Neobična knjiška putovanja: Istanbul, Aleksandrija i Pariz u djelima velikih pisaca

Tri pisca, tri grada

Neobična knjiška putovanja: Istanbul, Aleksandrija i Pariz u djelima velikih pisaca

29.05.2018 - 13:15

Jedne od najljepših gradova svijeta - Istanbul, Aleksandriju i Pariz, moguće je posjetiti te 'osjetiti' i kroz čitanje knjiga u kojima su ovi veličanstveni gradovi opisani.

Istanbul u djelima Orhana Pamuka

Orhan Pamuk nas je kroz svoje romane doveo u blisku vezu sa Istanbulom.

Poslije čitanja njegovog romana-eseja "Istanbul" saznali smo ne samo razne pojedinosti o djetinjstvu pisca i o njegovoj porodici već i o samom gradu, njegovoj istoriji i promjenama koje je doživio kroz vijekove svog postojanja. Postajemo dio tog grada, a njegova šarolika povijest postaje dio našeg unutrašnjeg svijeta, piše Kultiviši se.

Pamuk nas navodi da se osjećamo i sami kao stanovnik Istanbula provodeći nas po njegovim skrovitim mjestima i otkrivajući nam i najstrašnija mjesta njegove prošlosti.

U njegovom možda najljepšem ljubavnom romanu "Muzej nevinosti" Pamuk podiže svojevrstan muzej svom gradu. Prvo, kroz sam tekst, drugo – junak romana čuvanjem svih sitnica vezanih za njegovu ljubav prema Fusun stvara muzej njegove ljubavi prema njoj i gradu gdje se ta ljubav i dogodila, a i treće – pisac zaista otvara muzej na Čukurdžumi, jednom od najstarijih dijelova Istanbula.

Muzej se iz teksta seli i u opipljivu stvarnost, pa ga čitalac može i posjetiti. Tamo se može vidjeti kako se živjelo u gradu na Bosforu u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, izloženi su plakati za filmove koji su prikazivani, garderoba koja se nosila, kao i cigarete i slatkiši koji su davno prestali da se proizvode.

Lijepa je njegova definicija muzeja iz "Muzeja nevinosti": "Pravi muzeji su mjesta gdje se vrijeme transformiše u prostor."

I u njegovom romanu "Čudan osjećaj u meni" može se reći da grad igra značajnu ulogu. Dok pratimo sudbinu junaka Mevluta, prodavca boze i pilava na ulicama Istanbula preko četrdeset godina, pratimo i promjene u njegovom gradu. Pred našim očima grad se izgrađuje, širi, prima siromašne Anadolce, vidimo tipski obrazac kako se "uspijeva" u velikom gradu, političke i rodbinske veze ljude istih osobina u različitim gradovima na rubu velikog svijeta dovode do uspjeha.

Obrazac nam je poznat. Istanbul kao mjesto gdje se spajaju stvarnost i imaginacija čitaoca. Grad koji postoji u ravni teksta, u mašti čitaoca i kao prostor na teritoriji turske države.

Pisac i kritičar Miljenko Jergović u svojoj kritici ovog romana piše: "Negdje pred kraj romana, u jednoj skrivenoj rečenici, Istanbul prestaje biti zbiljski grad, nego se pretvara u Mevlutovu mentalnu mapu, u krvotok njegova mozga i duše, u mrežu njegovih misli. Grad kao imaginarij.(...) Ideja grada kao čovjekova mozga, njegove svijesti, podsvijesti i nadsvijesti..."

Aleksandrija u djelima Lawrenca Durrella

Lawrence Durrell je ovom gradu posvetio čak četiri romana svog "Aleksandrijskog kvarteta".

Durrell je volio da piše o mjestima na kojima je boravio i koja su važna uporišta na njegovoj mentalnoj mapi. "Crnu knjigu" napisao je za vrijeme svog boravka na Krfu, a njegova Grčka ostrva su vjerovatno najljepša i najsveobuhvatnija studija o tom dijelu svijeta.

Mediteran je vijekovima oduševljavao umjetnike, a mnogi sjevernjaci su se doseljavali na duže ili kraće periode u toplije krajeve. Tako je Durrell bio dobrovoljni izgnanik iz Velike Britanije, a utočište je privremeno našao u Aleksandriji. Aleksandrija je glavni junak "Aleksandrijskog kvarteta": ovaj mediteranski grad za njega predstavlja prirodni nastavak onoga što je bila antička Grčka.

