Ratna biografija Svetlane Cenić: Svjedokinja koja nije vidjela konc logor

Predsjednica Nadzornog odbora Bh.Tekeoma d.d.

Ratna biografija Svetlane Cenić: Svjedokinja koja nije vidjela konc logor

12.10.2017 - 18:14
Politika

Povodom nedavnog imenovanja Svetlane Cenić na funkciju predsjednika Nadzornog odbora BH Telecom d.d. Sarajevo i njene vrlo sumnjive i sporne uloge u ratnim dešavanjima u BiH u periodu 1992-1995 donosimo dio autorskog teksta gosp. Adnana Balte člana redakcije lista Glas antifašista, koji se temeljito pozabavio ovom temom i ulogom Svetlane Cenić u proteklom ratu.

Podsjetimo, Svetlanu Cenić je za svjedoka svoje odbrane u Hagu predložio Momčilo Krajišnik što je ona objeručke prihvatila da lažima brani ratne zločince. Pred dolazak stranih novinara i Pedija Ešdauna 11.09.1992. godine koji su došli u obilazak logora na području Prijedora stigla je naredba za masovno rasterećenje prijedorskih logora od viška ljudi koji su tamo bukvalno bili nagurani tj. masovna pogubljenja da bi se prikazalo Pediju Ešdaunu i stranim novinarima da  ti logori da nisu tako strašni. U Hagu je iz dnevnika generala Ratka Mladića, kojeg je uredno oficirski vodio, pročitano da je 27.05.1993. godine šef policije iz Prijedora tražio pomoć da ukloni oko 5.000 leševa zatrpanih u području Tomašice!! Ko je izdao naredbu i na koji način je dostavljena naredba za izvršenje tih zločina? Milorad Dodik je na suđenju Brđaninu kazao: „Predsjednik kriznog štaba Radoslav Brđanin mogao je spriječiti formiranje logora za nesrbe. Brđanin je maja 1992. pozdravio stav Dragana Kalinića da muslimane i hrvate treba fizički uništiti.“  Dodik je iznio mišljenje da su za počinjene zločine u logorima nalogodavci sjedili u Banjaluci i na Palama, a da su lokalci bili samo izvršioci. Novinar Roj Gutman u knjizi Svjedok genocida: „koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske opštine najgori su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake, gulili im kožu, žive ih spaljivali, a djevojke i žene svirepo i sistematski silovali“.  Njegov kolega Ed Vuliami je napisao kako ih je (novinare) prilikom jednog kasnijeg susreta u Beogradu ismijavao Nikola Koljević, jer su početkom rata svi bili navedeni da pažnju posvete opkoljenom Sarajevu, tako da su Srbi mogli na drugim mjestima širom BiH otvarati logore, provoditi etničko čišćenje, a da se to mjesecima ne otkrije.

Svetlana Cenić u Hagu: „Ograde, kapije, mnogo ljudi unutra, puno ljudi dolazi i odlazi, ljudi nose sve vrste uniformi, neki s kapom, neki ne. Mnogo ljudi dolaze čak i na biciklima.“ Dakle, ako se potvrdi ova pretpostavka- da je Cenićka bila u logorima i prije dolaska u septembru to bi moglo baciti novo svjetlo na strijeljanih 238 bošnjaka na Korićanskim stijenama 21.08.1992. godine kojima je rečeno da ih voze prema Travniku na razmjenu. Ali i za druge zločine počinjene u prijedorskim logorima (dnevnik Ratka Mladića 5.000 leševa čijedokaze treba sakriti i bagerima izmjestiti na druga mjesta).

Svetlana Cenić je u svom svjedočenju u Haškom tribunalu kao svjedok odbrane Momčila Krajišnika 2006. godine izjavila: “Trnopolje nije bio logor već sabirni centar u kojem se okupljalo uglavnom muslimansko stanovništvo. Ulaz i izlaz su bili slobodni, ljudi su čekali da iz tog sabirnog centra budu transferisani gde ko hoće.“ Svetlana Cenić  je također tokom svog svjedočenja u korist odbrane Krajišnika 27-31. marta 2006. godine istakla kako je vidjela osobe iz Trnopolja koje odlaze kući po nešto što su zaboravili i vraćaju se. Uz napomenu da se u taj „sabirni centar“ ulazilo čak i biciklima. I pored skretanja pažnje sudije Alfonsa Orija da je riječ o logoru, a nikakvom sabirnom centru, Cenić je ostala dosljedna u svojoj tvrdnji da logor u Trnopolju nije postojao.

