Kako je biti srpska zastupnica u HR Saboru: Vrijeđali su me, omalovažavali...

Saborska zastupnica SDSS-a

Kako je biti srpska zastupnica u HR Saboru: Vrijeđali su me, omalovažavali...

03.07.2019 - 08:34
Region

Dragana Jeckov, SDSS-ova (Samostalna demokratska srpska stranka) zastupnica koja je u Saboru zamijenila Milu Horvata, brzo je našla svoje mjesto u hrvatskoj, napose manjinskoj, politici. Rođena je u Vinkovcima, diplomirana pravnica, kažu, žena s petljom. Bez dlake na jeziku. Zna se nositi s teškim kvalifikacijama političkih protivnika, ali zna i na njih žestoko odgovoriti. Fokusirana je na ljudska i manjinska prava; smeta je stigmatiziranje Srba u Hrvatskoj, osjetljiva je na govor mržnje koji opasno truje društvo, na nasilje, pogotovo na nacionalnoj osnovi, ali i na nasilje prema ženama. Svojedobno je njezin istup u Saboru, zbog ekavskoga govora koji, inače, koriste mnogi Slavonci, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, izazvao pravu konsternaciju.

Recentnu kampanju za europske izbore SDSS je vodio pod egidom "Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?". Provokativno i simbolično. Pa, kako je? Kakva su vaša iskustva? Kako je biti Srbin u Vukovaru, odakle dolazite?

– Iako je okarakterizirana kao jedna od najboljih kampanja za EU izbore, čiji je cilj bio ukazati na položaj Srba u RH, ova kampanja je pokazala i svoje drugo lice. Naši plakati bili su poligon za eskalaciju mržnje i netrpeljivosti usmjerene prema sunarodnjacima srpske nacionalnosti.

Kada je u pitanju Vukovar, radi se o gradu koji je višenacionalna sredina, odnosno sredina koja je naročito osjetljiva i opterećena stradanjima svih njezinih stanovnika. Još uvijek u gradu vrijede nepisana pravila koja upućuju na podijeljenost.
Ekonomski osiromašeni stanovnici u velikom su broju pohrlili na zapad, gdje se ne broje krvna zrnca i gdje vrijede druga pravila. Tako je iseljavanje ljudi, bez obzira na nacionalnost, uzelo svoj danak. Veliki problem Srba u Vukovaru je nezaposlenost i diskriminacija prilikom zapošljavanja.

Nakon procesa mirne reintegracije, određeni broj Srba radio je u tijelima državne uprave, pravosuđu, policiji, zdravstvenim ustanovama i dr., a poslije 20 godina slika se mijenja u negativnom kontekstu jer odlaskom u mirovinu na ta radna mjesta više ne dolaze pripadnici srpske nacionalne manjine, zbog čega ne postoji proporcionalna zastupljenost, ili je ona u tragovima. Srba nema na rukovodećim položajima bez obzira na kvalifikaciju i sposobnosti.
Mnogo toga ovisi o lokalnoj politici u Vukovaru, za koju smatram da treba biti okrenuta više k budućnosti i normalizaciji odnosa.

Nedavno su u Supetru na Braču pripadnici Torcide napali skupinu mladih ljudi srpske nacionalnosti koji su na Brač došli raditi kao sezonci. Gradonačelnica Supetra je oštro osudila taj sramni događaj, otkazala donaciju i buduće održavanje malonogometnog turnira Torcide u tom gradu. Smatrate li da je učinila sve što je trebala?

– Gradonačelnica je svima pokazala kako se prije svega voli svoj grad, a onda i kako se vodi grad kojem je čelnica. Vrlo jasno je dala do znanja da u njezinu gradu nema mjesta mržnji i nasilju bilo koje vrste. Gradonačelnica Supetra, kao i djevojka koja je svojim tijelom štitila druga od batina, ili ona koja je pružila ruku vaterpolistu u splitskom moru, heroine su današnjice i ponosno predstavljaju onu drugu, uljuđenu, tolerantnu Hrvatsku, naprednu stranu našeg društva, pokazujući one vrijednosti koje su nepravedno zapostavljene.

