Weber: BiH je nefunkcionalna za građane, ali funkcionalna za vlast

Šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom?

Weber: BiH je nefunkcionalna za građane, ali funkcionalna za vlast

18.10.2020 - 18:27
Politika

Potencijal koji postoji u Mišljenju Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u EU ostao je neiskorišten. Daytonska BiH je izgubljena u tranziciji iz daytonske u briselsku fazu, smatra Bodo Weber.

Uskoro se navršava 25 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat u BiH i kojim je zemlja dobila svoj sadašnji državni i ustavni okvir. Ovaj mirovni sporazum za ovu, danas geopolitički marginalnu zemlju zapadnog Balkana, je predstavljao čin od globalne političke važnosti. Utoliko više je zastrašujuće da BiH, 25 godina nakon Daytona, ostaje zarobljena u međunacionalnim napetostima, disfunkcionalnosti države i političkog sustava, socio-ekonomskom zastoju i od prije nekoliko godina masovnom iseljavanju kao izrazu gubitka nade njenih građanki i građana.

“Lost in transition"

Ova destruktivna dinamika etno-nacionalne retorike i nedostatka temeljnog društvenopolitičkog konsenzusa o karakteru i strukturi države nije posljednica nekakve "ancient ethnic hatred" (drevne etničke mržnje – op. red.) tri "konstitutivna naroda" (Bošnjaka, Srba, Hrvata), s kojom je u prvoj polovini devedesetih godina dio političke i intelektualne elite na Zapadu legitimirao svoje sklanjanje pogleda s rata u BiH. Puno više je to rezultat dejtonske BiH, koja u svojoj poslijeratnoj povijesti ostaje "lost in transition" (izgubljena u tranziciji, op. red.) iz tzv. dejtonske u briselsku fazu.

U Daytonu je prekid vatre između zaraćenih "strana" 1995. godine, ostvaren ograničenom vojnom intervencijom, pretočen u Ustav - Dejtonski Ustav. Cilj Ustava je bio okončanje rata, uspostavljanje mira, sigurnosti i slobode kretanja. Cilj Ustava nije bilo stvaranje funkcionalne države, kao ni temeljnog konsenzusa o karakteru države. Dapače, odsustvo toga je bilo preduvjet da zaraćene strane postignu dogovor. Stoga su zapadni koautori na dokument gledali tek kao na prijelaznu fazu s rokom trajanja od možda tri-četiri godine.

Politika izgradnje države, provedena od 1998. do 2005. godine uspostavom međunarodnog poluprotektorata, dejtonskih institucija međunarodne zajednice s izvršnim mandatom (OHR-a i SFOR-a, odnosno EUFOR-a) a u suradnji s lokalnim političkim akterima i predstavnicima civilnog društva, postigla je osnovnu funkcionalnost države, demokracije i vladavine prava, kao i početak procesa integracije u EU. Bosna i Hercegovina bila je na putu da postane normalna europska država.

Prelazak iz dejtonske u tzv. briselsku fazu 2005. i 2006. godine trebao je dovršiti ovaj proces ka održivom miru, demokratizaciji i europeizaciji, ali umjesto toga došlo je do negativne prekretnice. Dvostruki politički preokret: prijelaz s vodeće uloge Zapada s SAD-om na čelu na Europsku uniju, kao i tzv. "transition to ownership" – prijelaz s politike izgradnje države izvana na potpunu predaju odgovornosti lokalnim političarima u cilju nastavka procesa demokratizacije u okviru integracija BiH u EU – je vodio u sveobuhvatni zastoj odnosno nazadovanje.

Povlačenje zbog troškova

Navodna tranzicija se pretvorila u farsu. Umjesto odgovorne, postupne tranzicije ka potpunoj odgovornosti lokalnih aktera u BiH, taj zadatak im je preko noći dat u ruke. Time je raskrinkan pravi motiv koji se krije iza tog koraka a to je želja da se odbaci i okonča međunarodni angažman u poslijeratnoj BiH, koji je iziskivao velike troškove i resurse.

Ova naprasna predaja nadležnosti značila je prelazak sa stanja u kojem je međunarodna zajednica uvela i osigurala poštivanja osnovnih demokratskih pravila u stanje bez ikakvih političkih pravila - uz zadržavanja disfunkcionalnog dejtonskog ustavnog uređenja. Bio je to korak s fatalnim posljedicama: re-etnizacijom i re-radikalizacijom političkog narativa; slomom politike dijaloga i kompromisa; dugoročne političke blokade vlada i parlamenata, kao i sveobuhvatnim rušenjem postignutog reformskog napretka iz dejtonske faze u praktično svim oblastima – pravosuđu, policiji, gospodarstvu. Euro-atlantske integracije su ostale dugoročno blokirane.Uspon Milorada Dodika u novu jaku političku figuru u BiH, uz dominirajući faktor destabilizacije, predstavljao je kako posljedicu tako i otjelovljenje tog preokreta.