I mora se priznati da je Svetlana Cenić bila u pravu kada je novembra 2011. godine napisala kako imamo memoriju zlatne ribice iz akvarijuma (naučnici su testiranjima dokazali da zlatne ribice imaju memoriju koja traje svega tri sekunde i nisu sposobne memorisati niti putanju kojom se kreću u  ograničenom akvarijumskom prostoru), to jest memoriju toliko kratku da nam se danas može servirati laž za nešto što se desilo juče, te da ćemo, poput bezmemorijskih ukrasnih ribica, prihvatiti sve što nam se javno servira kao istina. Takve stvari u Federaciji BiH očigledno prolaze pa se zaboravljaju događaji iz naše vrlo bliske tragične prošlosti ubijanja, mučenja i silovanja nesrpskog stanovništva u kojoj je Svetlana Cenić bila vrlo aktivan učesnik.

Svetlana Cenić je 1991. godine dobila angažman na administrativnm poslovima i kao prevodilac u Srpskoj demokratskoj stranci, odnosno Klubu poslanika SDS-a gdje je upoznala i tijesno sarađivala sa čelnicima te stranke.  U skladu sa direktivom vrha SDS-a iz decembra 1991. godine koja je upućena svim stranačkim funkcionerima o stvaranju kriznih štabova i preuzimanja vlasti po opštinama već u januaru 1992. godine u Vogošći je formiran krizni štab sastavljen od 21 osobe, a predsjednik je bio Jovan Joja Tintor. Svetlana Cenić je prema striktnim uputstvima već u martu 1992 godine preselila sa Grbavice u Vogošću i nastanila se u kući Jovana Tintora, kojeg sa Momčilom Krajišnikom vežu porodične i kumske veze. Cenićka mu je pomagala u pripremama i poslu oko kako je navela u Hagu: “mirnog preuzimanja vlasti od strane Srba u Vogošći.“ Svetlana Cenić se preselila u Vogošću sa Grbavice (ove općine su bile pod kontrolom bosanskih Srba) svojom voljom. To je učinila po zadatku kojeg je svojom voljom prihvatila, kao osoba od povjerenja vrha SDS-a. Počela je da radi u Vogošći u cilju rastakanja međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i stvaranja Republike Srpske još krajem marta 1992. godine, a porodicu je kod svoje babe u Ilijaš izmjestila 02. aprila te godine, prije izbijanja bilo kakvih ratnih dejstava na području Sarajeva.

Polovinom aprila 1992. godine na zgradi općine Vogošća istaknuta je srpska zastava. Svetlana Cenić uz pomoć Branke Cvijetić po zadatku SDS-a formira novu jednonacionalnu opštinsku administraciju od provjerenih osoba isključivo srpske nacionalnosti da bi kako je kazala u Hagu: „Svaka odluka, rešenje, svaki papir bio uveden u knjigu protokola.“ Tako je zavedena i naredba Jovana Tintora broj: E-12/92 sa datumom 02.05.1992. kojom se postavlja Brano Vlačo za komandira policijske jedinice i stavlja mu se „radi saslušanja privedenih i pritvorenih lica“ na raspolaganje pansion „Kon-tiki“ poznatiji kao restoran „kod Sonje“. Vlačo je pod komandom imao i zatvore „Bunker“, „Nakine garaže“, i „Planjina kuća“. To su mjesta gdje su za sve vrijeme trajanja rata prisilno držani muškarci nesrpske nacionalnosti, maltretirani i ponižavani, izgladnjivani, mnogi osakaćeni, a neki i ubijeni. Izvođeni su kao živi štit na borbene linije, a žene silovane u pansionu „kod Sonje“ i nerijetko potom ubijane. Iako je lično protokolisala ovu naredbu Svetlana Cenić je na svjedočenju Krajišniku tvrdila da nije znala šta se dešavalo na pomenutim mjestima. Baš ni na jednom. Tadašnji zamjenik ministra pravosuđa RS-a Slobodan Avlijaš nakon službenog obilaska ovih mjesta u iskazu datom u svojstvu svjedoka na suđenju Karadžiću ističe da je uložio protest Jovanu Tintoru zbog kako je naveo:“ Užasnih uslova u pritvoru „Bunker“. Kako je taj protest avlijaša mogao biti dostavljen, zaprimljen i protokolisan – bez znanja Svetlane Cenić koja je u svojoj kancelariji držala knjigu protokola?