Prije incidenta u Supetru, usred Splita fizički su, kako ste spomenuli, napadnuti vaterpolisti "Crvene zvezde", koji su skokom u more spašavali glavu. Kako objašnjavate da se takvi događaji sve više koncentriraju u Dalmaciji, koja je nekad bila poznata po svojoj otvorenosti i tolerantnosti? Pa nije baš za sve kriv samo rat...?

– Takvi incidenti, s jasnom porukom upućenom danas Srbima, sutra prema nekoj drugoj manjini, opasan su i upozoravajući alarm da smo postali društvo u kojem se tolerira nasilje.

Upravo to je razlog da se svi zabrinemo, kako zbog sve učestalijeg nasilja prema raznim manjinama (Srbima, Romima, ženama), jednako tako i zbog slike o našoj državi kao nesigurnoj turističkoj destinaciji u kojoj vas mogu mlatiti zato što ste drukčiji po bilo kojoj osnovi, a da pri tome nasilnici neće biti baš naročito kažnjeni. Mlake reakcije nadležnih, i još blaže sankcije, mogu biti uzroci ovakvih i sličnih pojava.

Doduše, svojedobno su i usred Zagreba ostacima hrane zasuti zastupnici SDSS-a Milorad Pupovac i Boris Milošević. Vi ste taj čin nazvali "prostačkim i kukavičkim", i upozorili na strah u srpskoj zajednici zbog širenja antisrpske histerije. Što mislite, zašto se to događa?

– I danas taj čin smatram "prostačkim i kukavičkim". Biti nasilan prema onima s čijim se uvjerenjima ili politikom ne slažeš, neprihvatljivo je. To ne smije biti razlog da ga omalovažavaš ili bilo kako ugrožavaš, posebno ne da ga fizički napadaš.

Naravno, pod uvjetom da govorimo o uređenom i demokratskom društvu kakvo želimo biti. Antisrpska histerija prisutna je, i gotovo svakodnevno smo njezini svjedoci, a drugo pitanje je, naravno, koliko je tko spreman biti iskren priznati da postoji i suprotstaviti se tome.

Koji su danas najveći problemi Srba u Hrvatskoj? U poraću su to bila ljudska i manjinska prava, povratak, povrat imovine i obnova u ratu porušenih kuća, stanarsko pravo... A danas? Jesu li Srbi u Hrvatskoj neravnopravni, diskriminirani, nesigurni u svojoj zemlji?

– Osnovni problem u specifičnim, hrvatsko-srpskim odnosima u RH, danas je činjenica da i nakon 30 godina od nesretnih ratnih događanja u glavama određenih grupacija rat još nije završen. Žive u prošlosti i Srbima u Hrvatskoj žele kontinuirano nametati osjećaj kolektivne krivnje i odgovornosti.

Posebna priča su optužbe za ratne zločine. Mi u SDSS-u u vezi s tim pitanjem imamo jasan stav. Krivci za ratne zločine trebaju odgovarati bez obzira na nacionalnost. Stigmatizirati cijelu zajednicu neprimjereno je i neizdrživo. Zločinac mora imati ime i prezime.

Osim toga, ozbiljan problem Srba u Hrvatskoj je sve izraženiji i sve učestaliji govor mržnje, netolerancija i diskriminacija.
Izdvojit ću još neke od ozbiljnih problema, poput nedovoljne proporcionalne zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina, neregistracije manjinskih škola u skladu sa Zakonom o odgoju i obrazovanju pripadnika nacionalnih manjina, nezadovoljavajući pravni status manjinskih institucija srpske zajednice, odnosno nepostojanje jasne namjere da se ovi problemi razriješe. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je krovni i najvažniji pravni okvir u ostvarivanju i mjerenju poštovanja manjinskih prava, ali njegova implementacija iz godine u godinu je sve upitnija, ukratko, mjerljivi podaci kontinuirano pokazuju da postoji trend smanjenja pripadnika srpske nacionalne manjine u tijelima javne uprave.

Imamo izvanredan zakon koji može biti uzor demokratičnosti i brige o manjinama, ali apsurd je što se ne primjenjuje, pa tako njegova uzornost postaje mrtvo slovo na papiru.

Obraćaju li vam se kao zastupnici građani srpske manjine, i na što se žale? 

