Mustafa Čandić za BNN.BA: Kako sam radio za KOS

Memoari jednog obavještajca

Mustafa Čandić za BNN.BA: Kako sam radio za KOS

24.05.2015 - 23:18
Politika

Kako je KOS izvodio terorističke akcije koje je podmetao drugima * Kako se vodi propagandni rat i kojim sredstvima * Znao sam kada je Karadžić dolazio u BiH dok se krio od hapšenja * Od Srba smo dobijali kvalitetne informacije dok smo tragali za Mladićem * Fikret Abdić je počeo raditi za Službu prije rata * Bio sam svjedok optužbe protiv Slobodana Miloševića

Mustafa Čandić je jedan od rijetkih koji priznaje da je radio u Kontraobavještajnoj službi bivše JNA, odnosno KOS-u. Sa njim smo obavili duži razgovor, bez pretenzija da „otkrivamo“ KOS-ovce u BiH, već sa ciljem da demistifikujemo ovu temu i iz njegovog svjedočenja saznamo što više o metodama rada jedne (kontra)obavještajne organizacije, koji su – u principu – uvijek isti.       

Čandić je na dužnost u Centralnu kontraobavještajnu grupu (KOG) komande Ratnog vazduhoplovstva i protiv-vazdušne odbrane stupio nakon višegodišnjeg radnog staža u JNA, decembra 1988., a Jugoslovensku narodnu armiju je napustio početkom 1992.g. Kaže da je niz razloga uticao na takvu odluku. „Kretao sam se po teritoriji Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i vidio da se Jugoslovenska narodna armija, kao institucija čitave bivše Jugoslavije, de iure i de facto, svrstava na stranu samo jedne etničke skupine, odnosno skupine srpskog naroda“, kaže. Bio je angažovan u sektoru koji se bavio „unutrašnjim neprijateljem“, a njegova zona odgovornosti je obuhvatala Kosovo i 19 općina na sjeveroistoku BiH. Po ovlaštenjima, istrage je vodio i u drugim djelovima SFRJ. Promovisan je u majora 1990., postavši jedan od četvorice pomoćnika šefa KOG-a, a pukovnika Tomislava Ćuka, koji je bio podređen pukovniku Slobodanu Rakočeviću, načelniku Odjeljenja bezbjednosti komande Ratnog vazduhoplovstva i protiv-vazdušne odbrane.

U okviru Službe vojne bezbjednosti, postojali su organi bezbjednosti u jedinicama, uniformisani oficiri, ali i kontraobavještajne grupe: oficiri koji su radili u civilnim odjelima i imali sasvim drugačije zadatke u odnosu na one koji su se nalazili u jedinicama. Čandić je bio jedan od njih.

BNN.BA: Imajući na umu trenutno najudarniju temu u BiH – temu terorizma, razgovor ćemo početi pitanjem o operaciji „Labrador“ tokom koje su se 1991., dešavali različiti „teroristički akti“. Šta je bila ta operacija, ko je izvodio i zašto?

