Čas historije: Kako je planirana, ko je naredio, a ko dobio bitku za Žuč

Čas historije, da pamete oni čije mišljenje ne zavisi od sadašnjosti

Čas historije: Kako je planirana, ko je naredio, a ko dobio bitku za Žuč

08.06.2019 - 19:53
Politika

Svega dvadeset dana nakon pobjede u legendarnoj Pofalićkoj bitci, otpočelo je planiranje a zatim i izvođenje napada Armije RBiH na kote iznad ovog sarajevskog naselja. Otpočelo je oslobađanje strateškog područija Žuči. Komandant Pofalićkog odreda, Habib Idrizović, sjeća se ove bitke: “Poslije Pofalićke bitke, poslije 23 dana, mi nismo mogli da ostanemo na ovim linijama i onda smo napravili plan da se napadne sa tri opštine: Novi Grad, Novo Sarajevo i Vogošća. Glavni štab sa Seferom Halilovićem donosi odluku Novi Grad, Novo Sarajevo i Vogošća idu prema sjeverozapadnom dijelu Sarajeva i da, ko probije, da se ide na tom pravcu.”

 

Niko nije znao šta je Orlić. Svako je mislio da je to Žuč. To je šira teritorija Žuči. Ali brdo Orlić je specifična kota bila i mi smo sjedili u Saobraćajnoj školi, gdje nam je bila i komanda, i tu je Enver rahmetli planirao”, kaže Vahid Beširević, nosilac najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i učesnik bitke za Orlić i cijeli rejon Žuči.

Bila je to akcija Armije RBiH koja je bila naređena sa nivoa Štaba Vrhovne komande ARBiH (general Sefer Hailović), i Regionalnog štaba Armije rBiH (general Mustafa Hajrulahović) a čiju su realizaciju. a terenu sprovodile jedinice Envera Šehovića, Safeta Zajke i drugih.

Uspijeh ove akcije trebao je stvoriti predispozicije za široku operaciju deblokade glavnog grada RBiH koja bi, potom, trebala uslijediti. Operacija se zvala "Sloboda" i lično ju je planirao general Halilović sa svojim saradnicima.

Na borce Armije RBiH iz Pofalića i Velešića, spustila velika odgovornost koju su, još od martovskih barikada 1992.godine, preko Pofalićke btike, pa sve do bitke za Orlić, nosili na svojim plećima.

Mi smo 8. juna dobili zadatak, razradili planove u ŽIŠ-u. Softić je bio tada komadant Operativne grupe 3. Mi smo tada pripremili naše jedinice koje su već bile iskusne sa Pofalićkom bitkom i, u ranu zoru, sa tri naše čete Pofalićkog odreda i jednom četom Velešićkog, krenuli smo. Prva četa je bila po sredini. treća je bila Okrugla šuma. Prva četa je bila, koju je Zahir (Panjeta op.a.) vodio, gore prema “Kući sa 6 prozora”, ovamo prema Pajdacima bio je Tahir Hajdari sa drugom četom, i Velešički odred bio je pored Demirovića groblja na Pajdacima i uklješteno gore na Orlić. Vogoščani su imali sa desne strane, a Novi Grad sa ljieve strane”, prisjeća se Habib Idrizović, komandant Pofalićkog odreda Armije RBiH

Akcija Armije RBiH za oslobađanje Orlića trebala je početi u 5:00 ujutro, nakon što se obave sve neophodne pripreme za borbu. Za vatrenu podršku Armiji RBiH, bio je zadužen Meho Košarić koji je, za brda Hum, iz topa vrste “ZIS”, trebao gađati neprijateljska gnijezda. Bila je rana zora, 8. juna1992.godine, kada je Armija RBiH, u svojoj prepoznatljivoj strategiji iznenađenja, krenula u jednu od svojih najslavnijih bitaka.

«Došli smo negdje oko pola dva na brdo Hum gore, izbudili smo neke borce koje smo mi predpostavljali da će dobrovoljno krenuti u tu akciju. Neki su htjeli, neki nisu. Uglavnom, što je se bilo složilo da krene, krenuli smo tamo. Došli smo u Bušće gdje su nam podjeljene trake-obilježja i pravac napada. Ja sam imao ispod groblja Orlić, odnosno iznad kuća Demirovća.  Pravac napada je bio gore prema selo Pajdaci i da izađemo na brdo Orlić», svjedoči Alija Džaferović, borac Armije RBiH sa Žuči.