– Upravo na navedeno: na diskriminaciju prilikom zapošljavanja... Tako, kad im savjetujem da se pozovu na čl. 22 UZPNM-a, u pravilu odgovore da tek tada neće dobiti posao.

Pritužbe dobivam i zbog verbalnog nasilja kroz koje ljudi prolaze zato što su Srbi, a ne prijavljuju ga jer su u strahu i opravdano sumnjaju da će biti adekvatno zaštićeni.

Netolerancija prema Srbima i Srpkinjama te diskriminacija uzimaju maha, zbog čega nam se ljudi često obraćaju i traže pomoć i zaštitu.

Mnogi u Hrvatskoj misle da je srpska nacionalna manjina kod nas zaštićenija negoli su manjine u većini europskih zemalja. Pa ističu zajamčena tri zastupnička mjesta u Saboru, pravo na dvojezične oznake u gradovima i općinama gdje je vaša manjina zastupljena s 30 posto u ukupnom stanovništvu, manjinske srpske škole, njegovanje i promicanje srpske kulture...

– Istina je da su tri zastupnička mjesta zajamčena, kao i njegovanje srpske kulture, ali moram reći da ne postoje ekskluzivna prava pripadnika srpske zajednice o kojima se u javnosti zna govoriti. Tako, na primjer, spomenuli ste dvojezične oznake u naseljima. Unatoč činjenici da je Ministarstvo uprave izdalo upute o obvezi pridržavanja UZPNM-a, javne ga ustanove ne žele poštovati.

Zbog toga i danas na prostorima jedinica lokalne samouprave gdje postoji pravo na upotrebu dvojezičnih naziva mjesta, a naročito na ćirilici, ova odredba UZPNM-a se ne primjenjuje.
Srpska zajednica godinama bezuspješno pokušava registrirati škole kakve imaju druge nacionalne manjine – češka, mađarska ili talijanska.

U Vukovarsko-srijemskoj županiji radi se o osnovnim školama (OŠ Negoslavci, Borovo, Bršadin, Trpinja Bobota, Markušica) u mjestima u kojima se nastava odvija po modelu A.
Unatoč obvezi koja proizlazi iz Zakona o odgoju i obrazovanju, zbog opstrukcije vlasti u Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji, te nezainteresiranosti MZOŠ-a, ovaj problem nije riješen do danas. Dakle, ne tražimo ništa više ni manje od onoga što je zakon odredio kada je u pitanju registracija škola.

Kada ste prije dvije godine u Saboru, kao zastupnica, progovorili srpskim jezikom (ekavicom), kod nekih ste izazvali šok. Govorilo se da kršite Ustav RH, da će uskoro i četnička kokarda osvanuti u Saboru. Kako komentirate tu, pa gotovo šizofrenu situaciju nastalu zbog jezika, zapravo mješavine hrvatskog i srpskog, kojim se koriste mnogi ljudi u Slavoniji i Baranji, neovisno o nacionalnoj pripadnosti?

– Govorim zavičajnim i razumljivim jezikom, kao što to čini i većina zastupnika u Saboru. Drugo je pitanje što mnogima ne odgovora to što govorim, pa samim tim ni kako govorim.

Veliki broj zastupnika upotrebljava riječ "penzioneri", a kada ja tako kažem, imam dojam da nastane ustavna kriza. Zanimljivo je da takvih reakcija nije bilo kada su govorili drugi zastupnici u Saboru koji nisu koristili službeni hrvatski jezik. Oni tada nisu bili izloženi medijskim napadima, što upozorava na selektivan pristup i postojanje pravila koja vrijede za jedne, a za druge ne.

Vaš kolega Milorad Pupovac izjavio je tada da veći broj kolega u Saboru govori "zavičajnim jezikom" koji je manje razumljiv od onoga kojim ste vi govorili. Zanimljivo je da nije bilo nikakve reakcije kada su ekavicu u Saboru koristili vaši kolege Vojislav Stanimirović i Dragan Crnogorac. Kako to objašnjavate?

– Ne znam što bih na to rekla, nije mi jasno...

Jeste li i osobno doživjeli neugodnost, uvrede, ili čak i fizički napad zbog činjenice da ste srpske nacionalnosti?

