauzimanja Blagaja 1466. godine, osmanske vlasti uspostavljaju stalnu posadu u tvrđavi na čelu sa dizdarom. Dolaskom šerijatskog sudije u Podgrađe počinje formiranje Blagajskog kadiluka, koji će egzistirati sve do 1851. godine, kada ga ukida Omer-paša Latas. Blagajski kadiluk je u prvim stoljećima obuhvatao veliko teritorijalno prostranstvo koje se protezalo po pravcu zapad-istok, između Neretve sa jedne, i Drine i Tare sa druge strane. Oko 1470. godine Blagaj postaje sjedištem Blagajskog vilajeta sa istovjetnim granicama kadiluka.

Kroz četiri stoljeća svog postojanja značajan je kao centar nahije, kadiluka i vilajeta. Narodna izreka «šeher Blagaj, a kasaba Mostar» sačuvala se kao svjedočanstvo o nekadašnjem primatu grada na izvoru Bune (Mujezinović, 62.) Opadanje važnosti Blagaja vezano je, kako za razvoj Mostara, tako i za formiranje Počiteljskog kadiluka 1728. godine, kada je od Blagajskog, Mostarskog i Stolačkog, oduzeto po nekoliko sela i pripojeno novoj administrativnoj jedinici.

Za vrijeme osmanske uprave počinje cvjetati graditeljska djelatnost u podgrađu srednjovjekovne utvrde. Grade se stambeni i javni objekti, a u središnjem dijelu, kako je uobičajno za naselja i gradove osmanskog perioda, smještena je čaršija - trgovačko-zanatski centar naselja, kompleks džamije sa haremom i mektebom, te han. Stambene zone se tipološki formiraju kao urbane mahale, sa objektima orijentiranim ka avliji, i ruralne, gdje se izgradnja otvara prema okolini (Mujezinović, N., 2000, str. 55-66).

Za početak urbanizacije naselja Blagaja značajnu su ulogu imali mlinovi, nastali prvenstveno zbog potrebe mljevenja žita za vojsku, i tekija sa musafirhanom, čiju ulogu treba sagledavati u smislu djelovanja derviša među stanovništvom.

"S posebnom pažnjom odabirano je mjesto podizanja tekija”

Sufijstvo ima svoje korijene u životu poslanika Muhameda, koji se običavao osamljivati u moljenju Boga. Kada je u 12. stoljeću sufijstvo poprimilo institucionalne oblike izražavanja i kada su nastali prvi tarikati (sufijska bratstva), ta pojava je svoj odraz imala i u nastanku novog arhitektonskog oblika.  Sufijstvo se pojavljuje u dva oblika:eremitičnom i cenobitičnom. Taj drugi oblik uvjetovao je nastanak arhitektonskih formi u kojima je bratsvo prakticiralo obred i često živjelo. James Dickie (Yaqub Zaki) te objekte naziva posebnim oblikom džamije, s obzirom na njihovu temeljnu funkciju – obavljanje molitvi, i u svom tekstu Allah and Eternity: Mosques, Medresas and Tombs navodi različite nazive za te objekte i daje objašnjenja tih naziva (hanikah, tekija, zawija, dargha, ribat, itd.).   Sufijstvo se javlja u svim krajevima Osmanskog carstva. Ono je ostavilo  tragove u književnosti, filozofiji kao i u samom životu muslimanskog stanovništva. Pripadnici tog pravca su derviši koji se dijele u više redova.

U Bosni i Hercegovini uobičajno se koristi naziv tekija, mada se pojavljuju i nazivi zavija i hanikah, u nešto izmijenjenom značenju. U Bosni i Hercegovini je bilo više derviških redova i oni su se raširili po čitavoj njenoj teritoriji, tako da u to vrijeme nije bilo nijednog većeg mjesta da nije imalo makar jednu tekiju. Jedna od najstarijih poznatih tekija u Bosni i Hercegovini je mevlevijska tekija koju je u objektu ranije sagrađenom utemeljio 1462. godine Gazi Isa-beg u Sarajevu na današnjoj Bentbaši, a koja je srušena 1957. godine.

"S posebnom pažnjom odabirano je mjesto podizanja tekija. One su uvijek građevine uronjene u prirodno okruženje i potpuno otvorene prema njemu. Rijeka, stijena, klanac ili kanjon, brdo najčešće su oznake mjesta na kojima se tekije podižu, i, zavisno od njih, dobijaju ponekad značenja kapije grada. Same sufije kazuju da taj izbor nije ljudski. Sveto mjesto bira Bog i kao takvog ga pokazuje ljudima. Krajolik je dio obrednog postupka i, zato, i dio tekije...