EU do danas nije istinski preuzela vodeću ulogu. Nedostaje joj političke volje za rješavanje strukturalnih problema u BiH, za razvijanje na tome bazirane dugoročne strategije i njenog konsekventnog provođenja. Umjesto toga, EU je diskurs najprije pomaknula na dejtonske instrumente koji su proglašeni istinskim problemom. Razni pokušaji minimalističke reforme ustava su propali jer su ih političke elite u BiH prepoznale kao ono što i jesu bile – sredstvo za povlačenje iz političke odgovornosti u Bosni i Hercegovini. Umjesto da kritički preispita vlastiti angažman, EU je iz neuspjeha izvela zaključak da je ustavna reforma u BiH nemoguća. Bez političke volje za liderstvom, EU se u BiH prebacila na birokratske autopilote u svojoj politici proširenja.

Povlačenje iz procesa odgovornosti

Na otpor reformama, koji je dolazio iz vladajućih etnonacionalnih elita, EU je reagirala smanjenjem uvjeta. Umjesto da tako omogući barem minimalni napredak, politika proširenja se posljedično degenerirala u čistu simulaciju "progress and process" (napretka i procesa – op. red.). Riječ je o teatru apsurda, koji je legitimirao demontiranje reformi od strane političkih elita, naučenih da samo moraju dovoljno dugo pružati otpor kako bi EU pokleknula. A u očima građanki i građana BiH EU je demaskirana kao licemjerni akter, čije se propovijedi o demokraciji, pravnoj državi i europskim integracijama ne mogu uzeti ozbiljno.

Budući da se Zapad prerano povukao iz svoje odgovornosti i da se EU do danas opire svojoj vodećoj ulozi u BiH, ova zemlja je zarobljena u ustavnom poretku koji u životu održava politički sustav, baziran na patronaži i permanentnom širenju međuetničkih, kolektivnih strahova. BiH je zarobljena u nefunkcionalnoj državi, koja je funkcionalna za političku elitu, ali ne i za njene građanke i građane.

Bez "Daytona 2"

25 godina nakon Daytona vrijeme je da EU konačno shvati svoju odgovornost i svoj interes za stabilnu, demokratsku i ekonomski prosperitetnu BiH. Objavljivanjem mišljenja o zahtjevu za članstvo Bosne i Hercegovine (Avis) u svibnju 2019. godine, Europska komisija je nakon gotovo 15 godina nekonzistentne europske i zapadne politike prvi put pokazala put u pravom smjeru. Po prvi put EU je ponovo bila prisiljena na to da državu, politiku i Ustav podvrgne realnoj provjeri a ta provjera je ispala i morala je ispasti poražavajuća. Međutim potencijal koji postoji u Avis-u za ozbiljnu političku promjenu EU do sada je ostao neiskorišten.

Vijeću EU-a pripada uloga da, na osnovu mišljenja Europske komisije, predloži sveobuhvatnu dugoročnu političku strategiju za BiH čiju srž mora činiti reforma Ustava. Pri tome nije riječ o Daytonu 2, nego  EU mora predstaviti političke principe za sveobuhvatnu reformu Ustava, koji ispunjavaju neophodne preduvjete kada su u pitanju demokracija, pravna država i tržišna privreda, kako bi zemlja mogla postati članica EU.

Za jednu takvu inicijativu u Vijeću potrebna je koalicija voljnih zemalja članica. Njemačka je najbolje pozicionirana da ih predvodi. Također bi bilo u interesu zaostavštine Angele Merkel kada bi ona, prije svog političkog odlaska koncem 2021. godine, pokrenula i vodila ovaj politički proces.

Pri tome bi od presudne važnosti za EU bilo da građanke i građane BiH, kao svoje stvarne saveznike, identificira i uključi u sveobuhvatnu reformu. Ovaj savez je potreban jer su iskustva prethodnog desetljeća i pol "briselske faze" pokazala da je neplanirani nastavak postojanja dejtonskog ustavnog uređenja ostavio previsoke prepreke za, kako evolucijski tako i za revolucionarni, institucionalni ali i izvaninstitucionalni proces ka sveobuhvatnoj ustavnoj reformi.

Bodo Weber je politički analitičar iz Berlina.

Izvor: 
BNN.BA/DW