Sankanje, zaboravljeno umijeće sreće

Ukradena radost djetinjstva

Sankanje, zaboravljeno umijeće sreće

12.01.2019 - 15:51
BiH

"Januarske noći u Sarajevu duge su i tihe, a ulice puste. Bijeli brjegovi snijega svuda su netaknuti i čisti, s ponekim otiskom šape. Ponekad se čuje škripa stopa koje gaze utaban snijeg. Fali u toj bijeloj tmini života, fali graje i cike, fale tragovi sanki u snijegu... Kao prije deset, petnaest godina.

Nakon što bi se na oknima prozora prvo iščuđavali i divili velikim pahuljama, prižljkujući da ih bude što više, negdje oko sedam sati naveče (po nekom neodređenom, ali dobro znanom pravilu) sva djeca iz ulice žurno bi - svako po svoje skafandere, kape, šalove, rukavice. Sve će propustiti snijeg, zna se.

Dok smo ispred vrata jedni drugima pomagali navlačenje žilavih gumenih čizama i omotavali preduge šalove, otac bi nam svijećom podmazivao sanke. Do ponoći bi se ulicom prolamao smijeh, jauci, vriska i piska. Stariji od nas su na sankanje odlazili u druge ulice i mahale, na Hrasno Brdo, Bistrik, Vratnik, Bjelave, Sedrenik i druge padinske ulice kojih je u Sarajevu bezbroj...

Staze su bile duge po dvadesetak metara. Slinavi i prozebli stajali smo, čekajući nestrpljivo svako svoj red da se spustimo i usput vičemo: "Čuvaj!". Neki su se spuštali na ligurama, neki na gumama, a neki na debljim kesama. Spuštanje niz stazu je imalo različite verzije: sjedeći, ležeći na stomaku ili leđima, okrenutih leđa ili u voziću iz kojeg bi neko uvijek ispao i ostao ležati na snijegu dok bi se mi ostali, namjerno, od smijeha sami prevrnuli. 

Večer se brzo spuštala u tim zimskim danima, a bilo je čari u tom noćnom boravku na snijegu za koji smo mislili da nikada neće proći. Od snijega su nam bili mokri skafanderi, rolke, džemperi, majice, potkošulje. Sve bi to sa sebe skinuli ispred vrata, a promrzle prste na nogama lijepili smo uz radijatore dok bi ležali na leđima, modri od zime, crvenih ušiju i lica. Osjećaja za vrijeme nije bilo, smjenjivale su se noći i dani. Tada januar nije bio ni dug ni dosadan ni pust.

Kao preko noći, sve je nestalo. Kao i da je i snijeg utanjio, pahulje više nisu tako lijepe i krupne, naše ulice za sankanje odavno nema niti je iko može više zamisliti kao snijegom prekrivenu stazu. Ne znam ni gdje su djeca, šta rade zimi i čime se igraju, druže li se, ne čujem graju ni cvrkutavi smijeh. Dok stojim tako noćas na prozoru sobe sjetih se riječi najvećeg jugoslovenskog dječijeg pisca svih vremena koji je zapisao: "Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva."

Izvor: 
BNN.BA