Boyle: Bosanci ne smiju odustati od svoje države, Softić je sabotirao tužbu protiv Srbije

Profesor Francis Boyle za BNN o tužbi BiH protiv Srbije

Boyle: Bosanci ne smiju odustati od svoje države, Softić je sabotirao tužbu protiv Srbije

15.04.2016 - 09:17
Svijet

Da bi se obnovila Tužba BiH protiv Srbije, BiH bi trebala imati nove dokaze koje nije imala na raspolaganju u vrijeme kada je Međunarodni sud pravde (ICJ) donio svoju Presudu. Koji su to novi dokazi na koje bi se BiH mogla pozvati u slučaju revizije Tužbe protiv Srbije?

Najprije, postoji javna izjavu Florence Hartmann da ICTY ima dokumente kojima bismo mogli dokazati naš predmet u Tužbi protiv Srbije. Drugo, znamo da se potrebni dokazi koji nam trebaju nalaze u Zapisnicima sjednica Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) koje su održavane u Beogradu. To znači da moramo uložiti napore da se dođe do neredigovane verzije ovih Zapisnika. Treće, mi znamo da je naša prva Tužba od početka bila sabotirana. Ova tri razloga, navedena do sada, dovoljna su da se predmet ponovo otvori, odnosno izvrši revizija Tužbe. Ali, problem je ovo: agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde, Sakib Softić, je trebao početi raditi na ovom odmah, dan nakon što je ICJ izrekao svoju Presudu 2007. godine. I trebao je imati nekog, odnosno tim koji prati važne predmete pred ICTY iz kojih su se mogli prikupljati dokazi, graditi predmet za Tužbu protiv Srbije. Ali, on to nije uradio. To je bio njegov posao kao agenta Bosne i Hercegovine pred ICJ. Ponavljam, prethodnih 9 godina je trebalo da se vrši monitoring važnih predmeta vođenih pred ICTY-jem i da advokati, tim ljudi, skupljaju dokaze sa različitih suđenja, koji impliciraju umiješanost Srbije u genocid počinjen u BiH. Uostalom, BiH ima svoju kancelariju i oficira za vezu koji se u Hagu nalazi već godinama. Kada bi se to sve skupilo na jedno mjesto, ostalo bi nam još 10 mjeseci da se podnese Zahtjev da se ponovo otvori, odnosno preispita Presuda iz 2007. godine. Jer, ako to budemo radili, to treba biti obavljeno od ovog momenta do februara sljedeće godine.

Kažete da je Sakib Softić sabotirao Tužbu BiH protiv Srbije pred ICJ. Zašto bi on to radio? Zašto bi agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde sabotirao Tužbu svoje zemlje protiv Srbije?

Imao je takvo naređenje. Tužba je sabotirana od vrha do dna, od momenta kada sam je bio otpušten kao agent 1994. godine. Ja sam pokušao ići što brže, što ekspeditivnije sa postupkom. Jasno je da je Tužba bila sabotirana iz političkih razloga, zato što moćni nisu željeli da Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora, budu proglašene krivim za genocid. Kada sam ja, na primjer, otvorio predmet, ja sam ga formulirao kao Tužbu BiH protiv Jugoslavije – Srbije i Crne Gore. Kada je Crna Gora postala nezavisna, Tužba je trebala da se podigne protiv Crne Gore, dakle, da ima svoj kontinuitet. Softić, koliko sam mogao pročitati iz Presude ICJ, je ostavio Crnu Goru potpuno izvan Tužbe. Ja sam tri puta dolazi u BiH pokušavajući spriječiti da Tužba bude potpuno „ubijena“. Kada je nisu uspjeli „ubiti“, počeli su je sabotirati. Posljedice te sabotaže osjetimo i danas.

U vrijeme kada je izrečena Presuda ICJ po Tužbi Bosne i Hercegovine, član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda je bio Haris Silajdžić. Iako se danas većina kritika adresira na Bakira Izetbegovića, činjenica je ni u Silajdžićevo vrijeme ništa nije urađeno po ovom pitanju?

Da. To je tačno.   

Kažete da je sabotiranje Tužbe BiH protiv Srbije, bilo rezultat politike. Mogu li se sa druge strane Presude ICTY protiv Karadžića i Šešelja također smatrati političkim Presudama?

Te Presude su bolesna šala. Zapadne sile žele da nametnu pomirenje BiH i Srbije. Također, žele Srbiju u NATO paktu. One je ne žele ili ne mogu u isto vrijeme primiti u NATO i proglasiti krivom za genocid. Jasno je da je Srbija izvršila agresiju i da je odgovorna za genocid, kao što je jasno da je Karadžić odgovoran za genocid u mnogo opština u BiH, a ne samo u Srebrenici. Međutim, Zapadu očito treba Republika Srpska, jer da je Karadžić dobio Presudu kakvu je zaslužio bio bi upitan opstanak RS.  

Dolazili ste u BiH nekoliko puta. Jeste li sretali ljude koji su mislili na interese BiH kao cjeline, a ne samo stranačke ili neke druge interese?

