Slike prijedorskih žrtava kao ruka pomirenja

Prijedor, dvije i po decenije poslije...

Slike prijedorskih žrtava kao ruka pomirenja

31.05.2019 - 17:49
Politika

Fikret Bačić iz Prijedora više od 20 godina ne zna ništa o tijelima svog dvanaestogodišnjeg sina Nermina, šestogodišnje kćerke Nermine. Oni su ubijeni 1992. godine u selu Zecovi kraj Prijedora. Nermin i Nermina Bačić su među 102 ubijene djece Prijedora, a preživjeli članovi porodica već godinama se bore da prijedorska djeca dobiju spomenik. Danas, 31. maja 2019, na Međunarodni dan bijelih traka, prvi put lokalna novina Kozarski vjesnikna inicijativu Fikreta Bačića objavljuje osmrtnicu sa imenima i fotografijama 102 prijedorske djece.

"Direktor Kozarskog vjesnika, koji je objavio na dvije stranice čitulju za ubijenu djecu Prijedora sa slikama, rekao mi je da će on zbog toga pretrpjeti određene kritike, međutim velika je to stvar, to je njegova ruka pomirenja usmjerena ka nama i to je novi suživot", ističe Bačić.

Međunarodni dan bijelih traka obilježava se u gradovima Bosne i Hercegovine, regiona, ali i svijeta, u znak sjećanja na više od 3.000 ubijenih u prijedorskoj opštini od 1992. do 1995. godine. Obilježavanje Dana bijelih traka organizuje građanska inicijativa "Jer me se tiče", a kao i proteklih godina i ove je posvećeno podršci roditeljima 102 prijedorske djece, koji godinama od lokalnih vlasti bezuspješno traže podizanje spomenika svoj ubijenoj djeci.

Ovaj dan obilježava se od 31. maja. 2012 godine. Nekoliko dana ranije vlasti opštine Prijedor zabranile su okupljanje porodicama i udruženjima žrtava u tom gradu, a na gradskom trgu u znak protesta sa bijelom trakom na ruci sam je stajao Prijedorčanin Emir Hodžić. Većina muških članova njegove porodice prošla je kroz zloglasne prijedorske logore u toku rata. Za Radio Slobodna Evropa tada je ispričao kako se osjećao poniženo.

"Jesam, trebao sam da se osjećam hrabro, da se osjećam ponosno, ali jesam, osjećao sam se poniženo. Na mjestu na kojem treba da bude komemoracija, na kojem je trebalo da bude više ljudi, da se građanima Prijedora u stvari kaže šta se ovdje desilo, ja umjesto toga stojim sam i kao u nekom cirkusu ljudi me gledaju i pitaju se šta on ovdje radi?, ispričao je za Slobodnu Evropu.

Trideset i prvi maj 1992. godine. Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdaju naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Objava je bila slijedeća:

"Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice."

U Prijedoru je od maja do kraja avgusta 1992. godine ubijeno ili nestalo više od 3.000 građana prijedorske opštine, dok ih je oko 30 hiljada prošlo kroz logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. Sudbin Musić, koji je tada imao 17 godina, kaže da je do 31. maja 92. u prijedorskoj opštini već bio haos u kojem su ljudi ubijani i odvođeni u logore.

"Sjećam se situacije kada je završena škola, to je bilo prije 31. maja, moj profesor je zatvorio dnevnik, okrenuo se prema nama i rekao, vidimo se sljedeće školske godine, ali ko preživi. U tom periodu, tačnije 23. maja 1992. godine bio je i napad na mjesto Hambarine, koje su potpuno razorene, da bi već 26. maja bili formirani logori Omarska, Keraterm i Trnopolje. Znači, do 31. maja, mi smo ovdje već bili u haosu", prisjeća se Sudbin.

Goran Zorić iz prijedorskog udruženja KVART, među prvima je podržao inicijativu za obilježavanje 31. maja kao svjetskog dana bijelih traka. Svake godine podsjeća da za 102 ubijene djece još uvijek nema podignut spomenik.

"Tokom prošle godine došlo je do pokušaja dijaloga sa gradskim vlastima oko izgradnje spomenika ubijenoj djeci Prijedora. Međutim, baš kad smo očekivali da postoji volja i da će se nakon godina i godina pregovora pronaći neko rješenje, gradske vlasti su se povukle i ponovo zaćutale na sve naše apele, dopise i molbe da izgradimo spomenik ubijenoj djeci Prijedora", kaže Zornić.

Za zločine počinjene na prijedorskoj opštini do sada je doneseno 56 presuda i otkriveno je preko 400 masovnih grobnica, među kojima je i Tomašica.

Novinarka BH Radija 1 Mirela Huković Hodžić, koja je suđenja za zločine pratila pred međunarodnim i domaćim sudovima, kaže da je za ove zločine karakteristično da su ih počinili uglavnom stanovnici opštine, odnosno prve komšije.

"Ono što nikada nijedan sud nije dokazao je da su zločini u Prijedoru dosegle razmjere genocida. To nije dokazano u predmetu Radovanu Karadžiću i još uvijek ostaje da se vidi da li će takva presuda biti u pravosnažnoj odluci na suđenju Ratku Mladiću, vrhovnom komandantu Vojske Republike Srpske", objašnjava Mirela Huković Hodžić.

Prema podacima udruženja žrtava, u Prijedoru se još uvijek traga za više od 600 posmrtnih ostataka. Najmlađa žrtva bila je beba od tri mjeseca - Velid Softić , a najstarija Zlata Kekić, ubijena u 95 godini života.

Izvor: 
BNN.BA/RSE