To je bila operacija pod „lažnom zastavom“ koju je u Zagrebu izvela jugoslavenska kontraobavještajna služba (KOS). Vodio je Slobodan Rakočević, rukovodilac odjela KOS-a u Zemunu, dok je u Zagrebu operativnu kontrolu nad operacijom imao detašman KOG RV i PVO, na čijem se čelu nalazio Mirko Martić. Zamišljena je kao niz terorističkih napada sa ciljem kompromitiranja Hrvatske, kako bi je prikazali kao profašističku državu i tako spriječili priznavanje njene nezavisnosti. Dva napada odigrala su se 19.8.1991. Jedan na Jevrejski centar u Zagrebu i drugi na Jevrejsko groblje na Mirogoju. Smatra se da su KOS-ovi agenti odgovorni i za bombaške napade na pruzi Zagreb-Beograd kraj Vinkovaca i na željezničkoj pruzi između Gline i Vojnića. Nakon eksplozija, čak je i Josip Manolić, tadašnji šef hrvatske obavještajne agencije, u prvi mah ustvrdio da su odgovorni „hrvatski ekstremisti“. Planirani napad na sinagogu nije izveden zato što su glavni akteri „Labradora“ pobjegli za Beograd, a nakon što je hrvatska policija počela hapsiti pripadnike KOS-ovog detašmana u Zagrebu. Hrvatske obavještajne agencije su zatim pokrenule operaciju „Janjičar“, koju su odobrili tadašnji ministar unutrašnjih poslova, Ivan Vekić i ministar odbrane Gojko Šušak sa ciljem raskrinkavanja preostale mreže KOS-a u Hrvatskoj. Petnaest osoba je uhapšeno do kraja 1991. Zaplijenjeni su dokumenti povezani sa operacijom „Labrador“, a među njima su bile bilješke, šifre i diskete sa podacima o operaciji. Pošto je hrvatskim vlastima trebalo mjesec dana da dešifriraju dokumente, glavni agenti umiješani u izvođenje terorističkih napada su u međuvremenu pobjegli. Nakon što su došli do saznanja da MUP Hrvatske planira hapšenje nekih od pripadnika saradničke mreže KOS-a u Hrvatskoj, šef arhiva Slavko Malobabić Kondor i njegov potčinjeni - zadužen za čuvanje i korištenje arhive Radenko Radojčić Ljudevit, zatim Branko Traživuk, Ivan Sabolović i drugi bježe u Beograd. Jedni su bježali preko Mađarske, a druga direktno autoputem. Radojčić je prilikom bjekstva iz Zagreba, sa sobom ponio između 40.000 i 50.000 stranica mikrofilmovanih informacija koje su kasnije, uglavnom, služile za propagandne aktivnosti. Operacija hrvatskih vlasti je rezultirala pravljenjem popisa osumnjičenih operativaca KOS-a u Hrvatskoj, koji je brojao 1.789 imena i pseudonima. Smatra se da je u detašmanu KOG RV i PVO u Zagrebu namjerno ostavljena evidenciona knjiga sa imenima saradnika KOG RV i PVO među kojima je pet posto bilo stvarnih, dok su ostali izmišljeni s ciljem da se hrvatska služba zabavi istragom i stvori međusobno nepovjerenje među ljudima. Petnaest uhapšenih je razmijenjeno za biznismena Antuna Kikaša kojeg je JNA uhapsila nakon što je stigao sa avionom punim oružja iz Južne Afrike koje je bilo namijenjeno za odbrambene pripreme u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je suđeno dvojici uhapšenih, koji su oslobođeni, dok su sedmorica kojima je suđeno „u odsustvu“ proglašena krivim.

BNN.BA: Vi ste obavili razgovor sa Antonom Kikašem nakon hapšenja?

 Da, i ovih dana treba da bude premijera filma o Kikašu sa kojim sam vodio informativni razgovor nakon hapšenja na aerodromu Pleso - Zagreb. Kikaš je zamolio režisera Jakova Sedlara da snimi razgovor sa mnom, zbog toga što sam se ponašao krajnje profesionalno u tokom razgovora.

BNN.BA: Da li je KOS uspostavio saradničku mrežu prije operacije „Labrador“?

Stvorena je saradnička mreža koja je, van svake sumnje, bila jedna od najjačih saradničkih mreža tadašnjeg KOS-a. Naime, saradnici su bili visokopozicionirani pripadnici Službe državne sigurnosti Republike Hrvatske, visokopozicionirani članovi HDZ-a i visokopozicionirane osobe u državnim službama. Primjera radi, saradnik je bio doministar Republike Hrvatske za državnu sigurnost, zatim pojedini načelnici centara Službe državne sigurnosti Hrvatske, tu je bio šef kabineta predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Slavko Malobabić koji je ostao da radi i nakon višestranačkih izbora, ali na mjestu šefa Arhiva Republike Hrvatske.

Tu je bio i njegov potčinjeni Radenko Radojčić,  radnik u Arhivu Centralnog komiteta Hrvatske. Obzirom da je stvorena jaka saradnička mreža na prostoru Hrvatske, na osnovu procjena da će doći do rata u Hrvatskoj, računalo se i sa ilegalnim obavještajno-diverzantskim radom po uzoru na djelovanje pojedinaca i grupa u pozadini neprijatelja. Iz tog razloga, operativcima 2. detašmana KOG RV i PVO u Zagrebu, potpukovnik Ratko Radaković je dovezao eksploziv, automatske puške, heklere, škorpione i municiju kako bi je sakrili na sigurna mjesta, a za slučaj da se nadju na prostoru koji bi se zvao „privremeno zauzeta teritorija“.

BNN.BA: Zašto je izabrano ime „Labrador“?

Akcija je dobila ime po psu - labradoru, koji je pas tragač, jer je grupacija suradnika na prostoru i u širem regionu Zagreba, na više mjesta ostavila eksploziv, naoružanje i sve ono što im je potrebno za izvođenje daljih terorističkih akcija.

BNN.BA: Isto pitanje u vezi sa nazivom „Opera“: da li je postojao neki poseban razlog zašto se koristio taj naziv i šta je „Opera“?

