Čekajući "dogovor": Ima li politike u BIH?

Facebook, Instagram i Twiter su glavni mediji "politike" u BiH

Čekajući "dogovor": Ima li politike u BIH?

02.06.2019 - 06:39
Politika

Politika je ozbiljan posao za, uglavnom, ozbiljne ljude. Tako je u svijetu gdje se, također, desi poneki izuzetak ali on ne naruši pravilo. U BiH ljudi ne znaju šta je politika pa svakoga ko se nađe u bilo kojem parlamentu, skupštini ili vladi, brže-bolje, nazovu "političarem". Danas se "političarem" u BiH smatra bilo ko ko ima, manje - više, redovno zamajava narod svojim "inicijativama" koje je, radi etničkog političkog sistema, nemoguće provesti. Tako ispada da se jedni "bore" a drugi im, kao, "ne daju". Posljedično je da kakvi su "političari" u BiH, takva je i njena politika koja je, u suštini, antipolitika. Dakle, ne postoji. Barem ne u Sarajevu.

Ni nacionalizam, ni antifašizam nema ispravno razumijevanje kod njegovih konzumenata u BIH koji nacionalizam poistovjećuju sa nekom vrstom inačice (polu)fašizma, dok antifašizam redovno lijepe uz ljevičarske političke pokrete koji od "lijevih" političkih ideja baštine, doslovno, tek prepoznatljivu crvenu boju. 

Niti su nacionalisti - nacionalisti, niti su antifašisti pravi antifašisti u BiH, već obje kategorije pripadaju grupaciji populista koji bi, zapravo, bili bilo šta ako bi ih tu uvelo i zadržalo u parlamentima. Kada se unutra zaglave, na deceniju - dvije, otamo će odašiljati prepoznatljive poruke.

"Formirajmo etničku tv", "zabranimo negiranje genocida", "zabranimo formiranje fašističkih udruženja", "usvojimo zakon koji će objezbjediti etničko predstavljanje" i slične poruke stižu iz skupštinskih kula. Iza ovakvih "zalaganja", zapravo, ne stoji ozbiljan, temeljit i žestok napor njegovih predlagača da ono što predlažu, zaista, i provedu već se sav "napor" svodi na pisanje nekog papira-prijedloga, potom davanju izjave za (jeftine) medije i, zatim, čekanje reakcije oduševljene gomile koja, čini se, ništa ne razumije. 

Tako se u BiH provodi politika, barem ona sarajevska koja nema nikakvu viziju kako izgraditi državu, već se jedini raspon sarajevske politike svodi na reakcije prema onome što radi Milorad Dodik i(li) Dragan Čović a oni, zaista, provode ozbiljnu nacionalnu politiku koja je, uz svo prisustvo međunarodne zajednice, izgradila paradržave sa cijelim pratećim sistemom koje čekaju svoju pravnu legalixaciju. 

Sistem je jednostavan: Dodik/Čović nešto izjave protiv BiH, neko iz Sarajeva reaguje i "osudi" Dodikove/Čovićeve izjave, a rezultat ove interakcije je jednostavan: Dodik/Čović izpadnu veći Srbi/Hrvati u svom korpusu, a sarajevski reaktanti ispadnu veći domoljubi nego to zaista jesu.

Ako uzmemo da sarajevska politika, uz ogromnu pomoć međunarodne zajednice, finansijsku i političku, nije za 25 godina uspijela izgraditi bilo kakav političko-ekonomski model izgradnje BiH, već da svoju "politiku" bazira na kukanju, izgradnji modela naroda-žrtve, te "pozivanju međunarodne zajednice da reaguje", onda je jasno da u Sarajevu ne postoji politika koja umije odgovoriti na bosanskohercegovačku situaciju, već se sve jefitni show čiji su konzumenti "građani" koji, zaista, ne znaju niti šta je politika, niti kako izgledaju istinski političari.

Oni misle da su klovnovi, zabavljači, cirkuzanti, kojekakvi zgubidani bez zanimanja i ikakve karijere, sve ono što se može, čim prođe prag kakve skupštine, nazvati "političarem" pa shodno tome i "politika" takvih "političara" postaje cirkus i nije kadra odgovoriti na ozbiljnu politiku koju provodi Dodik koji je, dok se u Sarajevu igraju politike, uspio od genocidne paratvorevine napraviti poludržavu. 

Ako znamo da je rješenje svakog problema u našim mogućnostima, koje prvo moramo spoznati da bi ih iskoristili, tada ćemo znati da je rješenje problema nefukcionisanja BiH i nepostojanja politike u njenom glavnom gradu, problem koji trebamo riješiti ovdje, na domaćem terenu, gdje ljudi trebaju shvatiti da politika nije pozorište niti prizorište i da ne mogu, nakon što sebi izaberu klovnove za predstavnike, očekivati da uskoro ugledaju državu. Prije će, kao i sada, gledati cirkus za koji su sami sebi kupili kartu. 

Izvor: 
BNN.BA