Naravno. Kada sam dolazio, sreo sam Sefera Halilovića, kog izuzetno cijenim i nazivam ga  svojim ratnim drugom zato što se on borio na čelu Armije BiH, na terenu, a ja sam se borio u sudnici za interese Bosne i Hercegovine. On se borio vojničkim, ja pravnim putem. Moj prijatelj je general Jovan Divjak, Jakob Finci i mnogi drugi. U BiH sam sreo mnogo običnih ljudi. I ti obični ljudi dijele moje mišljenje, slažu se sa mnom. Problem su političari. Svake godine na predavanjima vezanim za međunarodno pravo i ljudska prava potrošimo dosta vremena na teme genocida koji se desio u BiH, genocida u Srebrenici i slično. Povremeno držim predavanja i na West Pointu. Objašnjavam svojim studentima da se bosanski narod borio protiv Jugoslovenske narodne armije koja je bila najmoćnija vojna sila u Evropi, koju je Tito napravio tako snažnom da bi se suprotstavila eventualnim napadima iz zemalja Zapadnog i Istočnog bloka, odnosno napadu od strane Staljina do kog je moglo doći nakon 1948. godine, kada su se Tito i Staljin razišli. Objašnjavam da je bosanski narod bio potpuno razoružan i nenaoružan, a da je JNA imala najsavremenije naoružanje. I zato kažem svojim studentima da način kako je Sefer Halilović sa svojim suradnicima, na čelu gotovo nenaoružane vojske uspio uspostaviti odbranu bosanskih gradova predstavlja veličanstven primjer koji se treba izučavati u vojnoj historiji. Smatram i ponavljam to uvijek na predavanjima da se veličanstvena odbrana koju je postavio general Halilović treba izučavati na vojnim akademijama širom svijeta.

Ruske specijalne, u medijima nazvane policijske, a zapravo vojne snage, dolaze u RS. Već ste izjavili da, budući da za to nemaju saglasnost državnih organa BiH, ovo predstavlja akt agresije. Je li ovo još jedan primjer onoga šta smo dobili Dejtonskim sporazumom?

Ono što mene brine je mogućnost da su ove Specnaz snage pozvane u Republiku Srpsku da budu garancija u slučaju raspisivanja referenduma o otcjepljenju RS. To je poruke da su ruske snage spremne braniti Republiku Srpsku u slučaju proglašenja njene nezavisnosti. Što se tiče Dejtonskog sporazuma, prvi nacrt koji je Holbruk dao predsjedniku Aliji Izetbegoviću je zadržao BiH kao državu pravno, ali je de facto podijelio u dvije države: Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Bio sam pitan i rekao sam Izetbegoviću to svoje mišljenje. Ono što ja vidim kao opasnost je da se vremenom ovo de facto stanje može pretvoriti u de jure stanje. Sporazum Owen-Stoltenberg iz 1993, je pokušao „ukrasti“ Bosni i Hercegovini članstvo u UN i podijeliti BiH na tri nacionalne države. To sam zaustavio. Analizirao sam i Vašingtonski sporazum iz 1994. godine. Tada sam rekao Izetbegoviću da je opasnost koja se krije u njemu da RS može proglasiti samostalnost, čime se otvara mogućnost ostvarenja krajnjeg cilja srpske politike da se stvori Velika Srbija. Za sada, BiH barem imamo kao državu, koja je kao jedna država članica Organizacije Ujedinjenih nacija.    

U slučaju da se ne obnovi Tužba BiH pred ICJ postoji li neki drugi sud ili drugo mjesto na kojem BiH može tražiti pravdu?

Već sam sugerirao nekim advokatima iz BiH, da je drugo mjesto gdje se može pokušati Evropski sud pravde. Pitali su me za mišljenje, rekao sam im, ali nisam dobio nikakvu povratnu informaciju od njih. Istina, budući da mi se više nisu obraćali, dalje nisam istraživao, niti ispitivao kakve su šanse i kakvi su mehanizmi za pokretanje ove vrste postupka, kao i šanse da se on dobije pred Evropskim sudom pravde.

Smiju li Bosanci i Hercegovci odustati od svoje države?

Ne, nikada. To bi bila moja poruka narodu BiH da nikada, nikada ne odustaje od svoje države. Litvaniju su okupirali Sovjeti 1940, instalirana je prosovjetska vlada koja je proglasila pripajanje Litvanije SSSR-u. Litvanija je bila pod okupacijom Crvene armije, izložena djelovanju komunista, KGB-a, hiljade Litvanaca je deportovano u Sibir i slično. Ali, 1991, Litvanija je proglasila nezavisnost i Republiku, a zatim i postala članica UN. U toj završnoj fazi, u vezi njenog prijema u UN sam sarađivao sa predsjednikom Vytautas Lansbergisom. Dakle, ako je mala – mala u smislu broja stanovnika – litvanska nacija, nasuprot moćnom Sovjetskom savezu, uspjela preživjeti, izdržati i obnoviti svoju državu, može i Bosna i Hercegovina.  

Dakle, u ovom slučaju imate i profesionalno, odnosno lično iskustvo?

Da, to je ono što mogu posvjedočiti iz ličnog iskustva. Bio je to dug proces da Litvanci dobiju svoju Republiku – državu nazad, ali su je dobili. I u slučaju BiH treba očekivati dugu pravnu borbu, i do sada je bila duga. I, naravno, neće biti laka, kao što ni do sada nije bila laka. Ali, prvi uslov da se pobjedi je da Bosanci i Hercegovci ne odustanu od svoje države.  

Autor: M.D./BNN                     

Izvor: 
BNN.BA