 „Opera“ je skraćeni naziv od „Odjeljenje propagandnog rata“. Alternativno ime operacije „Opera“ bilo je operacija „Opera Orientalis.“ To je bio viši nivo od akcije „Labrador“, jer je trebao poslužiti za psihološko-propagandno djelovanje na čitavom prostoru Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, kako bi se podstaklo međunacionalno nepovjerenje i širile dezinformacije. Od jednog od ključnih aktera „Opere“, Radenka Radojčića, saznao sam da su izrađeni detaljni i konkretni planovi za prostor Republike Hrvatske, a kasnije i Bosne i Hercegovine. On mi je konkretno pričao o tome, a i ja sam bio svjedok nekoliko izvedenih akcija.

Kao prvo, pomenuti ću akciju koja je imala za cilj da hrvatsku vlast prikaže fašističkom, jer se na prostoru Srbije uz granicu s Hrvatskom nalazilo dosta hrvatskog življa, Hrvata koji su živjeli u Srbiji i koji su svakodnevno bili terorisani od strane dobrovoljačkih jedinica Šešelja, Arkana i braće Jović iz Pazove. Bacane su im bombe kašikare u dvorišta, u kuće i tako dalje. Zastrašivani su. Mnogi od njih su bježali u Hrvatsku. Ali, da ne bi izgledalo kao da ih neko tjera, izvedena je akcija u toku koje je u Centralnom djelu Dnevnika TV Beograd pušten navodni, tajno snimljeni razgovor između dva čelnika HDZ-a: jednog iz Zagreba i drugog iz Iloka. Gledao sam taj dnevnik i po glasovima sam poznao da su ti akteri, ta navodno dva čelnika HDZ-a, bili ustvari bezbjednjaci Radojko Radojčić sa jedne i potpukovnik Ivan Sabolović sa druge strane. Poznao sam njihove glasove.

Tokom ovog, navodnog razgovora, čelnik HDZ-a iz Zagreba je dao naredbu ovom iz Iloka da mobiliše kompletno hrvatsko stanovništvo u Srbiji, uz granicu sa Republikom Hrvatskom i da se u roku od dva dana svi upute prema Zagrebu. Čelnik HDZ­a iz Iloka u tom razgovoru kaže da je to nemoguće, da će to biti jako teško. To je bila klasična dezinformacija, razgovor je bio potpuno izmišljen. Svrha je bila da se kod gledalaca, odnosno kod naroda u Srbiji stvori utisak da je hrvatska vlast fašistička i da želi čiste etničke prostore u kojima će živjeti samo Hrvati, odnosno prostori na kojima će živjeti samo Srbi. „Opera“ je imala širok asortiman sredstava za prisluškivanje i sve im je bilo dostupno, od informacija do tehnike, tako da su mogli da montiraju razgovore kako njima ide u prilog. I uvijek je bilo povezano ono što se čuje, odnosno pročita, sa nečim što se izvede na terenu, a što je u domenu terorističke akcije.

BNN.BA: Za razliku od ovih potpuno izmišljenih razgovora, za šta su korišteni razgovori koji su, zaista, prisluškivani i snimani?

Navesti ću primjer razgovora između Mileta Dedakovića Jastreba, branitelja Vukovara i generala Antuna Tusa u Zagrebu. Na osnovu, u više navrata, prisluškivanih razgovora između ove dvojice, montiran je jedan razgovor u kome Mile Dedaković Jastreb od Antuna Tusa traži pomoć u naoružanju, a ovaj mu, navodno, kaže da ne računa ni na kakvu pomoć i da je prepušten sam sebi, da se bori kako zna i umije.

„ZAUSTAVILI SU ME NA ULICI, REKAVŠI DA SU IZ AID-a“

BNN.BA: Kako ste postali svjedok optužbe u predmetu protiv Slobodana Miloševića?

Mjesec dana nakon jednog velikog intervjua koji sam dao 2002., u Zenici su me presrela dvojica mladića dok sam bio sa prijateljem u šetnji. Bilo je veče kada su mi prišli i pitali da li sam ja Čandić Mustafa. Odgovorio sam da jesam, a oni su rekli da su iz AID-a. Uhvatila me je huja i bukvalno sam odbrusio: “Pa šta ako ste iz AID-a?” Pomislio sam da su htjeli da razgovaraju o činjenice da sam član Tima odbrane Sefera Halilovića pred ICTY, preciznije ekspert u Timu za pitanja vojne i državne bezbjednosti, vojne policije i javne bezbjednosti. Iznenadio sam se kada su rekli da imaju nalog iz Haga da me pronadju i dostave im moj broj telefona i adresu. Izvadio sam mobitel i izdiktirao im broj. Tražili su adresu, pa sam odgovorio: „Dao sam vam broj mobilnog, kad god me nazovete i pitate gdje sam, ja ću vam odgovoriti da sam tu i tu. I to je moja adresa. Pravu adresu vam ne dam, jer vam ne vjerujem.” Nije im bilo drago. Bio sam ubijeđen da je to presretanje bilo zbog Sefera.

