Strategije: Zašto bošnjačka politika u BiH ne pokrene pitanje Sandžaka?

Srbija i entitet RS igraju na kartu "jednoga", dok Sarajevo i Sandžak produbljuju "različitosti"

Strategije: Zašto bošnjačka politika u BiH ne pokrene pitanje Sandžaka?

10.03.2019 - 17:19
Politika

Svi smo mi sandžaklije. Ako pogledamo administrativnu podjelu Bosanskog pašaluka, kasnije ejaleta, na Bosanski, Hercegovački, Kliški, Požeški i dr. sandžake, jasno je da su svi današnji stanovnici Bosne i Hercegovine, do skoro, bili sandžaklije nekog od sandžaka. Otkud onda percepcija da je nekadašnji Sandžak u današnjim državama, Srbiji i Crnoj Gori, nešto tuđe, strano i nešto za čim Bosna i Hercegovina, posebno njeno bošnjačko rukovodstvo, ne trebaju imati brigu i čvrste veze, jednake onima kao sa doskorašnjim sandžaklijama iz Mostara, Bihaća, Foče i dr. gradova? 

Sandžak

U vrijeme kada se prekrajala SFRJ, zanimljivo je da je srpsko rukovodstvo tražilo prava za "njihove Srbe" u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Hrvatsko rukovodstvo borilo se za prava "njihovih Hrvata" u Bosni i Hercegovini. Bosanskohercegovačko rukovodstvo, koje je potom postalo bošnjačko, nije pokrenulo pitanje Sandžaka u sklopu teritorijalnih promjena nekadašnje zajedničke države. Ako smo jučer odustali od Sandžaka, hoćemo li isto tako, već sutra, odustati od "neke tamo Republike Srpske" koja nam je odstranjena prvo iz svijesti, a potom će i iz grunta - baš kao i naš Sandžak. 

Još od trenutka kada je bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić, u manastiru Mileševa, kod Prijepolja, u današnjem Sandžaku, okrunjen za kralja Bosne, Srbljem i Zapadnijeh strana, vjerovatno 1377. ili 1378. godine, historijski je jasno da Sandžak, barem otada, pa sve do Berlinskog kongresa 1878.godine, pripada Bosanskoj državi. 

Iako je grupa historičara iz Bosne i Hercegovine, predvođena pokojnim Dubravkom Lovrenovićem, tvrdila da se kralj Tvrtko I.Kotromanić, krunisao u manastiru u Milama, kod Visokog, za to ne postoji nikakav historijski dokaz, već samo pretpostavka. 

Kada je u pitanju Tvrtkovo krunjenje u manastiru Mileševa, kod Prijepolja, za to postoji izuzetan historijski dokaz: pismo samog kralja Tvrtka koje je, po krunjenju, poslao Dubrovčanima 10.aprila 1387.godine, u kojem je stajalo: "I idoh v srbsuju zemlju, i tamo šdašu mi vječan bih, Bogom darovanim mi vjencem na kraljevstvo preroditelj mojih". 

Pored toga, krunisanjem u manastriu Mileševa, koja je direktna srpske vladarske dinstacije Nemanjića, Tvrtko je, "na licu mjesta", praktično preuzeo kraljevanje nad dotadašnjom Srbijom te njegovo krunisanje kod Prijepolja ne samo da posjeduje historijski dokaz, već i historijski razlog. Pored Tvrtka, u istom ovom manastiru se Stjepan Vukčić Kosača, 1446.godine, sebe proglasio "hercegom od svetog Save", po čemu će, kasnije, Hercegovina ponijeti svoje ime. 

Od 1377. godine pa sve do 1878. godine, dakle cijelih 500 godina, gradovi Prijepolje, Pljevlja, Priboj, Nova Varoš, Bijelo Polje, Novi Pazar i drugi, bili su sastavni dio Bosne koja je na Berlinskom kongresu doživjela prvu verziju "Dejtonskog sporazuma" kada je 11 gradova i pola miliona stanovnika Bosne, jednostavno, odsječeno i ostavljeno u Srbiji.

Otada pa sve do danas, pitanje Sandžaka i tamošnjih pola miliona Bošnjaka, nisu ozbiljno uzeti kao zaista važan međunarodno-pravni, ne samo problem, već i adut što je bila obavezna Bosne, kasnije Bosne i Hercegovine, da se bori za svaku stopu svoje historijske teritorije i za svakog svog stanovnika. 

Dok su se raspadom SFRJ, njene republike-članice, borile za svaku stopu nekada zajedničke države, pozivajući se na historijska prava i činjenicu da na određenoj teritoriji žive njihovi etnički, nacionalni, vjerski srodnici, Bosna i Hercegovina nije trepnula kada je, u disoluciji SFRJ, pustila niz vodu svojih 11 gradova i 500.000 stanovnika koji su, potom, raščerupani između Srbije i Crne Gore. 

Da stvar bude gora, kada Bosnu i Hercegovinu 1995. godine snađe "Dejtonski sporazum", pravi pravni nasljednik Berlinskog kongresa koji je otpočeo cijepanje bosanske teritorije i bošnjačkog naroda, naša zemlja ostat će bez 49 posto teritorije koji će, iako formalno-pravno još uvijek u Bosni i Hercegovini, biti upisani pod ime "Republika Srpska". 

Nakon ove sramne činjenice, koje se trebaju stidjeti i međunarodna zajednica i bošnjačka politika koja je na nju pristala, dogodilo se još jedno čudo: Bosna i Hercegovina, baš kao nekada za Sandžak i tamošnje Bošnjake, danas ne mari previše ni za 49% Bosne i Hercegovine i milion Bošnjaka upisanih pod "Republiku Srpsku".

Dok "Republika Srpska" najavljuje svoje otcjepljenje od Bosne i Hercegovine, ili sjedinjenje za Srbijom, u Sarajevu više nema političke organizacije, niti tragova ozbiljne državne politike koji bi, kao prvo, pokrenuli pitanje naše, bosanske teritorije u Sandžaku sa jedne, odnosno vratili osjećaj narodu u Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Zenici, Tuzli i drugdje, da je Sandžak naša teritorija, sandžaklije naš narod koji smo zaboravili i ostavili baš onako kako danas, zaboravljamo narod i zemlju koji su, iako naši, upisani pod "Republiku Srpsku".

Izvor: 
BNN.ba