Svetlana Cenić je prema izjavi koju je dala u Hagu, zajedno  sa Brankom Cvijetić, muslimanima i hrvatima izdavala ovjerene dozvole da mogu napustiti Vogošću.

Već početkom maja 1992. godine Cenićkina služba je iz općine Vogošća preselila u hotel „Park“ u Vogošći gdje je kancelariju imao i Jovan Tintor i gdje je od polovine maja živio i radio Nikola Poplašen, povjerenik za Vogošću i Ilijaš (kasnije četnički vojvoda koji je 1998. imenovan za predsjednika Republike Srpske, da bi ga marta 1999. Visoki predstavnik Karlos Vestendorp razriješio dužnosti i zabranio političko djelovanje.)

U Drugoj sarajevskoj gimnaziji na Koševu prihvatane su i smiještane izbjeglice i protjerani iz Vogošće u prvim mjesecima rata. Međutim u svakodnevnim kontaktima sa osobama iz susjedstva izbjeglice su imale neizmijenjenu priču o odnosu opštinskih službenica prema njima prilikom izdavanja dozvola. Da ne bi ostalo mjesta bilo kakvim nejasnoćama i sumnjama, neophodno je:

Provjeriti tvrdnje izbjeglica da su opštinske službenice koje su izdavale dozvole za izlazak, pojedine djevojke i žene birale po svom izboru i  prosljeđivale Nikoli Poplašenu i vojnicima smještenim u hotelu „Park“ za silovanje. O silovanju žene rođene 1960. godine od strane Nikole Poplašena i nekoliko uniformisanih lica u maju 1992. već postoji pisana izjava u Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH, pod šifrom „buljave oči“. Muž joj je ubijen i oteta djevojčica od četiri godine koju nikada nije pronašla.
Provjeriti da li su neke od djevojaka i žena umjesto dobijanja dozvola za izlazak zbog Svetlane Cenić i Branke Cvijetić koje su izdavale dozvole, završile u pansionu „kod Sonje“ gdje su višestruko silovane, a neke i ubijene.

Svetlana Cenić je bila nezaobilazan faktor novoformirane vlasti za sve neSrbe. Na sudu je izjavila da je izdato oko 300 propusnica, odnosno dozvola za izlazak neSrba iz Vogošće. Tvrdila je da ne zna ni za jedan primjer protjerivanja i da su ljudi izlazili isključivo svojom voljom. U jednom iskazu tokom svjedočenja u Hagu je rekla: „Problem je što je odlazilo i srpsko stanovništvo“?! Sudija Alfons Ori tražio je da mu pojasni situaciju u Vogošći kako to da je po njenoj izjavi izašlo samo 300 muslimana  iz Vogošće? Pošto na ovo pitanje nije odgovorila, sudija je onda predočio dokaz da je Vogošću napustilo oko 10.000 muslimana i 3.000 hrvata. Cenićka pritisnuta dokazom pokušala se vaditi pa je rekla: „U ratu ne može biti pravde. Možemo govoriti samo o pravdi u miru.“ Jasno je da je Cenićka prvo slagala da je samo 300 muslimana napustilo Vogošću i činjenica je da je ona bila dio zacrtanog plana etničkog čišćenja Vogošće od neSrba te ubijanja, silovanja i svih strahota koje su se dogodile na ovom području zbog čega je ustvari i bila raspoređena na ratne zadatke i  poslove u Vogošći.

 Za vrijeme svjedočenja u Hagu Svetlana Cenić nastojala je ostaviti dojam zbunjene, pomalo smušene žene pa su takve manifestacije „zbunjenosti“ pravile poteškoće sudskim prevodiocima. Samo u prvom danu njenog svjedočenja čak 21 put u transkriptu je navedeno da je odgovarala vrlo tiho, čak je precizirano „nečujno“, a isto se ponavljalo svih pet dana svjedočenja. Ko je barem jednom imao priliku gledati i slušati Cenićku ne može prihvatiti da su smušenost i nečujnost njene osobine.