Nazvao sam ga i rekao mu da sumnjam da je to zbog njega i zamolio ga da provjeri da li stvarno postoji nalog iz Haga da budem pronađen. Nakon 5-6 dana sam bio u jednom kafiću negdje oko 10h prije podne kada mi je zazvonio mobitel, ali je broj bio skriven. Pomislio sam da su operativci AID-a. Javio sam se, a sa druge strane se ženska osoba predstavila kao Andrea - prevodilac istražitelja Brenta iz Haga, koji je pitao mogu li doći u  Kancelariju haškog tribunala u Nedžarićima zbog razgovora o mom eventualnom svjedočenju u procesu protiv Slobodana Miloševića. Dogovorili smo sastanak, nekoliko dana smo razgovarali u Nedžarićima i na kraju su me pitali da li želim biti svjedok u predmetu protiv Miloševića. Pristao sam.

BNN.BA: Tema Vašeg svjedočenja je bio KOS?

Da.

BNN.BA: Kako ste počeli raditi za KOS?

Bio sam poručnik avijacije na dužnosti oficira za navođenje lovačke avijacije sa radarskih položaja Jahorina, Zlatibor, Majevica, Prevlaka, Kopaonik, stari Banovci kod Beograda... Na jednom službenom putovanju iz Sarajeva za Divulje i Vis „slučajno“ sam se našao na putovanju sa Mitrović Radosavom koji je bio načelnik bezbjednosti 1. puka VOJIN (vazdušno osmatranje, javljanje i navodjenje – op.) u Beogradu čija je zona odgovornosti bila polovina bivše SFRJ - Bograd, Sarajevo, Titograd, Niš i Skoplje. Razgovarali smo o svemu i svačemu. U jednom trenutku mi je ponudio da budem saradnik organa bezbjednosti, ispričao mi koje su obaveze, opisao načine rada, kao i sva drugo što se tiče „rada sa saradnikom“. Prihvatio sam i on mi je dao pseudonim – kodno ime - Lastovo. Negdje u periodu 1981./1982. godine, Mitrović je došao u Sarajevo da me pita pristajem li da postanem organ bezbjednosti.

BNN.BA: Znači do tada ste saradnik, a on Vam sada nudi da budete obavještajac?

Upravo tako. Odgovorio sam da nemam ništa protiv, ali da nisam siguran da sam čovjek koji zna i može odgovoriti takvim zadacima. Rekao je da su organi bezbjednosti  procijenili da mogu. Malo sam se uplašio, ali sam pristao. Tada mi je Mitrović rekao da to što sam prihvatio da budem organ bezbjednosti ne znači da ću to i biti. Sljedeći korak je bio da se izvrši detaljna provjera i ako ona bude pozitivna, onda ću biti biti primljen u službu. Nakon šest mjeseci, kada sam izgubio svaku nadu i pomislio da mi je provjera negativna, ponovo je došao i saopštio da sam primljen. Sljedeći korak je bio razgovor sa mojom suprugom. Otišli smo kod mene kući i Mitrović je mojoj supruzi počeo pričati kako ona mora početi da se drugačije ponaša, da pazi šta pred kim priča, naročito o meni: gdje sam, kada sam otišao, kada ću se vratiti, sa kime najviše kontaktiram, ko su mi prijatelji... Govorio joj je da se mora pomiriti sa činjenicom da organi bezbjednosti nemaju radno vrijeme i da su bukvalno angažovani 24h, da ne pravi scene ako izadje u grad i sretne me kako sjedim sa nekom zgodnom djevojkom, da ni pod koju cijenu ne prilazi, već da se pravi da me nije ni vidjela, ali i da mi ne postavlja kasnije pitanja ko je to...

BNN.BA: Zvuči kao idealan alibi za muškarca, kada ga partnerica vidi sa drugom ženom, on samo kaže: ja to po službenoj dužnosti...

Dobar alibi za obavještajca, veliki teret za žene. Uglavnom, tako sam postao načelnik bezbjednosti 58. bataljona VOJIN u Nedžarićima. Na tom mjestu sam se zadržao do marta 1986., kada sam prekomandovan za načelnika bezbjednosti aerodroma Dubrave. Na aerodromu sam bio do decembra 1988., kada sam prekomandovan u Centralnu kontraobavještajnu grupu ( KOG ) Ratnog vazduhoplovstva i protiv-vazdušne odbrane u Zemunu, gdje sam 22.12.1990., prijevremeno unaprijeđen u čin majora avijacije, a nedugo poslije toga sam postavljen za jednog od tri pomoćnika načelnika Centralne KOG-e RV i PVO.

