Sarajevo bi se trebalo stidjeti rezultata izbora: Herojima države nisu, ali dezerterima jesu dali glasove

Jesu li (samo) krivi kradljivci glasova ili i glasači?

Sarajevo bi se trebalo stidjeti rezultata izbora: Herojima države nisu, ali dezerterima jesu dali glasove

06.11.2018 - 12:35
Politika

Iako su izbori masovno pokradeni u Bosni i Hercegovini, posebno u Sarajevu,Tuzli, Zenici i Mostaru, iako na sceni imamo člana Predsjedništva BiH, izvjesnog Šefika Džarefovića za kojeg Bošnjaci nisu masovno glasali, ali mu brojači jesu upisali glasova koliko mu je trebalo, ipak jedan broj glasova, oko 50%, nije pokraden i održava pravo stanje mentaliteta i svijesti, ekonomskog stanja i podaništva ovdašnjih glasača/robota koji bez svijesti, ali iz interesa, glasaju za iste.

Postavlja se pitanje: "Šta to ima u ljudima tužno?" pa da, nakon svega što (ni)su u stanju sagledati cjelovito, nakon višedecenijskih žalbi na stanje i vlast (koju je 90% obnašala SDA), opet posegnu za istom strankom i glasaju za kandidatie koji su ih izdali i u ratu, i u miru, i u dobru, i u zlu!? Kako je moguće da glasove među Bošnjacima dobijaju oni koji sjede u raznim institucijama vlasti od 1992., 1996., 1998. ili 2000. godine, oni koji nisu branili državu, oni koji su imalivišestruku  šansu da grade, ali nisu izgradili državu.

politika, Sefer Halilović

Ne postoji ništa više što bi, recimo, legendarni komandant Sefer Halilović ili hrabri specijalac Ismir Jusko, mogli dati i uraditi građanima Sarajeva i samom gradu/kantonu, nego li su uradili u proteklih dvadesetak i kusur godina. Historija, moralni kvaliteti, zalaganje za državu u svkom trenutku, bili su na njihovoj strani pa, ipak, krenimo redom da podsjetimo one koji su, očito, sve zaboravili.

Husein kapetan našeg doba

Kada država, niti njena vojska nisu ni postojali, general Sefer Halilović gradio je i pravio, i jedno i drugo. Nemoguće je sada, kao što će nemoguće biti bilo kada, bosanskohercegovačku historiju, ili historiju nastanka njene Armije, napisati bez imena Sefera Halilovića koji je nama danas, ono što je Husein kapetan Gradaščević bio Bosni i Hercegoivni (tada samo Bosni) prije skoro dva stoljeća.

Kada je tzv. JNA bila Sarajevu pod grlom, kada su teroristi Radovana Karadžića opkolili i zatvorili cijeli grad i državu, kada nismo imali ni vojsku, niti političko rukovodstvo koje je smjelo i znalo šta treba raditi, upravo tada je ime Sefera Halilovića isplivalo kao neprevaziđena historijska činjenica.

Za njega su, od hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, preko legendarnog generala Martina Špegelja, pa sve do profesora Francisa Boylea, kazali: "Za Sefera Halilovića sam čuo kada je trebalo Bosnu braniti" i "General je napravio sjajan posao braneći Bosnu" (Mesić), "Još svojim studentima držim predavanja o tome kako je legendarni komandat Sefer Halilović organizovao odbranu Bosne" (Boyle) , odnosno "Koncept istovremenog napada na sve kasarne JNA i rušenja svih mostova na granici, bila je sjana Halilovićeva zamisao" (Špegelj) itd...

Odbrana Bosne i Hercegovine, formiranje Armije RBiH (prve bosanske vojske nakon 500 godina), vojna zaštita bošnjačkog naroda od potpunog nestanka i očuvanje državnog integriteta Bosne i Hercegovine, zasluge su u čijim temeljima se nalazi ime Sefera Halilovića. 

Hadži Lojo iz naših ulica

S druge strane, ime mladog bosanskohercegovačkog specijalca, Ismira Juske, nalazi se u trajnoj memoriji Sarajlija jer ih je ovaj mladić, kao i njegove prehrabre kolege (Senad Fazlić, "Špico", Samir Čajić, Senad Fazlić "Bumbar", Kristijan Ivelić, "Fočo" i drugi...) branio od tako jake sile da joj, veliki broj građana Sarajeva, nije smio ni pogledati u oči pa su, "trbuhom za kruhom", sebe "pronašli" u Beču, Štutgartu, Berlinu i sl..