"Aleksandrijski kvartet" počinje upravo ovim riječima: Ličnosti u ovom romanu... kao i ličnost samog pripovjedača, izmišljene su i nemaju sličnosti sa bilo kojom živom osobom. Samo je grad stvaran.

U "Justini", prvom dijelu Kvarteta, Durrell se pita šta je taj grad, šta obuhvata riječ Aleksandrija. I daje odgovore: to su hiljade prašnjavih ulica, pet rasa, pet jezika, tuce vjeroispovijesti, to je grad beskrajnih čulnih zadovoljstava, to je velika "muljača ljubavi".

I boje i mirisi grada su specifični; svjetlost je propuštena kroz esenciju limuna, vazduh obojen crvenkastom prašinom slatkog mirisa, a tome se dodaje i vonj vrelog pločnika polivenog vodom. Cijeli grad je u bojama prljavocrvene, prljavozelene, boje sljeza i tamnoljubičaste, a ljeti je prekriven ljepljivim plaštom vlage sa mora. O gradu govori kao ljubavnik omamljen ljepotom voljenog bića.

U drugom dijelu romana, "Baltazar", Durrell govori o gradu kojem se vraća iz noći u noć, potpuno opsjednut njime i njegovim stanovnicima, ustvari opsjednut snovima o gradu i sjećanjima na njegove stanovnike.

Grad, poluizmišljen (a ipak potpuno stvaran), počinje i završava se u nama, korijeni mu se nalaze u našem sjećanju. Pita se da li je i Marko Antonije dijelio njegovu strast prema Aleksandriji odlučivši da tu i ostane. Da li je tu Antonije čuo omamne zvuke muzike koja ga je natjerala da se zauvijek prepusti voljenom gradu?

Pariz u djelima Patricka Modiana

"Postao sam zatočenik svojih uspomena na Pariz."

Patrick Modiano više nego ijedan drugi pisac opčinjen je gradom, fanatično opsjednut kafeima, arondismanima i ulicama Pariza, kao i njegovim tajnovitima stanovnicima.

Njegova strast prema gradu poprima razmjere opsesije kroz pojedine likove koji prave spiskove posjetilaca boemskog okupljališta, kafea Konde, njihovih prebivališta i čudnovatih putanja po ulicama grada u "Kafeu izgubljene mladosti" do onih u "Dori Bruder" gdje junak pokušava da uđe u trag izvjesnoj Dori, petnaestogodišnjoj jevrejskoj djevojčici koja se vodi kao nestala. Prateći tragove po pariskim ulicama i zgradama, on evocira i sopstvene uspomene prilikom odrastanja u pariskim kvartovima.

Njegovi romani su gotovo mapa Pariza, mogu poslužiti kao vodič putniku koji želi da doživi pravi Pariz.

Modiano obožava nabrajanja i spiskove: naziva ulica, metro stanica, kafea u kojima su voljeli da sjede njegovi junaci, putanja njihovih kretanja... Zatim, navodi trošne jeftine hotele gdje neki od likova žive.

Nekada, neko od njih se iskrada noću i luta ulicama grada; to su trenuci vrhunske slobode, ali i izvjesne melanholije, usamljenosti i straha. Noćna lutanja pustim i usnulim gradom su slika koja se često ponavlja u Modijanovim romanima i pričama, uglavnom su to ženski likovi, mlade djevojke, koje u tim skitnjama imaju grad samo za sebe, i u gluho doba nalaze neku vrstu utjehe, ali i osjećaj prekoračenja nametnutih granica.

Kao kod Prusta, gdje ukus kolačića madlena vraća uspomene na junakovo djetinjstvo, tako i Modijano uzima određene adrese i ulične ćoškove za odrednice izgubljenih sjećanja.

Modijano stvara neku novu, njemu svojstvenu geografiju Pariza, pa tako određeni kvartovi nose sa sobom posebnu atmosferu, postoje područja „ničije zemlje“ i nevidljive granice između dijelova grada koje se nikada ne prelaze. Grad se naočigled junaka mijenja pa oni vrlo često teško prepoznaju mjesta sopstvenog odrastanja i mladosti.

Izvor: 
BNN.BA/Oslobođenje