RADIO SAM SA VASILJEVIĆEM, SRETAO SE SA MUSLIMOVIĆEM

BNN.BA: Šta je to KOS?

KOS je skraćenica za „kontraobavještajna služba“ i to nije bio zvaničan naziv, nego termin koji se koristio u narodu. Zvaničan termin je bio „Služba bezbjednosti u JNA“ i oni koji rade u toj službi su bili organi bezbjednosti JNA. Služba je imala dvije komponente: služba bezbjednosti u operativnim jedinicama, operativnim sastavima i ustanovama u kojima su radili organi bezbjednosti u uniformi i kontraobavještajne grupe (KOG) koje su se nalazile u jedinicama ranga korpusa, armije, te na nivou SSNO. U SSNO je funkcionisala još jedna posebna cjelina koja se zvala kontraobavještajni tehnički sektor koji je bio tehnička podrška nižim nivoima, u smislu prisluškivanja, tajnog praćenja i osmatranja, ugradnje tehničkih sredstava za tajno fono i TV dokumentovanje. U KOG-ovima su radili operativci u civilnom odijelu koji su bili zaduženi da pored pomoći nižim nivoima, pružaju stručnu i tehničku podršku u realizaciji pojedinih operativnih obrada, stvaraju saradnike iz civilnih struktura, a najčešće iz sredstava javnog informisanja, struktura vlasti, preduzeća, ali i među stanovništvom pojedinih regija koje su bile potencijalni izvor kriza kao što je bilo Kosovo u dužem vremenskom periodu...  

BNN.BA: Jeste li se sretali sa najpoznatijim šefom KOS-a, Aleksandrom Vasiljevićem?

Aleksandra Vasiljevića sam upoznao dok sam bio na službi u Sarajevu. On je u to vrijeme bio pomoćnik načelnika odjeljenja 7. Armije. Sretao sam se sa njim na predavanjima i informisanjima koja su se odvijala u odeljenju bezbjednosti 7. Armije. Prvi ozbiljniji kontakt sa Vasiljevićem, kada sam sa njim službeno razgovarao, vezan je za Plan rada na operativnoj obradi „Svetac“ koju sam vodio u četi-vojin Zlatibor kod Užica. Prvo sam mu ispričao ukratko o čemu se radi, a on mi je po tezama dao najbitnije elemente na osnovu kojih bi morao dokumentovati neprijateljsku djelatnost, ako je ima. Ja sam ga poslušao. Kao rezultat,  ova obrada je okončana sudskim epilogom gdje je glavni akter osudjen na 18 mjeseci zatvora. Ta obrada je kasnije kompletna prenešena u obavještajno bezbjednosni centar Pančevo da se izučava kao školski primjer kako se radi na jednoj obradi. Inače, obrada se odnosila na djelovanje organizacije „Fašistička organizacija nove Evrope“. Akteri su bili različitih nacionalnosti.

Sa Vasiljevićem sam, po njegovom naređenju, učestvovao u operativnoj akciji „Zlatar 1“, kada je na čitavom prostoru bivše Jugoslavije pohapšeno 20-tak oficira i vojnika zbog djelovanja sa pozicija albanskog nacionalizma i iredentizma. Tada tri mjeseca nisam išao kući, niti napuštao kasarnu. Sa Vasiljevićem sam učestvovao i u operativnoj akciji „Tragač“, organizovanoj na osnovu mojih podataka i preko mog saradnika koji je pristao da glumi čovjeka iz podzemlja koje se bavi trgovinom oružjem. Ovo oružje je iz Francuske, Italije, preko Hrvatske tačnije Rijeke, zatim Tuzle i Kosova završavalo čak i na Bliskom istoku. U akciji je zaplijenjen jedan kamion oružja, pištolji „berete“, protivavionske rakete „bazuka“ i velika količina municije. Uhapšeni su trojica pripadnika podzemlja, ali i nekoliko pripadnika hrvatske policije koji su im pomagali. I kada sam prešao u Centralnu Kontraobavještajnu grupu, često sam se sretao sa Vasiljevićem, koji me uvijek oslovljavao sa Čande.

BNN.BA: U vrijeme kada je Radovan Karadžić bio samo dr. Dabić, dakle, kada se navodno nije znalo gdje je i kada je ambasada SAD obećala novčanu nagradu onima koji daju pouzdane informacije o tome gdje se nalazi ili onima koji ga nađu – išli ste u američku ambasadu i ponudili svoja saznanja o Karadžićevom boravištu. Kako je, zapravo, išao taj proces?