   

Prostor bosanskih tekija početno je određen sa sedam činitelja: kuća, stepenište, voda (mirna voda i slap), stijena, vrelo, grob, pećina. Tih sedam činitelja povezano je putem u sliku kozmološkog reda." (Hadzimuhamedovic, 2002)

Ansambl blagajske Tekije izgrađen je, pretpostavlja se, odmah po uspostavljanju osmanske vlasti u Hercegovini, a najkasnije, oko 1520. godine. Prvobitno vođena je od strane bektijaškog reda, a kasnije, u 18. stoljeću, poslije obnove od strane mostarskog muftije Zijaudin Ahmed-ibn-Mustafe, postat će centar okupljanja halvetija (Mujezinović, N., 2000., str. 55-66).

Prvi put se tekija na vrelu Bune u Blagaju kod Mostara spominje u Putopisu Evlije Čelebije, koji je kroz ovo mjesto proputovao 1664. godine.  Čelebija navodi da je mostarski muftija podigao uz litice izvora Bune jednu tekiju halvetijskog reda u kojoj derviši vode prijateljske i naučne diskusije. Ovaj podatak se po svoj prilici odnosi na mostarskog muftiju Zijudina Ahmed-ibn- Mustafu. On je rođen u Mostaru, gdje je kasnije oko 40 godina bio profesor i muftija. Istakao se kao vrstan poznavalac islamskog prava, a napisao je više značajnih djela (Mujezinović. N., 2000, str. 55-66).

  

Uz tekiju se nalazi turbe u kome se nalaze dva groba, koje je nastalo najvjerovatnije poslije prolaska Evlije Čelebije kroz Blagaj. Danas je sačuvan samo objekat tekijske musafirhane i turbe u kojem su dva groba obilježena drvenim kaburima. O tome ko je ovdje sahranjen nema pisanih podataka, ali prema legendi tu leži dugogodišnji šejh spomenute tekije Ačik-paša (Muhamed Hindija), koji je 1848. godine postao šejhom ove tekije. On se izdavao za Indijca, a stvarno je bio poslan iz Istambula da špijunira rad Ali-paše Rizvanbegovića i druge feudalne gospode u Herecegovini (Mujezinović, M, str. 335-343).

   

U drugom grobu, kaže legenda, počiva Sari-Saltuk, koji je tajanstveno nestao kod vrela, ostavivši iza sebe topuz i sablju. Tekija je podignuta na mjestu gdje je evlija, «dobri», isčezao, a u turbetu mu je postavljen grob. Ova priča jedna je od osam, u kojima se na sličan način spominje Sari-Sultuk, a vezuje se za tradiciju halvetijskog reda (Mujezinović, N, str. 55-66).

Sari-Sultukov grob u Blagaju je jedan od osam poznatih Saltukovih grobova po cijeloj nekadašnjoj Osmanskoj carevini. Blagajska tekija je usljed odronjavanja stijena i košćela iznad samog izvora i tekije više puta stradala i obnavljana.

Na molbu Ačik-paše, Omer-paša Latas je 1851. godine naredio izvršenje prve restauracije tekije, turbeta i musarfihane. Tridest godina nakon restauracije tekija je srušena tako što se jedna stijena odronila na nju.  Legenda o blagajskoj tekiji koju je zabilježio Carl Peez 1891. godine govori o izvoru Bune i obnovi tekije.

Prirodno-graditeljska cjelina Tekija i musafirhana sa turbetom na vrelu Bune u Blagaju kod Mostara, predstavlja vrijedan sakralno-stambeni objekat islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini, sa vrlo izraženim odlikama koje su proistekle iz utjecaja baroka na osmansku arhitekturu.

 U Bosni i Hercegovini je bilo više derviških redova, a u to vrijeme nije bilo nijednog većeg mjesta da nije imalo makar jednu tekiju.

  

Često su to bile stambene kuće šejha koji je bio derviški starješina, a pravljene su i kao zasebne građevine. Glavna prostorija tekije naziva se semahana i to je velika, ćilimima prekrivena prostorija u kojoj derviši obavljaju svoj obred. Tu se nalazi i mihrab. U tekijama se obično nalazi stan za šejha ili čuvara tekije. U većim tekijama je postojala i musafirhana, mjesto gdje su besplatno noćivali šejhovi, derviši i drugi putnici. Neke tekije su bile prizemne, a neke su imale i sprat. Grade se od različitih materijala u zavisnosti od tradicije mjesta na kom se grade.

Stijena iznad tekijskih građevina također je dio sakralne cjeline. Ona je istovremeno i dio objekta. Prema predanju, na višim dijelovima stijene obitavali su orlovi, a na nižim golubovi i sitnije ptice. Orlovi su nestali nakon trovanja izazvanog ljudskim djelovanjem u prvoj polovini 20. stoljeća.

     

Prema Nominaciji za listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine pod nazivom Ambijentalna cjelina grada Blagaj koju je izradio Zavod za zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, Vrelo Bune sa liticama je svrstano u geomorfološke spomenike prirode, a Vrelo Bune u hidrološke spomenike prirode.

Izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine 

Foto: Bnn.ba 

Izvor: 
BNN.ba