Svetlana Cenić je pritisnuta dokazima u Hagu priznala daje prisustvovala formiranju oružane jedinice kojom je komandovao Jovan Tintor. Tvrdila je da je na postrojavanju bilo pedesetak ljudi koji su bili šareno i pomalo smiješno obučeni, sa nekoliko starih pušaka M-48 (repetirka, puca po jedan metak, proizvodila se do 1965). Jovan Tintor 16.05.1992. godine donio je odluku o preuzimanju kasarne JNA u Semizovcu od strane kriznog štaba i odmah je od postojećih jedinica formirao vogošćansku brigadu kojaje brojala preko 1.000 ljudi i bila sastavljena od tri bataljona. Od naoružanja su imali 460 automatskih pušaka, 308 poluautomatskih pušaka,  195 puškomitraljeza, 15 komada snajperskih pušaka, 10 protivavionskih mitraljeza, 18 minobacača svih kalibara, 30 protivavionskih topova, 35 ručnih bacača, 2 topa 76 mm, 1 višecijevni bacač raketa, 1 haubicu 155 m, 2 tenka T-55. dakle, vogošćanska brigada je bila već u momentu formiranja, bolje naoružana nego kompletni branioci Sarajeva. Municiju su posjedovali u tolikim količinama da je prema izjavama zatvorenika koji su bili u tzv. radnim vodovima, na drvenim sanducima sa municijom kredom pisalo „ne štedi“.  Brigadom je od nastanka komandovao Rajko Jovanović koji je od nastanka bio podređen kriznom štabu. A Svetlana Cenić koja je u knjigu protokola zavela  i odluku o preuzimanju kasarne JNA (te brojnost naoružanja i municije) i naredbu o formiranju vogošćanske brigade, lagala je u Hagu o brojnosti i vatrenoj moći te brigade. Čak se i „čudila“ kada joj jes sudija predočio dokaz da je Tintor u 32 osobna automobila iz Mokrog u lažiranoj svadbenoj koloni neposredno pred rat prevukao pun kamion savremenog oružja kojeg je kao predsjednik kriznog štaba dobio od SDS-a za područje Vogošće. Tintor je u toj svadbenoj koloni izigravao mladoženju, a Branka Cvijetić mladu (sa kojom je Cenić bila prijateljica i radila svakodnevno u opštini Vogošća), vozila su bila okićena kao prava svatovska kolona i nesmetano su prošli kroz Sarajevo u pravcu Vogošće uz aplauze prolaznika. Može se samo nagađati da se i Svetlana Cenić nalazila u koloni od 32 automobila i među tim osobama od povjerenja Jovana Tintora, čovjeka kod kojeg je stanovala i sa kojim je preuzela vlast u opštini Vogošća (rušila poredak i suvreneitet međunarodno priznate države BiH). Ovu priču o oružju Tintor je ispričao u TV emisiji Riste Đoge 02.08.1994. godine.  Svetlana Cenić se u Hagu još više „čudila“  i na predočeni podatak da je SDS podijelio Srbima 17.198 komada oružja, a JNA im poklonila iz kasarni 51.900 komada artiljerijskog i pješadijskog oružja. Identični podaci se mogu naći i u pismu generala Milutina Kukanjca kojeg je sa datumom 20.03.1992. godine dostavio generalštabu SFRJ.