Sve se dešava u ljeto 2002. godine. Moj prijatelj Izet Mustafić koji je umro 2004., je imao kontakte sa Srbima iz Republike Srpske, ali i iz Srbije. Bili su to ljudi koje je on, uglavnom,  poznavao prije rata i preko kojih je dolazio u kontakt i sa drugim Srbima koje ranije nije poznavao. Kroz te kontakte, došao je do podataka da se Radovan Karadžić sa jakom pratnjom i obezbjeđenjem kreće na prostoru Pala, Šavnika i Žabljaka, te da za skrivanje koristi neke vojne objekte, za koje sam znao, jer sam boravio u njima prije rata, znao sam njihov raspored, položaj, tehničku opremljenost, kao i njihovu sposobnost da se brane sa manjim snagama protiv daleko jačeg napadača i tako dalje. Preciznija saznanja o vremenu kretanja Karadžića i boravku na prostorima Šavnika, Pala, Žabljaka i o ljudima koji ga obezbeđuju, rahmetli Izet mi je ispričao, sa namjerom da ih probam nekome plasirati.

Sticajem okolnosti, tih dana sam se u nekoliko navrata susreo sa jednim Turčinom, Hasanom, koji je oženjen Zeničankom, a koji je imao dobre odnose sa oficirima Turskog bataljona u Zenici. Posebno je imao dobre odnose sa bezbjednjakom iz turskog bataljona. Hasan me je upoznao sa njim. Razgovarali smo uz kafu i ja sam mu rekao da sam bezbjednjak, te da čekam da idem na suđenje kao svjedok u procesu protiv Slobodana Miloševića. On me pitao da li znam nešto i o Radovanu Karadžiću. Odgovorio sam da imam prilično dobrih informacija, ali da ne bih o tome pričao. Turčin mi je ponudio da dođe po mene sutradan autom i da uđemo u „Željezaru Zenica“ da razgovaramo na tu temu, a da će oni – Turci, pokušati da uhapse Karadžića. Ja sam pristao i sutradan sam otišao sa tim Turčinom u njihovu bazu, ispričao sam mu sve detalje o kretanju i Karadžića i objektima u kojima se krije. Nisam bio sto posto siguran u njega i nisam mu sve htio dati, nego sam ostavio neke detalje koje nisam pominjao i nisam nacrtao potpune šeme i skice. On mi je ostavio svoj broj telefona i do mog odlaska u Hag, vidjeli smo se još tri puta i svaki put sam mu morao pojašnjavati detalje koji mu nisu bili jasni.

Otputovao sam u Hag 13.10.2002., i ostao do 12.11.2002.g. Kada sam se vratio, na TV sam čuo vijest da je američka ambasada isplatila NN licu 200.000$ za informacije o Karadžiću. Tada sam pokušao da zovem Turčina, ali je bio nedostupan. Tih dana sam sreo Turčina Hasana i pitao za njegovog prijatelja bezbjednjaka, a on je odgovorio da je otišao za Tursku. Shvatio sam da me je taj Turčin „zavalio“ i da je informacije koje sam mu dao, on naplatio od Amerikanaca. Zbog toga sam nazvao američku ambasadu i rekao da znam kome su isplatili nagradu za Karadžića i da su to moje informacije. Tražio sam da me prime na razgovor, ali mi je službenik ambasade rekao da nije dobar trenutak, da ostavim svoj broj i da će me pozvati za 7 dana. Sačekao sam sedam dana, ali me nisu nazvali. Opet sam nazvao ambasadu i tražio nekoga ko se bavi poslovima koji se odnose na potragu za Karadžićem. Javio mi se jedan gospodin i rekao da sačekam par mjeseci. Rekao sam da neću čekati i da ću sve informacije koje imam „dati“ u medije i reći kako su Amerikanci postupili. Nakon ovoga, taj gospodin mi je zakazao da dodjem u ambasadu za dva dana i ponesem sve što imam.

BNN.BA: Kako ste se pripremili za razgovor i da li ste, stvarno, znali gdje se Karadžić tada nalazio?

