"Oluja" 25 godina poslije: Na stolovima je još bila hrana ljudi koji su pobjegli...

Svjedočenja

"Oluja" 25 godina poslije: Na stolovima je još bila hrana ljudi koji su pobjegli...

05.08.2020 - 08:53
Region

U vrijeme vojno-redarstvene operacije „Oluja” je u Zagrebu radio i njemački novinar Norbert Mappes-Niediek. Neposredno nakon okončanja vojnih aktivnosti on je zajedno s grupom novinara posjetio novooslobođena područja tzv. „Republike Srpske Krajine". Za DW Mappes-Nidiek opisuje kako je te dane doživio i što je vidio:

4. kolovoz 1995. sam proveo u autu. U to sam vrijeme boravio u Zagrebu. Kada je ujutro Hrvatski radio javio da je započela operacija protiv "srbokomunističkih četničkih agresora”, kako su oni tada bili nazivani, uputio sam se do Karlovca. Tu je prolazila granica između Hrvatske i "Republike Srpske Krajine”, područja na kojem su živjeli pretežno hrvatski Srbi. "Nema šanse”, rekao mi je sa žaljenjem u glasu jedan hrvatski vojnik na kontrolnoj točci: ne može se proći dalje. Ponovo palim auto, dajem gas, idem dalje putem prema jugu, prema Dalmaciji, uz granicu male "Republike” koja je tog dana prestala postojati.

U više sam navrata pokušao malim, sporednim putevima doći do Krajine, gdje sam prethodne dvije godine bio nekoliko puta. Svaki put sam naišao na blokiranu cestu.

Do danas se sljedeći dan, 5. kolovoz, u Hrvatskoj obilježava kao "Dan pobjede i domovinske zahvalnosti”. Bio je to dan kada je rat u Hrvatskoj trebao biti okončan. Kada je ranija jugoslavenska republika četiri godine ranije, u ljeto 1991., proglasila nezavisnost, srpska manjina, oko 12 posto stanovništva, nije to željela prihvatiti.

Uz zaštitu jugoslavenske vojske, koja je bila stacionirana u zemlji, Srbi u onim područjima Hrvatske koja su većinom naseljavali, na dijelu uz granicu prema Srbiji i Bosni i Hercegovini, su proglasili svoju nezavisnost. "Područja koja su većinom naseljavali” – to ne znači da su u toj paradržavi, koja međunarodno nikada nije bila priznata, prije rata živjeli isključivo Srbi. U Vukovaru, primjerice, je živjelo jednako mnogo Srba kao i Hrvata, a u Iloku u istočnoj Slavoniji su Hrvati činilo 70 posto stanovništva.

Većina tih Hrvata je pobjegla u samo jednom danu pred napadom srpskih dobrovoljaca. Hrvati koji su ostali su bili zastrašeni, često progonjeni i velikim dijelom protjerani. Tri godine kasnije, 1994., je "Vojska Republike Srpske Krajine" ponosno objavila da je na Kordunu, koji se nalazio pod njihovom kontrolom, stanovništvo sada 98 posto srpsko, a u zapadnoj Slavoniji 73 posto – rezultat konzekventne politike protjerivanja.

Sve što sam ja tog 4. kolovoza mogao učiniti je slušati radio. No i to je bilo dovoljno rječito i jasno se moglo znati što se dešava. Svakih pola sata je spiker čitao jedan proglas: građani su pozvani da ostanu u svojim kućama i čekaju dolazak hrvatskih vojnika. No već u sljedećoj rečenici je spiker ponudio i alternativno rješenje "onima koji žele napustiti zemlju”: dva granična prijelaza ostaju otvorena.

Još prije no što se to moglo vidjeti na televizijskim snimkama bilo je svima jasno da će tu opciju mnogi iskoristiti. Četiri dana je trajalo dok se oko 200.000 ljudi s traktorima, pretrpanim kamionima i konjskim zapregama kroz ta dva prijelaza u mukotrponom putu prebacilo na područje susjedne Bosne. Navečer sam na kraju odustao od pokušaja doći do Krajine i vratio sam se u Zagreb – nakon što sam prije toga telefonski diktirao svoj izvještaj uredništvu u Berlinu.

U Krajinu sam došao tek nekoliko dana kasnije zahvaljujući hrvatskom Uredu za odnose s javnošću: novinari su bili pozvani na put vojnim autobusom kroz "oslobođena” srpska sela do Bihaća. Mali bosanski gradić se doista moga osjećati oslobođenim: godinama su stanovnici, gotovo sve Bošnjaci, bili u okruženju područja pod srpskom kontrolom i jedva su se nekako prilagodili i nagodili – struja im je stizala sa srpske strane. No tko je htio izaći iz grada, morao je za vožnju do Zagreba od 150 kilometara platiti 2.000 njemačkih maraka.

Sada smo se mi novinari trebali zajedno s ljudima u Bihaću veseliti okončanju tog životarenja u enklavi. Vlada u Zagrebu je svoju "Operaciju Oluja” željela predstaviti kao akt oslobađanja Bošnjaka. Ona se bojala negativnih izvještaja, budući da je područje u koje je vojska ušla u stvari bilo dio zaštićene zone UN-a.

Da će se ljudi u Bihaću radovati, to mi je bilo jasno. Meni je puno zanimljivije bilo ono što sam kroz prozor autobusa vidio u selima kroz koja smo prolazili. U dvorištima kuća je još visjelo rublje na konopcima, na nekim mjestima su na stolovima pred kućama još bili tanjuri s hranom. Nikoga se nije moglo vidjeti osim hrvatskih vojnika. Na nekim mjestima su stajali mali kamioneti s hrvatskim registracijama: čitave obitelji su pljačkale i odnosile hladnjake, strojeve za pranje rublja i ostalu bijelu tehniku iz opustjelih kuća. U jednom šumarku kraj puta su ležala dva tijela, prekrivena ceradom. Vidjele su im se samo stopala.

Oko 3.000 ljudi je ostalo, umjesto da bježe. Uglavnom su to bili stari ljudi, među njima i dosta nepokretnih. Oni su imali povjerenja u to da im se ništa neće dogoditi. Bila je to zabluda. Nismo samo mi novinari bili nepoželjni na licu mjesta. I promatrači nevladinih promatračkih organizacija, poput „Human Rights Action Team", jedne agencije UN-a, bili su spriječeni u pokušaju da dođu na to područje. „Borbeno područje", glasilo je obrazloženje, mada su u tom trenutku gotovo svi srpski vojnici već bili napustili taj kraj. Ili bi netko rekao „kratki spoj", kada bi u prolazu vidjeli da se iz nekog sela uzdiže dim. „Krajina gori", bile su vijesti koje su promatrači slali u Zagreb. Kanadski UN-general Alain Forand je uzalud protestirao.

Srbi nisu imali vremena „da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće", rugao se hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svom pobjedničkom govoru u Kninu. Samo tu i tamo su UN-ovci uspjeli naći nekog od preplašenih starijih ljudi. U selu Stegnjajići su naoružani nasilnici upali u kuću jednog starijeg srpskog bračnog para. Naredili su im da se maknu iz kuće. Muškarac je otišao do UN-policije, bolesna žena je ostala. Kada se on vratio s policajcima, žena je bila mrtva. A oni su mislili da imaju još dovoljno vremena.

Izvor: 
BNN.BA/DW