Ono što je nesporno i ne smije se ni u kojem slučaju zanemariti je slijedeće: Svetlana Cenić je bila u službi osoba pravomoćno osuđenih za ratni zločin i onih kojima je suđenje još u toku- sa njima je vrlo blisko svakodnevno sarađivala, bez prisile, slobodnom voljom i svojim izborom. Za taj rad je bila plaćena, bila je revnosna i napredovala je u službi. Redom od prevodioca čelnih ljudi SDS-a na pregovorima u zemlji i inostranstvu prije početka rata, preko utemeljivača opštinske administracije u tzv. „Srpskoj Vogošći“ aprila 1992 i osobe koja je nesrbima lično izdavala dozvole za napuštanje Vogošće. Obzirom da je u Vogošći za ratne zločince izvanredno obavila zadatak u Vogošći,  dobila je unaprjeđenje.  Potom je imenovanjem na funkciju na Palama po naređenju Momčila Krajišnika i Nikole Koljevića gdje je bila zadužena za kontakte sa novinarima u Ministarstvu informisanja RS-a kod ministra Velibora Ostojića ujedno obavljajući funkciju sekretara tzv. Državnog tijela RS-a za saradnju sa UNPROFOR-om (predsjednik Nikola Koljević) i funkciju ličnog sekretara predsjednika Republike Srpske Nikole Koljevića sa kojim je Cenićka ostala sve do njegove smrti 1997. godine. Prema Cenićkinom iskazu ona je sa Nikolom Koljevićem provodila cijele dane i razdvajali su se samo noću („Profesor Koljević i ja smo se rastajali samo za spavanje“), ništa bitno iz tih preko hiljadu zajedničkih provedenih dana nije dospjelo u javnost. U ostalom kao ni sa brojnih sastanaka kojima je prisustvovala, bilo kao prevodilac, bilo kao sekretar Koljevića. Baš ništa.  Posebno je bila zadužena da stranim novinarima lažima i spinovanjima prikazuje da ono što Srbi rade po Bosni odnosno da sakrije njihove ratne zločine  i pripiše ih muslimanima i hrvatima u čemu je mora se priznati u dobroj mjeri i uspijevala.

Nakon rata bila je u Banjaluci 2003. savjetnik za politička pitanja predsjednika RS-a , pa 2005 ministar finansija u Vladi Republike Srpske u vrijeme mandata Pere Bukejlovića. Uz to Svetlana Cenić je osoba koju je Vlada RS imenovala da zastupa državni kapital u Skupštini Telekoma RS-a koji je prodat za oko milijardu i 200 miliona KM. Treba duboko razmisliti pa odgovoriti na pitanje- Kome se daju takve funkcije i tolika ovlaštenja?  Neshvatljivo je kolika količina drskosti i nipodaštavanja čitalaca ali i omalovažavanja kompletne bh javnosti treba da bi se izjavilo kao što je ona izjavila: „Dakle, problem sam ja SDS-u od 1992 do 2006, ostalima od 2006 do danas.“ Neko kome se u potpunosti i bez rezerve ne vjeruje i ko nije opravdao ukazano povjerenje ne može obavljati funkcije koje je obavljala Svetlana Cenić baš u tom periodu kojeg ona navodi od 1992 do 2006. godine. Poznato je da je majstor spinovanja i izvrtanja činjenica to se vidi iz svih njenih izjava.

Da se znala izboriti pored redovnih i za dodatne prihode potvrđuje presuda banjalučkog Opštinskog suda, koji je 31. januara 2006 godine Svetlanu Cenić kaznio zbog, kako je navedeno u izreci predude: „unosnog sukoba interesa“ . A kao član Odbora direktora u Transparency international je 2008.godine u istu organizaciju zaposlila i kćerku Ivanu Korajlić što je klasični sukob interesa za koji je niko nije pitao pa ni oni koji finansiraju Transparency International.

Svetlana Cenić je tek intervencijom Milorada Dodika izgubila svoje visoke pozicije u RS-u i od tada se gotovo opsesivno, okrenula protiv njega u svojim tekstovima i javnim istupima. Kada su joj banjalučke Nezavisne novine uskratile kolumnu gdje su napadi na Milorada Dodika bili najčešća tema, izjavila je da je previše nezavisna za Nezavisne novine i odmah je objeručke prihvaćena od medija u Federaciji BiH.

Dovoljno je bilo to što kritikuje i blati Milorada Dodika da bi u Sarajevu stekla povlašteni status, dobila epitete ekonomskog eksperta, održala veliki broj predavanja o ekonomskoj situaciji i počela tvrditi da će u BiH krenuti nabolje tek kada sve propadne. U Federaciji BiH stekla je imidž nezavisnog i beskompromisnog novinara, stručnjaka opšte prakse za sve i svašta, osim za područje gdje je najompetentnija- ratna zlodjela- kao dugogodišnji blizak saradnik osoba iz vrha SDS-a koje su planirale i naređivale ratni zločin, ali i onih koji su taj zločin lično provodili na terenu.

 

 

Izvor: 
Glas antifašista