Ponio sam dvije varijante skica i šema, jednu koju sam dao Turčinu, i drugu koja je bila potpuna i precizna, sa podacima koje mu nisam dao. Kada sam stigao u ambasadu i predstavio se, vrlo brzo sam odveden u jednu malu prostoriju u kojoj je sjedio mlađi gospodin od jedno 24-25 godina. Pričao je naš jezik. Pitao sam da li sa njim trebam razgovarati, što je on potvrdio. Rekao sam mu: “Uz dužno poštovanje, mislim da mi nisi dorastao sagovornik za ovu temu. Ako nema neko iskusniji, ja bih radije da ovo sve zaboravimo.” Izašao je i nakon 10 minuta se vratio sa jednim gospodinom koji je imao oko 50 godina. Čim sam mu vidio facu, shvatio sam da se radi o iskusnom operativcu koji je, vidjelo se to na njemu, prošao sito i rešeto. Pozdravio se sa mnom na našem jeziku koji je govorio vrlo dobro, rekavši: “Pa da vidim šta imaš za nas.” Izvadio sam prvu varijantu šema i skica i usput pokazivao, ali i pričao. Pažljivo je slušao. Kada bi završio sa objašnjenjem jedne šeme ili skice, ja bih svaki put pitao: „Ovo znate?“ Taj gospodin mi je svaki put klimnuo glavom.

Nakon toga sam izvadio drugi komplet skica i šema i onda počeo da objašnjavam ono što nije bilo na prvim. Kada bi završio, rekao bi: “Ovo ne znate?” On bi odgovorio da ne znaju. Kada sam završio, ja sam pomenuo tog Turčina, opisao kontakte sa njim, ali mi taj Amerikanac nije ništa rekao. Nakon skoro dva sata razgovora, rekao je: “Ovo su, zaista, korisne informacije“, te da će ih oni isprovjeravati. Dodao je: “Mi sada imamo mnog posla i mnogo prečih stvari koje se tiču Iraka, a Vas molimo da se strpite i da ništa ne dajete u medije.“ Pozdravio sam se njima, ali nakon toga nikad više niko nije pokušao da me kontaktira.

BNN.BA: Svojevremeno je u medijima postojala dosta štura informacija o akcija EUFOR-a u rejonu Čelebića kod Foče vezana za pokušaj hapšenja nekog od optuženih za ratne zločine...

Izvor sa kojim smo rahmetli Izet Mustafić i ja kontaktirali, Srbin koji je bio veoma blizak ljudima iz obezbjeđenja Radovana Karadžića, nam je rekao da to što je tada rečeno u saopćenju predstavlja običnu laž i kako je prava istina da je došlo do slučajnog susreta Karadžića i njegovih pratilaca sa pripadnicima EUFOR-a, kada je nastupila žestoka borba u kojoj je bilo poginulih i ranjenih na obadvije strane, a da se glavnina Karadžićeve pratnje sa Karadžićem uspjela povući prema Jahorini u jedno od skloništa u šumi, na objektu zvanom "šestica",  koji je u mirnodopskom periodu bio radio-relejni centar veze. Iz tog objekta je postojala posebna veza sa svim korisnicima, vezana za poštu u Tilavi. Imao sam i šemu položenih kablova za to mjesto, šahtova na kojima se mogla uspostaviti kontrola prisluškivanja, a da ni pošta ništa o tome ne zna.

„MOJ PRIJATELJ IZET BIO JE IZGRADIO ODLIČNU MREŽU MEĐU SRBIMA“

BNN.BA: Kada počinje potraga za Mladićem?

Dvije godine nakon mog odlaska u američku ambasadu, znači u ljeto 2004., moj prijatelj Izet Mustafić sa kojim sam se u to vrijeme intenzivno družio, imao je kontakte sa engleskim obavještajcem koji se zvao Alister i kom je davao podatke vezano Ratka Mladića. Izet me uvijek konsultovao prije nego što bi bilo šta uradio.

BNN.BA: Da li je prilikom „potrage za Mladićem“ Izet kontaktirao i sa Srbima?

Bio je izgradio savršenu mrežu saradnika na otkrivanju Ratka Mladića. Bilo je tu i ljudi iz struktura MUP-a RS na visokim pozicijama, na neke ljude sam ga i ja upućivao. Ti ljudi su, uglavnom, za novac ustupali veoma kvalitetne informacije, a što je u konačnici plaćao Alister. Jednog dana, Izet je dobio informaciju da se Mladić pokušava iz Srbije prebaciti na prostor Bosne i Hercegovine. Informacija je stigla iz Valjeva, gdje se jedno vrijeme skrivao, a za njegovo skrivanje se starao izvjesni major Caki. Ja i rahmetli Izo smo razmišljali šta uraditi: da li informaciju dati Alisteru ili ne i, ipak, smo odlučili da mu je damo.