– Doživjela sam svašta. Uvrede, omalovažavanja i odbacivanja, i to na svim razinama, pa i onim najvišim. S tim se nosim kako znam i umijem. Poštujem čovjeka i njegova djela. Prihvaćam podjelu samo na ljude i one koji to nisu. Osobno mi je važno da nisam nikoga namjerno uvrijedila ni izazvala, a to što netko ima problem s tim što se deklariram kao Srpkinja, i što zastupam prava srpske zajednice u RH, to može biti problem... ali u tuđoj glavi.

SDSS je dio koalicije na vlasti, a vlast je najodgovornija za ovakvu atmosferu u društvu u kojoj se benevolentno gleda na nacionalističke ispade, bujanje ustaštva i govor mržnje. Zar niste i vi, podrškom vlasti, sudionici u tome? Zašto ostajete u koaliciji koja tolerira šovinizam, revizionizam i nacionalnu netrpeljivost?

– Sasvim je u redu da pripadnici manjinskih političkih opcija imaju partnerski odnos sa strankom kojoj su pripadnici većinskog naroda dali povjerenje. Mi želimo voditi aktivnu politiku da bismo mogli utjecati na političke procese, a posebno na ona pitanja i probleme koji se odnose na pripadnike srpske zajednice u RH.

Važna nam je politička stabilnost u državi jer je to osnovni preduvjet za napredak i razvoj društva uopće, kao i za normalizaciju odnosa. Vrlo često i vrlo oštro se upravo od nas iz SDSS-a za saborskom govornicom čuju kritike na nedopustivu revitalizaciju ustaštva i sve izraženiji govor mržnje prema manjinskim skupinama.

Što je srpska manjinska zajednica dobila participacijom u vlasti, a što ne bi dobila da je bila u oporbi?

– U politici nema baš socijalne osjetljivosti po modelu da ćete nešto od nekoga dobiti. Dobit ćete ono za što se političkim sredstvima izborite. Mi participacijom u vlasti osiguravamo nastavak procesa demokratizacije društva, neometano funkcioniranje manjinskih institucija (ZVO, SNV, Prosvjeta), osiguravamo razvoj infrastrukture u povratničkim i nerazvijenim krajevima, intenzivno radimo na procesu reelektrifikacije, provođenje Operativnog programa za manjine. Često nismo zadovoljni intenzitetom kojim se pojedina pitanja rješavaju i na to jasno upozoravamo te tražimo rješenja.

Bojite li se da biste izlaskom iz koalicije bili češća i izloženija meta nego dok ste dio vladajuće većine?

– U prošlosti smo imali i takvih situacija kada smo bili u opoziciji i kada se nismo slagali s politikom koju je provodila vladajuća garnitura (politika krajnje desnice). Položaj zajednice kojoj pripadam tada nije bio znatno drukčiji. Uvijek ćemo biti meta onih koji žele živjeti u prošlosti jer im je tako lakše.

Što, po vašemu mišljenju, treba poduzimati da bi se mržnjom zatrovano društvo učinkovito liječilo i dugoročno izliječilo?

– Prije svega, moramo naučiti preventivno djelovati, da se slučajevi Supetar, vaterpolisti u Splitu, premlaćivanje Radoja Petkovića koji je umro od zadobivenih ozljeda, tučnjava srednjoškolaca u Vukovaru, požari u Duzluku i drugo, ne dogode. Taj proces je dugotrajan i treba početi u najranijem djetinjstvu. Edukacijom da se nasilje prema bilo kome, pa i manjinama, ne smije tolerirati, i da je apsolutno neprihvatljivo. Osim toga, adekvatnom reakcijom države na neprihvatljive oblike ponašanja, znači brzom reakcijom i oštrom sankcijom koja ima učinak, postigli bismo željene rezultate. Osobno smatram da veliko značenje mogu imati i mediji, čiji pristup ne bi trebao biti jedino senzacionalistički. Mediji su danas pokretač mnogobrojnih društvenih procesa i upravo tako mogli bi pokrenuti novi smjer ističući pozitivne primjere odnosa Srba i Hrvata.

Izvor: 
BNN.BA/Slobodna Dalmacija