Borci Armije RBiH kretali su se neprimjetno, kroz šumski teren šireg reona Žuči, da bi ih, nadomak tzv. “Okrugle šume”, primjetili agresorski vojnici.  Prostora za kamuflažu i faktor iznenađenja više nije bilo. Bitka za Orlić otpočela je oko 6:00 ujutro kada se, iz svih pravaca napada, začula pješadijska i, uskoro, artiljerijska paljba.

Kad smo prelazili iz ove šume u Okruglu, tad su nas primjetili četnici, njihova izvidnica i onda se zapucalo. Mi smo krenuli. Zasulo je po nama. Ne znamo šta nas bije, šta puca po nama. Grane, lišće, padaju. Počele su granate, minobacači...”, prisjeća se bitke za Orlić, Šahman Kurtiš, borac Armije RBiH sa Žuči

«Desno od nas je bio Ibro Šesto, sa Ibrom Derviševićem, koji su vodili jačinu jednog voda gore prema Grahovištu. A lijevo od nas je trebala biti jedinica iz Pofalićkog odreda, koja bi nam bila lijevo krilo pa, da se sastanemo. Međutim, mi nismo mogli doći. Vojska Republike Srpske držala je liniju i nismo se mogli spojiti. Mi smo ušli prvi u okršaj sa njima i ovladali smo gore prostorom sela Pajdaci. Desno je došao sa jedinicom Ibro Dervišević i Ibro Šesto i zajedno smo izašli gore prema Orliću. Kasnije smo se vraćali da pomognemo Pofalićima da izađu iz one šume, jer su imali težak pravac napada. Tada smo vidjeli gore da je bilo artiljerijsko oružje ostavljeno od strane Vojske Republike Srpske. Bile su haubice dvije 105mm i dva Pata «trocijevca». Bilo je puno pješadijskog naoružanja i artiljerijskih projektila koji su ostali iza njih», priča Alija Džaferović, učesnik bitke za Žuč.

Zanimljivo, nakon pobjede u bitci za Orlić, borci Armije RBiH su se, umjesto da odmah ukopaju i formiraju linije, vratili svojim kućama u naselja Pofalići i Velešići. Tako su osvojene linije na Orliću bile prazne jer se na ovaj lokalitet, ni Armija RBiH, ali ni agresorski vojnici, nisu pojavljivali narednih osam dana.

Tek 16.juna 1992.godine borci Armije RBiH vratili su se na Orlić, pronašli stare tranšeje Austro-ugarske vojske i na njihovim temeljima, ukopali svoju liniju odbrane, odnosno početnu poziciju za dalje razbijanje opsade Sarajeva. Isti dan na prvu liniju Armije RBiH na Orliću, stigao je osnivač i prvi komandant Armije RBiH, general Sefer Halilović.

«Sefer Halilović je nenajavljeno došao gore. Svi su se rastrčali. Nije imao ko predati raport.  Ipak je to komadant, načelnik Glavnog štaba Armije dolazi. Tad je bio načelnik, to je u prevodu sada komadant. Dolazi gore čovjek, dolazi nekoliko pratilaca. Normalan čovjek. Tad sam ga upoznao drugi put. Prije toga sam ga upoznao u Patriotskoj ligi, dok smo bili. Znači čovjek koji je jedan od najzaslužnijih i Alija Izetbegović. Tu sam čovjeku predao raport. Čak nisam ni znao kako se predaje raport, ali eto sjećam se iz bivše armije pa sam tako uspio.”, prijseća se Vahid Beširević, nosilac najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i učesnik bitke za Žuč

Gledajući ogromna prostranstva ispred sebe, te shvatajući agresorsku snagu koja je na njima koncentrisana, komandanti i borci Armije RBiH shvatili su da je bitka za Orlić prva od mnogo njih koje će uslijediti na ovom pravcu. Stvorene su predispozicije da uskoro otpočne operacija za deblokadu Sarajeva. 

«Bitka za Žuč je trajala duži vremenski period, koja je iziskivala više manjih borbi i bojeva da bi se došlo do krajnjeg cilja zauzimanja platoa Žuči i stvaranja ozbiljnih preduslova za nastavak operacija prema Visokom, odnosno komunikaciji Sarajevo-Zenica. Ta operacija je koordinirana aktivnost bila tadašnje Prve mehanizovane i Vogošćanskih odreda, naravno i Druge viteške brigade. Tako da je to čitav jedan niz manjih borbi i bitaka koje su dovele do tog rezultata. Ja sam bio komadant pravca iz Vogošće i glavna odluka je bila zauzimanje kote 830 i prvi put zauzimanje kote 772», sjeća se Tašo Dacić, nosilac najvećeg ratnog priznanja «Zlatni ljiljan» i učesnik bitke za Žuč. 