TV spot "Vojnik sreće" ovjekovječio je lica mladih bosanskohercegovačkih specijalaca kako se, u nemogućim uslovima (kakve danas gledamo u Siriji) bore na ulicama Sarajeva sa 100 puta jačim i naoružanijim agresorom i uspjevaju da odbrane i grad i njegove, na smrt uplašene stanovnike.

Bilo je to vrijeme, dok se strah nalazio u grlu, za koje su svi građani Sarajeva kleli da ga nikada neće zaboraviti, junacima odbrane države i grada da im nikada neće moći vratiti dobrotu i hrabrost koju su pokloniti zemlji i njenim ljudima.

Izbori su da izdamo jedni druge, da potvrdimo zaborav, da pokažemo da je interes preči od zemlje

Nakon svega što je Bosna i Hercegovna prošla, došli su "demokratski izbori". Na stranu to što se oni kradu otkad postoje, i što nijedna pobjeda nije bila a da u njoj nema barem 30% krađe.

Na stranu i to što se "demokratska volja birača", a ono gladnih ljudi i "humanitaraca", kupuje pojeftino jer onaj ko nema šta da izgubi i ničemu da se nada, uzme bilo šta, od bilo koga, šta mu se pruži.

Ali jedan, ipak, veliki broj glasača (njih oko 50%) konstantno glasa za iste stranke ili, još gore, personalno za ljude nisu valjali ni zemlji, ni ljudima, koji su državi okrenuli leđa i narod zaboravili kad im je najviše trebalo a, onda se, u "zoru demokratije", vratili u BiH da otimaju i kupuju glasove od onih koji ne vole da se sjećaju historije jer, ako je se sjete, morat će slijediti moral a ne interes.

Tako dolazimo do osnovne teme ovog teksta a to su posljednji izbori u Bosni i Hercegovini ali, ipak, posebno u Sarajevu. Najviše glasova za Parlament Bosne i Hercegovine, u sred Sarajeva, dobio je izvjesni Denis Zvizdić. Ratni dezerter, koji je sebi našao radnu obavezu da ne bi, "ko sva sirotinja" branio zemlju i narod, potom ratna kukavica koji je pobjegao iz opkoljenog glavnog grada BiH, dobio je najveći broj glasova od stanovnika Sarajeva.

Da li su za Zvizdića glasali oni ljudi koje je organizovao i kojima je historijski nauspiješnije komandovao Sefer Halilović!? Jesu li to isti oni ljudi koje je svojim tijelom branio Ismir Jusko? vjerovatno, oko 50% njih, sigurno jeste.

Šta se dogodilo sa narodom koji je zaboravio svoju historiju i koji je izdao svoje historijske ličnosti i junake da bi, na njihovo mjesto, postavio izdajnike naroda i države iz vremena kada im je najviše trebalo!?

Teško je dati moralnu definiciju i analizu u ovakvom nemoralnom poretku stvari jer ako građani Sarajeva ne pamte, a njih 50.000 očito ne želi da pamti i poštuje, kako to da su danas živi a nisu u masovnoj grobnici, kako to da šetaju istim ulicama, a ne negdje po periferiji BiH ili neke sporedne države, onda je svaka analiza besmislena jer na moral se ne može uticati - njega ili ima, ili očito nema.

Paralele radi, amerikancima su Džordž Vašington, Turcima Kemal Ataturk, Francuzima Šarl De Gol, Jugoslovenima Josip Broz (i mogla bi se nabrojati cijela stranica generala i junaka...) nakon uspiješno odbranjenih država, dbili na pijedestalu društvenog života, dok god su bili živi. 

Ali to su nacije koje su pamtile svoju historiju, čuvale je i poštovale pa ima se, upravo radi toga, burne i teške lekcije iz prošlosti više nikada nisu ponavljale. 

Na domaćem terenu stvari stoje drugačije: 50% našeg naroda zaboravlja sopstvenu historiju, bježi od nje i stidi je se, ruši je i ponižava samo da bi, na njenom zgarištu, mogao profitirati glasajući za najlošije među njima, a izdajući svoje najbolje izdanke.

Dok je god to tako, dok god su naši današnji prvaci, nekadašnji naši najveći izdajnici i pobjegulje, Sarajevo se nema pravo nadati boljim danima jer su, sa svojih 50.000 glasova, ispisali jednu od najsramnijih epizoda svoje sadašnjosti.

Izvor: 
BNN.BA