Tih dana smo svaki dan autom išli do Pala, Han Pijeska, Vlasenice i Zvornika i upotpunjavali saznanja. Kada je je Mladić prešao Drinu i ušao u BiH, znali smo za to. Znali smo da se preko Vlasenice uputio prema Han Pijesku. O svojim saznanjima smo odmah obavještavali Alistera. Napominjem da nikada nisam sjedio sa Alisterom, iako je on za mene znao preko Izeta, tražio je da se vidi sa mnom, ali mu je Izet prema mojim uputama odgovorio da to ne bi bilo pametno. Stigavši u Han Pijesak, 1. jula 2004., Ratko Mladić se smjestio u podzemni objekat “Zlovrh”. EUFOR i MUP RS su tada pokrenuli zajedničku akciju s' ciljem njegovog hapšenja. Tog dana, na elektronskim medijima je non-stop išlo saopštenje Karle Del Ponte kako će Mladić biti uhapšen do večeri i da će biti prebačen u Hag. Ja sam rekao Izetu da kaže Alisteru da to nije dobro i da zbog toga može sve propasti. Obzirom da je to bila zajednička akcija EUFOR-a i MUP-a RS, vjerovatno je informacija negdje procurila, pa se pola sata prije nego što su pripadnici EUFOR-a i MUP-a RS stigli do objekta, Ratko Mladić izvukao i krenuo opet prema Drini nazad u Srbiju. Još par dana je trajala potraga dok nismo dobili podatak da je prešao u Srbiju.

BNN.BA: Jeste li u predratnom periodu imali ikakve kontakte sa Fikretom Muslimovićem? Šta mislite o njemu?

Fikreta Muslimovića poznajem još od 1982. Sretali smo se na predavanjima i informisanjima u odjeljenju bezbjednosti 7. Armije na Bistriku. Znam da je radio u Lukavici i da je bio načelnik bezbjednosti divizije u Lukavici, bio je veoma ozbiljan i djelovao je odgovorno, vojnički i disciplinovano. Sretali smo se skoro svako jutro prilikom odlaska na posao, jer smo bili komšije. Na suđenju Slobodanu Miloševiću, Milošević mi je postavio nekoliko pitanja vezano za Fikreta Muslimovića. Preciznije, pitao je: „Da li je tačno da je on (Muslimović – op.) kao oficir bezbjednosti bio zadužen za praćenje kleronacionalizma na području Bosne i Hercegovine i da je u tom smislu oformio saradničku mrežu među hodžama i katoličkim sveštenstvom?“ Odgovorio sam da je u domenu svog rada, u okviru jedinice, mogao voditi obrade po emigraciji, stranim obavještajnim službama i kleronacionalizmu i da je saradničku mrežu mogao praviti od ljudi koji se nalaze u jedinici.

Muslimović je obrazovan oficir. Znam da je bio u „školi“ Aleksandra Vasiljevića iz koje su ponikli najpoznatiji kontraobavještajci, kao što je Simo Tumanov, Milenko Gligorević, pukovnik Mojsilović i dugi. S druge strane, koliko je meni poznato, Muslimović nije imao niti jednu ozbiljniju obradu u JNA. Po mom mišljenju nema nekog velikog iskustva u praksi, da se „pekao“ i kroz tu vatru dobivao novu energiju i snagu kroz stvaranje jačeg samopouzdanja. Kada to kažem, imam na umu da nije mala stvar planirati operativnu akciju ulaska u nečiji stan, izvršiti pretres, ugraditi tehniku za tajno slušanje i snimanje, ostaviti sve kako je bilo, da vas niko ne vidi kada dolazite i kada odlazite... U takvim akcijama, onaj na čijim to plećima leži, za jednu noć ili dan skrati svoj život za pola. Ne znam da je Fikret Muslimović imao takvih sutuacija za razliku od mene.

BNN.BA: Da li je Fikret Abdić radio za KOS?

Kao pripadnik službe bezbjednosti, KOS-a i pripadnik centralne kontraobavještajne grupe - KOG RV i PVO -  koja je, izmedju ostalog, imala u opisu djelovanja stvaranje saradničkih pozicija medju civilima iz svih sfera društvenog života, zvaničnim organima BiH sam napisao detaljnu izjavu na oko 250 kucanih stranica u kojoj sam precizno obradio sve operativne obrade i operativne akcije koje sam znao, a posebno one u kojima sam učestvovao. Što se tiče Fikreta Abdića, tačno je da je vrbovan od pripadnika operativne akcije „PROBOJ -1“, konkretnije majora Čede Kneževića koji je stvorio sve preduslove da Aleksandar Vasiljević to realizuje u život. To mi je rekao lično major Knežević i to tako što je kazao: „Konačno je Babo legao na rudu!“ Ja sam znao o čemu se radi, jer smo prije toga pričali na tu temu, kada mi se Čedo pohvalio da već duže vrijeme radi na približavanju Fikretu Abdiću s' ciljem uspostavljanja saradnje sa njim.

Autor: M.D. /BNN.BA

Izvor: 
BNN.BA