Bitke za oslobađanje Žuči morale su se, uskoro, nastaviti pravcem plana za deblokadu Sarajeva. Na lice mjesta stigli su i generali, komandant naše Armije Sefer Halilović i komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović. Sastanak sa borcima i oficirima Armije doržan je na prvoj borbenoj liniji, u zemunicama.

U komandi nas je posjetio prvi put komadant Patriotske lige i načelnik Glavnog štaba Armije RBIH, Sefer Halilović, sa svojim štabom kompletnim. Došli su kod one kuće gdje smo imali šator i gdje je Enver rahmetli (Šehović op.a.) imao svoj štab. Tu je predat raport Seferu Haliloviću. On je održao jedan izuzetno dobar sastanak, vodio nas je i rekao da smatra da smo mi pripremljena jedinica, da on ne sumnja u nas, ” priča Habib Idrizović, komandant Pofalićkog odreda Armije RBiH i učesnik bitke za Žuč.

Uskoro će otpočeti žestoke borbe za kote 850, Golo brdo, odnosno na pravcu putem kojeg se sa ove, sarajevske, odnosno sa "one", visočke strane, trebala izvršiti deblokada Sarajeva. Borbe iz Sarajeva su bile više nego krvave i žestoke. Samim tim uspijeh Armije RBiH je bio veći. Sve što je zacrtala, Armija RBiH je i osvojila. 

«Opet smo osmog decembra krenuli na kotu 850. U ranim jutarnjim satima smo otišli prema koti. Prvi mrak je bio. Probili smo liniju i ušli smo. Vodile su se borbe do tri ujutro. Četnici su pokušavali cijelo vrijeme da nas vrate sa linije, ali mi smo opstali. Ujutro smo dobili još pojačanja. Kotu smo uzeli devetog. Osmog smo probili liniju, a devetog smo uzeli kotu i poboli našu zastavu. Mislilm da je Vojna policija pobola zastavu», sjeća se Huso Kamberović, borac Armije RBiH sa Žuči.

«Ujutro se izašlo i zastava se naša vijorila na koti. Rahmetli Fehim Agić «Aga», nas je vodio. Da nije bilo njega, mi to ne bi uzeli. Nije što nismo imali snage, što nismo željeli, nego njegovo znanje. On je trčao, od jednog do drugog, da kaže kuda će, kako će, gdje da puca, šta da štiti. On me je previo kad sam bio ranjen", svjedoči Šahman Kurtiš, borac Armije RBiH sa Žuči.

Međutim iz pravca Visokog, oficir nadređen za taj pravac, Rasim Delić, nije zabilježio ni približan uspijeh. Jedinice koje je trebao angažovati - nije angažovao, sredstva koja je trebao dstaviti brigadama na Igmanu - nije dostavio, što je kasnije i konstatovano Istražnoj komisiji, koju je predvodio general Jovan Divjak, povodm propusta u operaciji "Sloboda 92". Ipak, operacija oslobađanja Žuči sa sarajevske strane, ostala je jedna od najboljih operacija Armije RBiH. Ona se odvijala od juna 1992 - sredine januara 1993.godine intezivno, te kasnije nekoliko mjeseci sporadično. 

«Uloga tadašnjeg vrha na čelu sa Seferom je za nas vrlo značajna, jer smo po prvi put uspjeli da postignemo i prve uspjehe, a i da podnesemo poraze. Vrlo je važno bilo naučiti lekciju podnošenja poraza bez definitivnog pada. Počeli smo dobijati prve bitke. Žuč je vođena pod komandom generala Sefera", svjedoči Tašo Dacić, nosilac najvećeg ratnog priznanja «Zlatni ljiljan».

Kad Enver i ja pogledamo odavde sa Žuči, sve ovo što su naši borci zajedno sa združenim vogošćanskim odredima oslobodili, čini nam se da smo dvostruko uvećali slobodni sarajevski teritorij”, ispričao je, svojevremeno, rahmetli Safet Zajko, Narodni heroj, nosilac najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i komandant 2. motorizovane “Viteške” brigade Armije RBiH.

Za herojstva na Žuči, brojni komandanti i borci nagrađeni su najvećim ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan", a među njima to su bili Enver Šehović, Safet Zajko, Tašo Dacić, Vahid Beširović, Hakija Mršo i mnogi, mnogi drugi. Na poslijeratnim obilježavanjima bitke za Žuč, uglavnom i najčešće, ne govore niti prisustvuju oni koji su je planirali, koji su njom komandovali i koji su na njenom krvavom terenu, zaradili svoja najveća ratna odličja. Danas je to poligon za govore političara. 

 

 

Izvor: 
BNN.BA